Rev-565/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-565/00-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Petra Milasa, Ivke Zlokić i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ. K. iz M., protiv tuženika HPT - Zagreb, Centar pošta Osijek, radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa, rješavajući reviziju tužitelja na rješenje Županijskog suda u Vukovaru br. Gž-904/99 od 8. listopada 1999. godine, kojim je po žalbi tužitelja potvrđeno rješenje Općinskog suda u Vukovaru pod br. P-567/98 od 9. studenoga 1998. godine, u sjednici održanoj dana 14. lipnja 2000. godine,

r i j e š i o j e :

Revizija tužitelja se kao neosnovana odbija.

Obrazloženje

Rješenjem suda prvog stupnja koje je potvrđeno rješenjem suda drugog stupnja je odlučeno da se tužba tužitelja odbacuje.

Protiv pravomoćnog rješenja suda drugog stupnja pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju izjavio je tužitelj zbog bitne povrede Zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da revizijski sud prihvati reviziju, ukine ili preinači pobijano rješenje na način da poništi odluku o prestanku radnog odnosa tužitelja od 31. srpnja 1991. godine te obveže tuženika da tužitelju prizna sva prava iz radnog odnosa počev od donošenja pobijane odluke pa nadalje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijano rješenje i postupak koji je prethodio njegovom donošenju, ovaj sud je utvrdio da nije počinjena bitna povreda Zakona o parničnom postupku iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92 i 112/99 - dalje: ZPP), na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 386. ZPP.

O svim ostalim bitnim povredama ZPP zbog kojih se može izjaviti revizija, revizijski sud ovlašten je voditi računa (argumentum a contrario) odredbi čl. 386. ZPP, jedino u slučaju kad revident na postojanje takvih povreda upućuje u navodima revizije. U ovoj pravnoj stvari revident ne navodi ni jednu od takvih bitnih povreda. Međutim, iz sadržaja revizije se zaključuje da revident ukazuje na bitne povrede ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 13., koja povreda nije počinjena, jer nižestupanjska rješenja sadrže razloge o odlučnim činjenicama, a izreka rješenja nije u suprotnosti s činjeničnim utvrđenjima

nižestupanjskih sudova.

Dakle, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba ZPP.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U ovom stadiju postupka je prijeporno, da li je tužitelj zaštitu povrijeđenih mu prava iz radnog odnosa zatražio na način i u rokovima propisanim odredbama čl. 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", br. 34/91 - dalje: ZOPRO), odnosno iz čl. 126. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95 - dalje: ZR).

Sud prvog stupnja je utvrdio koja utvrđenja je prihvatio i sud drugog stupnja i to:

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu čuvara;

- da je tuženik donio odluku o prestanku radnog odnosa tužitelja s nadnevkom 25. srpnja 1991. godine zbog neopravdanog nedolaska na posao za pet uzastopnih radnih dana;

- da je odluka o prestanku radnog odnosa tužitelja postala pravomoćna, nakon što je tužitelju dostavljanje iste izvršeno u skladu s odredbom čl. 101. Pravilnika o radnim odnosima tuženika iz 1990. godine u kojoj je propisano da u slučaju kada se zaposleniku ne može uručiti pismeno, kojim se rješava o njegovim pravima, obvezama i odgovornosti, da će se smatrati, da je ono uručeno radniku osmi dan po objavljivanju na oglasnoj ploči radne jedinice. Dakle, da je tužena tužitelju, nakon što mu nije mogla uručiti rješenje o prestanku radnog odnosa preko pošte, pravilno izvršila dostavu navedenog rješenja tuženiku pribijanjem istog na oglasnu ploču dana 9. kolovoza 1991. godine;

- tužitelj da se obratio za zaštitu povrijeđenih mu prava tuženiku 6. studenoga 1997. godine, a zaštitu povrijeđenih mu prava pred sudom da je zatražio 4. prosinca 1997. godine, što znači po proteku rokova predviđenih u odredbi čl. 83. ZOPRO, odnosno čl. 126. ZR. S obzirom na naprijed iznijeta utvrđenja nižestupanjski sudovi su pravilno odlučili kad su primjenom odredbe čl. 83. ZOPRO, odnosno odredbe čl. 126. ZR, tužbu tužitelja odbacili, jer je tužitelj zaštitu povrijeđenih mu prava zatražio nakon proteka rokova predviđenih odredbama navedenih zakona.

I pod pretpostavkom da je tužitelj doznao za povrijeđena mu prava iz radnog odnosa dana 14. listopada 1997. godine (datum dostave preslika odluke o prestanku radnog odnosa tužitelju na njegov zahtjev) protiv koje podnosi prigovor tuženiku 6. studenoga 1997. godine, tužitelj je osnovano prigovor tuženika odbacio kao nepravovremen odlukom od 26. studenoga 1997. godine kao nepravovremen, jer je tužitelj istog podnio nakon isteka roka propisanog u čl. 83. ZOPRO, odnosno 126. ZR. Dakle, tuženik je pravilno postupio kad je njegov zahtjev za zaštitu povrijeđenog mu prava i iz tog razloga odbacio kao nepravovremen.

Iz iznijetih razloga revizija tužitelja se pokazuje neosnovanom, pa je temeljem odredbe čl. 400. u svezi s odredbom čl. 393. ZPP trebalo odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 14. lipnja 2000. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann v.r.