Legislator Case Law & Legislation
I Kž-198/2016-8 AI generated

I Kž-198/2016-8 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Case Number I Kž-198/2016-8
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Presuda

Legislator summary

AI generated

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. M. zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. u vezi sa čl. 152. st. 1. i čl. 24. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbi opt. M. M., podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola od 11. veljače 2016. broj K-17/15, u sjednici održanoj dana 30. svibnja 2016., u prisutnosti branitelja opt. M. M., odvjetnika N. S.

Legislator headnote

AI generated

I Kž-198/2016-8 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: S obzirom da je optuženik u žalbi tražio da mu se omogući prisustvovanje javnom dijelu sjednice drugostupanjskog suda, to je i učinjeno, pa je sjednici prisustvovao njegov branitelj odvjetnik N. S., dok je za optuženika, koji se trenutno nalazi u Zatvorskoj bolnici u Z., osigurana uspostava kontakta putem konferencijskog uređaja, te je konstatirano da je optuženik uoči sjednice, odnosno 27. svibnja 2016. izjavio da odustaje od traženja da osobno prisustvuje sjednici vijeća, a o čemu je i zaprimljena faks poruka. Stoga su na taj način ispunjeni uvjeti za održavanje sjednice na temelju čl. 475. st. 5. ZKP/08, koja je održana u odsutnosti optuženika i državnog odvjetnika, obaviještenog u skladu s odredbom čl. 474. st. 2. ZKP/08.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 198/16-8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. M. zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. u vezi sa čl. 152. st. 1. i čl. 24. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbi opt. M. M., podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola od 11. veljače 2016. broj K-17/15, u sjednici održanoj dana 30. svibnja 2016., u prisutnosti branitelja opt. M. M., odvjetnika N. S.

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. M. M., te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Puli – Pola je na temelju odredbe čl. 554. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08) utvrđeno da je opt. M. M. u neubrojivom stanju počinio protupravno djelo zakonskih obilježja kaznenog djela protiv spolne slobode, silovanja iz čl. 153. st. 1. u vezi sa čl. 152. st. 1. i čl. 24. st. 2. KZ/11, pa mu je na temelju odredbe čl. 554. st. 1. ZKP/08 i čl. 51. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama („Narodne novine“ broj 76/14; dalje u tekstu: ZZODS) određen prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu u trajanju od šest mjeseci.

Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 opt. M. M. je obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka, koji su specificirani u izreci te presude.

Protiv te presude žalbu je podnio opt. M. M. po branitelju N. S., odvjetniku iz P., a žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o troškovima, uz prijedlog da se pobijana presuda preinači i donese odluka kojom se optuženik oslobađa od optužbe za

I Kž 198/16-8

počinjenje inkriminiranog djela, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi pobijana presuda.

Spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

S obzirom da je optuženik u žalbi tražio da mu se omogući prisustvovanje javnom dijelu sjednice drugostupanjskog suda, to je i učinjeno, pa je sjednici prisustvovao njegov branitelj odvjetnik N. S., dok je za optuženika, koji se trenutno nalazi u Zatvorskoj bolnici u Z., osigurana uspostava kontakta putem konferencijskog uređaja, te je konstatirano da je optuženik uoči sjednice, odnosno 27. svibnja 2016. izjavio da odustaje od traženja da osobno prisustvuje sjednici vijeća, a o čemu je i zaprimljena faks poruka. Stoga su na taj način ispunjeni uvjeti za održavanje sjednice na temelju čl. 475. st. 5. ZKP/08, koja je održana u odsutnosti optuženika i državnog odvjetnika, obaviještenog u skladu s odredbom čl. 474. st. 2. ZKP/08.

Žalba nije osnovana.

Iako optuženik uvodno ističe žalbenu osnovu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, iz žalbenih navoda slijedi da on u suštini tu povredu vidi kao rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, iako u jednom odlomku žalbe navodi da, zbog ranije navedenih postupanja i propusta na koja je ukazao u žalbi, „pobijana presuda ima nedostataka radi kojih se ne mogu ispitati te ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a dati razlozi su proturječni i nisu u suglasnosti s iskazima svjedoka saslušanih tijekom dokaznog postupka i utvrđenih tragova (ili njihovog nepostojanja) zbog čega je sud donošenjem pobijane presude počinio bitnu povredu kaznenog postupka“. Iz ovakvog izričaja nije moguće utvrditi na koji vid bitne postupovne povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 optuženik misli, niti takvu povredu on u žalbi konkretizira. Očito je, dakle, da je optuženik nezadovoljan zaključkom prvostupanjskog suda, kojem suprotstavlja vlastite, no time se ne ostvaruje niti jedna apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka, pa tako ni ona iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, već se žalbenim navodima obrazlaže žalbena osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Ispitivanjem, pak, pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila ostvarena neka bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

Najvećim dijelom žalbenih navoda optuženik pobija ispravnost po prvostupanjskom sudu utvrđenih činjenica, iznoseći vlastitu analizu i ocjenu izvedenih dokaza, suprotnu od one koja je iznesena u pobijanoj presudi.

Međutim, ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da je sud prvog stupnja proveo sve raspoložive dokaze, koje je potom vrlo savjesno analizirao i logički i kritički ocijenio, i to kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti, pa se zaključcima do kojih je na takav, logički neupitan način došao, nema što prigovoriti.

I Kž 198/16-8

Nije prihvatljiv prigovor žalitelja kako pobijana presuda počiva isključivo na iskazu oštećenika kao svjedoka, za koji optuženik smatra da je nevjerodostojan i nepouzdan. Kao prvo, treba naglasiti da su kaznenim djelima protiv spolne slobode vrlo rijetko prisutne neke druge osobe osim samih aktera (a to su optuženik i oštećenik), zbog čega se i personalni dokazi uobičajeno svode samo na te dvije osobe. Međutim, to ne znači da se prvostupanjski sud nekritički priklonio iskazu jedne od tih osoba, jer je, u nedostatku obrane optuženika, koji se koristio svojim pravom da ne iznosi obranu, prethodno provjerio uvjerljivost i vjerodostojnost iskaza oštećenika usporedbom s ostalim raspoloživim dokazima, kao i cijeneći logičnost i životnost sadržaja tog iskaza. Tek nakon takve, ozbiljne i savjesne analize iskaza oštećenika, prvostupanjski sud je vrednovao istinitost, pouzdanost i uvjerljivost sadržaja njegovog iskaza, argumentirajući svoju ocjenu na način kojem se nema što prigovoriti.

Kako je to pravilno naglasio prvostupanjski sud, iskaz ošt. H. R. neizravno potvrđuju njegova bivša supruga S. D. i kćer D. R., a s kojima oštećenik živi u zajedničkom domaćinstvu. Osim toga, njegove navode potvrđuje i svjedok M. M., koji s oštećenikom nije ni u kakvim prisnijim odnosima, a radi se o prvoj osobi koju je oštećenik nakon inkriminiranog događaja sreo, pa mu je u stanju uzbuđenosti i uznemirenosti u glavnim crtama rekao što se dogodilo, neovisno o tomu što nije imenovao napadača. Konačno, iskaz oštećenika potvrđuje i svjedok D. D., koji ga je idućeg dana odvezao u policiju da prijavi djelo.

Iako je točno da je oštećenikov iskaz u nekim detaljima opisa pretjeran, to ne utječe na uvjerljivost i istinitost suštine njegove verzije događaja. Naime, pretjerivanje u opisima pojedinih detalja obično je rezultat snažnih osjećaja straha, prepasti, bespomoćnosti i poniženosti koje žrtva osjeća u takvim prilikama, a ne namjernog iskrivljavanja događaja. U tom smislu je prvostupanjski sud opravdano zaključio da navodi oštećenika o potrganim dijelovima odjeće oštećenika, kao i njegovim tvrdnjama da ga je optuženik grizao za obraz, što nije utvrđeno tragovima na odjeći ni ozljedama na licu oštećenika, ne dovode u pitanje vjerodostojnost ostalog dijela njegovog iskaza. Činjenica, pak, što na oštećenikovom tijelu nisu utvrđene tzv. tipične obrambene ozljede (koje žalitelj pogrešno naziva „obrambeni tragovi“) u skladu je s njegovom verzijom događaja, u kojoj je objasnio da se njegova obrana sastojala tek u verbalnom otporu, molbama optuženiku da to ne čini i plakanju i vrištanju. Da oštećenik nije pružao aktivan otpor logično je, po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, i s obzirom na podatke o dobi, fizičkoj građi i snazi aktera događaja, a koji nepobitno govore o izrazitoj fizičkoj inferiornosti oštećenika, što optuženik bezuspješno u žalbi osporava. Oštećenik je tempore criminis bio star 50 godina, težak oko 55 kg, krhke i slabe fizičke građe, što je vidljivo iz fotoelaborata, za razliku od optuženika M., koji je od oštećenika mlađi dvadesetak godina, te krupnije fizičke građe, kako to nepobitno proizlazi iz fotografija priloženih spisu.

Nadalje, bez obzira na to što doista na gaćicama i tijelu oštećenika nisu pronađeni tragovi sperme optuženika, to ne dovodi u pitanje istinitost bitnog dijela iskaza ošt. H. R., pri čemu je za naglasiti da je za opstojnost inkriminiranog kaznenog djela neodlučno je li ili nije optuženik ejakulirao. Jednako tako, ni od kakve važnosti nije podatak da je na gaćicama oštećenika, na bijelim tragovima s prednjeg vanjskog dijela gaća dokazana prisutnost sperme, te da je molekularno-genetskom analizom epitelne frakcije navedene sperme utvrđen miješani

DNA profil više osoba u kojem dominira DNA profil oštećenika, a preostali aleli miješanog

I Kž 198/16-8

DNA profila podudaraju s s alelima DNA profila optuženika, poglavito ima li se na umu podatak da je oštećenik osoba lišena poslovne sposobnosti, o čijoj higijeni najčešće brine njegova bivša supruga s kojom živi u zajedničkom domaćinstvu, a prema čijim navodima oštećenik ne održava higijenu na primjerenom nivou.

Suglasni navod bivše supruge oštećenika S. D. i oštećenikove kćerke D. R. o oštećenikovoj sklonosti izmišljanju prvostupanjski je sud itekako uzeo u obzir i dao mu adekvatan značaj. Naime, iskazi spomenutih svjedokinja time su dobili na uvjerljivosti, a indikativno je da su obje spomenule da se oštećenik ponašao izrazito uznemireno, zbog čega su uvjerene da događaj nije izmislio, a takva njihova procjena odgovara i podatku o stupnju oštećenikove mentalne razvijenosti, koja i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda limitira njegove sposobnosti odglumljivanja traumatičnog događaja na način kako se on ponašao. Najzad, optuženikova neubrojivost tempore criminis ni na koji način nije dovedena u vezu sa zaključivanjem o tome je li se djelo odvijalo na način na koji se to opisuje u optužnici, već je taj podatak cijenjen u okviru posebnog postupka prema duševno oboljelim osobama, zbog čega su prema optuženiku i primijenjene adekvatne odredbe Zakona o kaznenom postupku, pa on nije proglašen krivim, nego je prisilno smješten u psihijatrijsku ustanovu, sukladno odredbi čl. 554. st. 1. ZKP/08.

Povredu kaznenog zakona žalitelj zapravo vidi kao tzv. posrednu, odnosno onu koja bi proizlazila iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, no ni ona nije ostvarena, budući da je činjenično stanje, kako je to već ovdje izneseno, potpuno i pravilno utvrđeno. Ispitivanjem pobijane presude u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi na neki drugi način na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

Opravdano je prvostupanjski sud optuženika obvezao na snošenje troška kaznenog postupka, budući da niti jedna odredba Glave XXVII. ZKP/08 ne predviđa izuzetak od osnovnog pravila o dužnosti optuženika iz čl. 148. ZKP/08. Dakako, time nije isključena naknadna drugačija odluka, ispune li se za to pretpostavke iz čl. 148. st. 6. ZKP/08.

Slijedom navedenog trebalo je, na temelju čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 30. svibnja 2016.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v. r.

Damir Kos, v. r.