I Kž-621/2002-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 621/02-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Milivoja Mikora i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Melite Božičević Grbić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. K. zbog kaznenog djela iz čl. 347. st. 1. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 17. svibnja 2002. broj UK-6/02-31, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića, u sjednici održanoj dana 09. studenog 2005. godine

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. J. K., te se prvostupanjska presuda p o t v r đ u j e.

Obrazloženje

Županijski sud u Osijeku, kao prvostupanjski sud, presudom od 17. svibnja 2002. broj UK-6/02-31 opt. J. K. proglasio je krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 347. st. 1. KZ, temeljem kojeg zakonskog propisa mu je izrekao kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci i po čl. 67. KZ prema optuženiku primijenio uvjetnu osudu, tako da se izrečena kazna neće izvršiti ako optuženik u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo. Temeljem čl. 80. st. 1. i 2. KZ izrekao je mjeru oduzimanja imovinske koristi odlučivši da od optuženika oduzme 450,00 kn, kao imovinsku korist pribavljenu izvršenjem kaznenog djela. Po čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 143/02, u nastavku: ZKP) optuženika je obavezao da nadoknadi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 500,00 kn.

Protiv ove prvostupanjske presude optuženik je podnio žalbu po branitelju Z. D., odvjetniku iz O., i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kaznenoj sankciji, predlažući da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom

I Kž 621/02-5

sudu na ponovno suđenje, a po čl. 374. st. 1. ZKP zahtijeva da se optuženika i branitelja obavijesti o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

Prvostupanjski sud je po čl. 372. ZKP primjerak žalbe optuženika dostavio državnom odvjetniku radi podnošenja odgovora na žalbu, no do sjednice vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, odgovor na žalbu nije zaprimljen. Drugostupanjski sud je po čl. 373. st. 1. ZKP spise dostavio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje ih je ovome sudu vratilo uz podnesak od 13. kolovoza 2002. broj KŽ-DO-1324/02, s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a prvostupanjska presuda da se potvrdi.

Drugostupanjski sud je po čl. 373. st. 2. ZKP o sjednici vijeća obavijestio Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, a po čl. 374. st. 1. ZKP o sjednici vijeća obavijestio je optuženika i njegovog branitelja.

Sjednici vijeća drugostupanjskog suda nazočio je zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorad Cuculić, a nisu nazočili optuženik osobno, niti njegov branitelj. Obavijest o sjednici vijeća upućena branitelju optuženika je uručena uredno, a dostava obavijesti optuženiku osobno vraćena je uz napomenu dostavljača "odselio", pa kako je ta obavijest upućena na adresu koju je optuženik dao sudu tijekom kaznenog postupka, a nije izvijestio o promjeni boravišta, to je drugostupanjski sud po čl. 374. st. 4. ZKP odlučio održati sjednicu vijeća i bez nazočnosti optuženika i njegovog branitelja.

Nazočni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorad Cuculić na sjednici vijeća drugostupanjskog suda ustrajao je kod navoda i prijedloga iz podneska od 13. kolovoza 2002. godine.

Žalba opt. J. K. nije osnovana.

Drugostupanjski sud ispitao je prvostupanjsku presudu iz osnova iz kojih je žalbom pobijana, te još i da li postoje povrede odredaba kaznenog postupka navedene u čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP, odnosno je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, kako je to propisano u čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP. Pri ispitivanju prvostupanjske presude po službenoj dužnosti drugostupanjski sud nije našao da bi bile počinjene takve povrede odredaba kaznenog postupka, odnosno povrede kaznenog zakona na štetu optuženika.

Drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge navedene u obrazloženju pobijane presude, jer su oni utemeljeni na činjenicama i dokazima koji su izvedeni tijekom glavne rasprave o tim činjenicama, dokazi su savjesno ocijenjeni, dakle sukladno odredbi iz čl. 351. ZKP, a u obrazloženju pisane presude su slijedom čl. 359. st. 7. i 8. ZKP izložene sve nesporne, odnosno sporne činjenice, dati su razlozi zbog čega se koji od njih smatraju dokazanima, a druge nedokazanima, dana je ocjena vjerodostojnosti proturječnih dokaza, obrazloženo je zbog čega nisu prihvaćeni dokazni prijedlozi obrane, kao što je navedeno i kojim se razlozima prvostupanjski sud vodio pri rješavanju pravnih pitanja, pri tome i o utvrđivanju postojanja kaznenog djela i krivnje optuženika, te o primjeni ostalih odredaba tog Zakona na optuženika i njegovo djelo, time da je obrazloženo i koje je okolnosti prvostupanjski sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne.

I Kž 621/02-5

Zbog toga drugostupanjski sud žalitelja iznova upućuje na razloge iz obrazloženja pobijane presude, a slijedom odredbe čl. 391. st. 1.ZKP u obrazloženju ove drugostupanjske presude daje sljedeće razloge ocjene žalbenih navoda:

Glede bitnih povreda odredaba kaznenog postupka:

Žalitelj ističe bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, smatrajući da je izreka presude nerazumljiva, jer da u njoj nije navedeno za koje kazneno djelo je optuženik proglašen krivim i osuđen, te da je trebalo izreći za koje kazneno djelo se izriče kazna, a tek potom da se primjenjuje uvjetna osuda, kao i da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

Suprotno žalitelju, drugostupanjski sud ne nalazi da bi u pobijanoj presudi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, u bilo kojem od vidova navedenih u žalbi.

Naime, po čl. 355. st. 1. toč. 1., 2. i 4. ZKP (toliko se iz odredbe čl. 355. st. 1. ZKP odnosi na žalbene navode) propisano je da se u presudi u kojoj se optuženik proglašava krivim mora izreći za koje se djelo proglašava krivim, uz naznaka činjenica i okolnosti koje čine obilježja kaznenog djela, te onih o kojima ovisi primjena određene odredbe kaznenog zakona (toč. 1.), zakonski naziv i opis kaznenog djela i koje su odredbe kaznenog zakona primijenjene (toč. 2.), te odluku o uvjetnoj osudi (toč. 4.). U pobijanoj presudi naznačene su činjenice i okolnosti koje čine obilježje kaznenog djela zbog kojeg je optuženik proglašen krivim (u činjeničnom opisu), za to djelo je naveden opis kaznenog djela (u zakonskom opisu djela), a također je naveden i zakonski naziv kaznenog djela, te odredba čl. 347. st. 1. KZ (u zakonskom nazivu djela), a dalje slijede navodi da mu sud za navedeno kazneno djelo, uz navođenje odredbe čl. 67. KZ, dakle odredbe Kaznenog zakona koju je primijenio, primjenjuje uvjetnu osudu, tako što se optuženiku izriče kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci koja neće biti izvršena ako optuženik u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo (u odluci o uvjetnoj osudi). Po čl. 5. st. 1. KZ, jedna od kaznenopravnih sankcija, kao mjera upozorenja je i uvjetna osuda, a po čl. 67. st. 1. KZ uvjetna osuda je kaznenopravna sankcija koja se kao mjera upozorenja sastoji od izrečene kazne i roka u kojemu se ta kazna ne izvršava pod uvjetima određenima zakonom. Dakle, izreka prvostupanjske presude potpuno je u skladu s odredbom čl. 355. st. 1. toč. 1., 2. i 4. ZKP (koliko se to odnosi na žalbene navode), kao što je u skladu i s odredbom 5. st. 1. u vezi čl. 67. st. 1. KZ. Zbog iznijetih razloga izreka prvostupanjske presude je razumljiva.

Iako žalitelj ističe da je u pobijanoj presudi ostvarena i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, koja bi se imala sastojati u znatnoj proturječnosti između onog što se navodi u razlozima presude u sadržaju tih isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, iz daljnjih žalbenih navoda razvidno je da žalitelj ne smjera na ovakvo proturječje, već naprotiv, ukazuje na ona proturječja koja je uočio u iskazima svjedoka H. A. i M. O., koje su davali pred istražnim sucem, odnosno na glavnoj raspravi, gdje da nisu dosljedno iskazivali, te na međusobna proturječja njihovih iskaza danih tijekom kaznenog postupka, kao i da iskazi ove dvojice

I Kž 621/02-5

svjedoka nisu dovoljno jasni i određeni. Dakle, ovakvi žalbeni navodi sadržajno spadaju uz žalbeni osnov pobijanja prvostupanjske presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u smislu čl. 366. toč. 3. u vezi čl. 369. st. 1. i 2. ZKP, pa će po takvim navodima drugostupanjski sud iznijeti svoju ocjenu nastavno u obrazloženju drugostupanjske presude.

Glede povrede kaznenog zakona:

Žalitelj prvostupanjsku presudu pobija i zbog povrede kaznenog zakona, no pri tome ne naznačuje koje bi to povrede iz čl. 366. toč. 2. u vezi čl. 368. ZKP u prvostupanjskoj presudi bile ostvarene, niti se iz žalbenih navoda to može razabrati, već naprotiv, iz žalbenih navoda proizlazi da žalitelj prvostupanjsku presudu i ovdje pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, slijedom čega da bi u prvostupanjskoj presudi kazneni zakon na štetu optuženika bio povrijeđen posrednim načinom, zbog primjene kaznenog zakona na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

Zbog toga drugostupanjski sud smatra da se u ovom slučaju ne radi o samostalnom žalbenom osnovu iz čl. 366. toč. 2. u vezi čl. 368. ZKP, nego i ovdje o žalbenom osnovu iz čl. 366. toč. 3. u vezi čl. 369. ZKP, pa će zato ocjena drugostupanjskog suda ovakvih žalbenih navoda uslijediti nastavno.

Drugostupanjski sud nije našao da bi u pobijanoj presudi kazneni zakon bio povrijeđen na štetu optuženika.

Glede pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja:

Žalitelj prvostupanjsku presudu pobija i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Drugostupanjski sud je nakon razmatranja svih žalbenih navoda našao da žalba sadrži prigovore samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u smislu čl. 369. st. 1. i 2. ZKP, jer iz tih navoda proizlazi da žalitelj smatra da je prvostupanjski sud odlučne činjenice pogrešno utvrdio zbog toga što nije uočio dosljednosti u iskazima svjedoka H. A. i M. O., te njihovog međusobnog proturječja, pa im je neosnovano poklonio vjeru, a osim pozivanja na iskaze ove dvojice svjedoka da se pozvao još i na iskaze svjedoka M. L. i M. B., kojima je također poklonio vjeru. Nasuprot tome da je neosnovano otklonio povjerovati obrani optuženika. U žalbi se prigovara još i razlozima zbog kojih je odbijen dokazni prijedlog obrane da se izvrši uvid u optuženikov blok koji je te zgode imao, te utvrdi da li je povodom zapažanja da je vozač H. A. počinio prekršaj iz čl. 28. st. 1. u vezi čl. 305. st. 1. toč. 3. i st. 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, išta upisao. Najzad, žalitelj prigovara i tome da je prvostupanjski sud obezvrijedio značenje iskaza svjedoka Đ. T..

Iz prednjih žalbenih navoda razvidno je da žalitelj ne upućuje na postojanje kakve odlučne činjenice o kojoj bi neposredno ovisila primjena koje od odredbi kaznenog zakona, a koju prvostupanjski sud uopće nije utvrđivao, niti pak žalitelj za takvu odlučnu, a neutvrđivanu odlučnu činjenicu nudi kakav novi dokaz. Zbog toga predmetna žalba i ne predstavlja žalbu zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u smislu čl. 369. st. 3. ZKP.

I Kž 621/02-5

Ustrajavanje na provođenju odbijenog dokaznog prijedloga da se izvrši uvid u optuženikov blok, odnosi se na isticanje dokaza kojim bi se imala utvrditi dokazno važna, a ne odlučna činjenica.

Drugostupanjski sud upućuje žalitelja najprije na odredbu čl. 321. st. 1. ZKP, po kojoj dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud smatra da su važne za pravilno presuđenje, te na odredbu čl. 322. st. 4. toč. 2. ZKP, prema kojoj se prijedlog za pribavljanje novih dokaza može odbiti ako je činjenica koju bi prema prijedlogu trebalo utvrditi već utvrđena ili nije važna za odlučivanje. Drugostupanjski sud prihvaća razloge navedene u obrazloženju pobijane presude glede odbijanja ovog dokaznog prijedloga (str. 2. odlomak zadnji i str. 3. odlomak prvi u presudi). Osim tamo navedenih razloga, valja dodati da niti iz optuženikove obrane ne proizlazi da je on nešto upisivao u blok, već naprotiv, iz njegove obrane proizlazi da ga je vozač H. A. molio da ne piše prekršajnu prijavu, te da mu vrati vozačku dozvolu, što je ponovio i pridošli njegov suvozač M. O., uslijed čega je on iz samilosti prema vozaču vratio istome vozačku i prometnu dozvolu, rekavši mu da više ne vozi brzo, ne naplativši mu novčanu kaznu, niti je protiv njega sačinio bilo kakvu bilješku, niti pak podnio prekršajnu prijavu.

Izvedeni dokazi tijekom glavne rasprave, koje je prvostupanjski sud pravilno cijenio, svakog pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, te na temelju takve ocjene izvodio zaključak je li navedena odlučna činjenica u izreci pobijane presude u tome da je optuženik primio novac, ne naplaćujući kaznu zbog prekršaja, ne evidentirajući događaj, niti ne podnoseći prijavu, dokazana (što je bilo sukladno odredbi iz čl. 351. st. 2. ZKP), pa nakon što je utvrdio da je takva odlučna činjenica dokazana dovoljno pouzdano, s osnovnom je prvostupanjski sud otklonio vjerovati optuženikovoj obrani da se nad vozačem sažalio i zbog toga da nije dalje postupao po utvrđivanju da je ovaj počinio prometni prekršaj.

Zbog toga su promašeni žalbeni prigovori da se prema prekršajnim propisima dopušta tolerancija snimljene brzine za 10%, pa bi slijedom toga trebalo uzeti da se vozač H. A. kretao brzinom od 96,3 km/h, pa zato da nije bilo osnova za oduzimanje vozačke dozvole. Ovo je promašeno zbog toga što u optužnom aktu nije ni stavljeno na teret optuženiku da je trebao oduzeti vozačku dozvolu, već samo da je trebao naplatiti novčanu kaznu, odnosno podnijeti prekršajnu prijavu.

Neosnovan je i žalbeni prigovor da prema čl. 40. Zakona o policiji, policajac ima pravo upozoriti počinitelja prekršaja, što da je optuženik navedene zgode i činio, jer je vozaču H. A., nakon što mu se ovaj sažalio, rekao da više ne vozi brzo. Ovaj prigovor je neosnovan zbog toga što obrana optuženika u tom dijelu nije istinita i osporena je sadržajem izvedenih dokaza, te njihovom pravilnom ocjenom i konačno izvedenom zaključku o postojanju odlučnih činjenica kaznenog djela iz čl. 347. st. 1. KZ.

Prvostupanjski sud nije obezvrijedio značenje iskaza Đ. T., policajca, koji je zajedno s optuženikom vršio kontrolu prometa. Pogrešno žalitelj smatra da je ovaj svjedok, iskazujući da je sve budno pratio, a da ništa sumnjivo nije vidio, time u cijelosti potkrijepio obranu optuženika da je vozača H. A. samo upozorio da više ne vozi brzo, zato jer mu se ovaj sažalio. Naime, iz iskaza ovog svjedoka proizlazi da je optuženik bio u službenom vozilu, a vozač H. A. pokraj tog vozila, te da mu je neposredno prije toga optuženik predao laserski uređaj da dalje vrši kontrolu brzine, pa da je on – svjedok – povremeno sam mjerio brzinu vozila i

I Kž 621/02-5

pogledavao prema službenom vozilu. Pri tome nije uočio da bi netko od osoba iz zaustavljenog vozila, dakle vozač H. A. i putnik iz njegovog vozila M. O., optuženiku davali novac. Jasno je iz ovakvog prikaza okolnosti da ovaj svjedok nije neprekidno osmatrao što se zbiva između optuženika, te vozača H. A. i njegovog putnika M. O., pa nužno nije i morao zapaziti da li je kakav novac predavan optuženiku. Niti onaj dio njegovog iskaza u kojem opisuje da mu je poslije optuženik rekao da je vozaču vratio dokumente, da nije sačinio zapisnik o učinjenom prekršaju, već ga je samo usmeno opomenuo, jer da se sažalio na vozača koji je vrlo mlad i koji je ponavljao da će ga u slučaju kažnjavanja otac ukoriti i više mu neće davati vozilo, također ne potvrđuje beziznimno istinitost optuženikove obrane. Ovo zbog toga jer optuženik svjedoku Đ. T. i nije morao govoriti istinu. Niti daljnji dio iskaza svjedoka Đ. T., u kojem govori da mu optuženik nije rekao da bi mu netko od spomenutih osoba, vozač ili njegov putnik, nudili novac za protuuslugu da se vozača ne prijavi za prometni prekršaj, iz istih razloga beziznimno ne potkrjepljuje istinitost obrane optuženika, jer takvo što optuženik beziznimno nije niti morao ovome svjedoku govoriti, već je ovu činjenicu mogao prešutjeti.

Suprotno žalitelju, ni po ocjeni drugostupanjskog suda iskazi svjedoka H. A. i M. O. nisu u bitnom prikazu događaja proturječni međusobno, niti se njihovi iskazi u bitnome razlikuju po sadržaju iskaza danih pred istražnim sucem, od iskaza datih tijekom glavne rasprave, bez obzira na manje nepodudarnosti u prikazu okolnosti, kao što su okolnosti tko je od optuženika molio da se vozaču H. A. ne oduzme dozvola, da li on sam ili svjedok M. O., odnosno da li je prvi svjedok dao inicijativu da se sakupi novac i preda policajcu "za cugu". Ove manje nepodudarnosti pod takvim okolnostima nisu od značaja za ocjenu vjerodostojnosti njihovih iskaza u bitnom dijelu da je vozač H. A. predao optuženiku u izreci navedenu svotu novca i to okolnosno utvrđenih po apoenima i količinama. Navedena dvojica svjedoka H. A. i M. O. su o ovoj činjenici svjedočili iz vlastitog, neposrednog zapažanja, a njihove iskaze potkrijepili su i iskazi svjedoka M. L. i M. B., koje su bile putnice u vozilu vozača H. A., ostajući u tom vozilu, a po povratku su od ove dvojice čule da je H. A. policajcu dao 500,00 kn i da mu je tada policajac vratio vozačku dozvolu, pa je nesporno da se govorilo o optuženiku i njegovom ponašanju. Iako se iz iskaza svjedokinje M. L. i M. B. radi o iskazima svjedoka po čuvenju, nije bilo razloga njihove iskaze ocijeniti neistinitima, posebno i zbog toga što je preostali dio opisa cijelog događaja i iskaza ove dvije svjedokinje podudaran iskazima svjedoka H. A. i M. O., kao i onom dijelu obrane optuženika u kojem je opisivao zaustavljanje vozila H. A., pozivanje vozača da dođe do službenog vozila, izlaska iz tog vozila putnika M. O. i dolaska do službenog policijskog vozila, te njihovog zajedničkog povratka u vozilo H. A., što je najzad, u tom dijelu, potvrdio i svjedok Đ. T..

Slijedom navedenih razloga drugostupanjski sud ocijenio je da žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

Optuženik prvostupanjsku presudu pobija i zbog odluke o kaznenoj sankciji, pa ova žalba iz osnova čl. 366. toč. 4. u vezi čl. 382. ZKP u sebi sadrži, osim žalbe zbog odluke o uvjetnoj osudi, i žalbu zbog oduzimanja imovinske koristi.

Međutim, optuženikova žalba ne sadrži obrazloženje prethodno iznijetog žalbenog osnova, a niti odgovarajući prijedlog glede tih odluka.

I Kž 621/02-5

Zbog toga drugostupanjski sud, prihvaćajući obrazloženje pobijane presude izrečenoj uvjetnoj osudi i o oduzimanju imovinske koristi iz prvostupanjske presude, žalitelja iznova upućuje na razloge iznijete u pobijanoj presudi.

Naime, drugostupanjski također smatra da će se svrha kaznenih sankcija, kako je ona propisana u odredbi čl. 6. KZ, ostvariti u punoj mjeri izrečenom kaznom zatvora u trajanju od deset mjeseci, koja neće biti izvršena ako optuženik u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo, dakle uz primjenu odredbi čl. 67. KZ, smatrajući da su pri izricanju ove kaznenopravne sankcije optuženiku u punoj mjeri uzete u obzir sve olakotne okolnosti i da je prvostupanjski sud na temelju upravo tih olakotnih okolnosti ocijenio da se i bez izvršenja kazne može očekivati ostvarenje svrhe kažnjavanja, kako je ona propisana u čl. 50. KZ. Visina izrečene kazne u trajanju od deset mjeseci, za kazneno djelo iz čl. 347. st. 1. KZ, za koje je djelo propisana kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina, odmjerena je tek nešto iznad propisanog posebnog minimuma kazne za ovo kazneno djelo, a vrijeme kušnje od dvije godine, obzirom da je u odredbi čl. 67. st. 5. KZ propisano da se uvjetnom osudom odgađa izvršenje izrečene kazne za vrijeme koje ne može biti kraće od jedne, niti dulje od pet godina, također je odmjerena znatno bliže donjoj vremenskoj granici za rok kušnje kako je ona propisana u kaznenom zakonu.

Odluka o oduzimanju imovinske koristi pravilna je i zakonita, jer je u odredbi čl. 82. st. 1. KZ propisano da nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, a u st. 2. ovog članka KZ propisano je da se imovinska korist oduzima sudskom odlukom kojom se utvrđuje da je kazneno djelo počinjeno. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je optuženik počinio kazneno djelo primanjem mita iz čl. 347. st. 1. KZ i da je primio jednu novčanu od 200,00 kn, dvije novčanice od po 100,00 kn i nekoliko novčanica od 10,00 i od 20,00 kn, pa je prvostupanjski sud odluku o oduzimanju imovinske koristi bio dužan donijeti temeljem čl. 82. st. 1. i 2. KZ, pri čemu je, u skladu s ovlašću iz čl. 466. ZKP, po slobodnoj ocjeni visinu imovinske koristi uvjerljivo i pravilno odmjerio u iznosu od 450,00 kn. Slijedom navedenih razloga drugostupanjski sud je ocijenio da žalba optuženika zbog odluke o uvjetnoj osudi i zbog oduzimanja imovinske koristi nije osnovana.

Zbog toga je drugostupanjski sud odlučio kao u izreci (čl. 387. ZKP).

U Zagrebu, 09. studenog 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Melita Božičević Grbić,v.r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v. r.