I Kž-25/2007-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 25/07-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Milivoja Mikora, Melite Božičević Grbić, Ranka Marijana i mr. sc. Branka Brkića, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. G. M. i dr. zbog kaznenih djela iz čl. 34. st. 1. KZRH i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, te opt. G. M. i opt. M. R., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 13. studenog 2006. broj K-32/06-145, u sjednici održanoj dana 13. lipnja 2007., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika, te opt. G. M. i opt. M. R., te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Županijski sud u Osijeku, kao prvostupanjski sud je presudom od 13. studenog 2006. optuženike proglasio krivim i to opt. G. M. zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi čl. 21. OKZRH, a opt. M. R. zbog kaznenog djela iz čl. 93. KZ, te ih temeljem istih zakonskih propisa osudio i to opt. G. M. još i uz primjenu čl. 38. toč. 2. i č. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, u koju kaznu zatvora je tom optuženiku po čl. 45. OKZRH uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 05. siječnja 2001. do 15. lipnja 2001., a opt. M. R. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, u koju kaznu zatvora je ovoj optuženici po čl. 63. KZ uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 05. siječnja 2001. do 16. ožujka 2001. godine.

anja troškova kaznenog

Optuženike je po čl. 122. st. 4. ZKP u cijelosti oslobodio plać

postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP, kao i nagrade i nužnih izdataka branitelja postavljenih po službenoj dužnosti.

Protiv ove prvostupanjske presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik, opt. G. M. po branitelju N. R., odvjetniku iz O., te opt. M. R. po odvjetniku D. R., odvjetniku iz O..

I Kž 25/07-5

Državni odvjetnik prvostupanjsku presudu glede oboje optuženika pobija zbog odluke o kazni, predlažući da se ta presuda preinači u odluci o kazni tako da se optuženicima izreknu kazne zatvora u duljem trajanju.

Optuženici G. M. i M. R. prvostupanjsku presudu pobijaju zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, tako da ove žalbe po čl. 382. ZKP u sebi sadrže i žalbe zbog odluke o kazni, predlažući da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da se preinači, pri čemu ne predlažu na koji način.

U žalbama optuženika postavljen je zahtjev da se optuženike i njihove branitelje izvijesti o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud je po čl. 373. st. 1. ZKP dostavio spise Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je spise ovom sudu vratilo uz podnesak od 03. svibnja 2007. broj KŽ-DO-170/07, predlažući da se prihvati žalba državnog odvjetnika i u traženom pravcu preinači prvostupanjska presuda u odluci o kazni, a žalbe oboje optuženika da se odbiju kao neosnovane.

Drugostupanjski sud je po čl. 373. st. 2. i čl. 384. st. 1. ZKP o sjednici vijeća izvijestio Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, optuženike osobno i njihove branitelja. Dostave obavijesti su uredne.

Na sjednici vijeća drugostupanjskog suda nazočio je zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorad Cuculić, koji je ustrajao u navodima i prijedlozima iz podneska od 03. svibnja 2007., a nisu nazočili optuženici G. M., ni M. R., kao niti njihovi branitelji N. R. i D. R.. Obzirom na urednu dostavu obavijesti drugostupanjski sud je po čl. 374. st. 4. ZKP odlučio održati sjednicu vijeća i bez nazočnosti optuženika, odnosno njihovih branitelja.

Žalbe državnog odvjetnika, opt. G. M. i opt. M. R. nisu osnovane.

Drugostupanjski sud ispitao je prvostupanjsku presudu iz osnova iz kojih je žalbama pobijana, a uz to ispitao je i postoje li povrede odredaba kaznenog postupka navedene u čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP i je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, pri čemu nije našao da bi postojale takve bitne povrede odredaba kaznenog postupka, odnosno povrede kaznenog zakona koje se ispituju po službenoj dužnosti.

Drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge iznijete u obrazloženju pisane prvostupanjske presude glede utvrđenog činjeničnog stanja i glede primjene odredaba kaznenog zakonodavstva, a prihvaća i obrazloženje koje je prvostupanjski sud iznio glede odluka o izrečenim kaznama. Zbog toga žalitelje iznova upućuje na obrazloženje pobijane presude, a po čl. 391. st. 1. ZKP drugostupanjski sud daje sljedeću ocjenu žalbenih navoda: Glede bitnih povreda odredaba kaznenog postupka

I Kž 25/07-5

Optuženici G. M. i M. R. ističu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, smatrajući da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno da su iznijeti razlozi proturječni, a opt. M. R., smatrajući još da o odlučnim činjenicama nema dokaza iz kojih bi proizlazio zaključak o njihovom postojanju.

Suprotno žaliteljima, drugostupanjski sud nalazi da u obrazloženju pisane prvostupanjske presude postoje svi potrebni i jasni, te dosljedni razlozi o svakoj od odlučnih činjenica koje tvore objektivna i subjektivna obilježja kaznenih djela zbog kojih su optuženici proglašeni krivima i o kojima ovisi neposredna primjena onih odredaba kaznenog zakonodavstva koje je prvostupanjski sud primijenio na optuženike i njihova djela. Zbog toga u prvostupanjskoj presudi nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP u onom vidu na koji se u žalbama ukazuje, a niti u bilo kojem drugom vidu na koji se ova povreda prema navedenoj zakonskoj odredbi može ostvariti.

Žalbeni prigovor opt. M. R. da o odlučnim činjenicama ne postoje dokazi iz kojih bi se moglo zaključivati o postojanju tih odlučnih činjenica zapravo predstavlja prigovor zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa će drugostupanjski sud takav žalbeni navod nastavno ocijeniti.

Opt. G. M. ističe i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP, smatrajući da je ona ostvarena time što je pobijana presuda temeljena na zapisniku o ispitivanju G. M. pred redarstvenim vlastima, u nazočnosti odvjetnika kojeg on tada nije opunomoćio kao branitelja, slijedom čega da bi ovaj dokaz bio po čl. 9. ZKP nezakoniti dokaz.

Suprotno ovom žalitelju, drugostupanjski sud ne nalazi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP, time što je prvostupanjska presuda, između ostalih dokaza, utemeljena i na zapisniku o ispitivanju opt. G. M. pred redarstvenim vlastima, jer je taj dokaz zakonit dokaz i to upravo iz onih razloga koje je prvostupanjski sud iznio u pisanoj presudi, obrazlažući odluku kojom je odbio zahtjev obrane da se iz spisa predmeta taj zapisnik izdvoji (str. 3. odlomak 5. i str. 4. odlomak 1.), uz napomenu da su ovi razlozi suglasni ocjeni i razlozima koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud dao glede sadržajno jednakih prigovora opt. G. M. i opt. M. R. iznijetih u žalbi protiv prijašnje prvostupanjske presude od 08. svibnja 2001. broj K-10/01-95 (list 195- 202), kako je to pobliže navedeno u rješenju ovog drugostupanjskog suda od 19. studenog 2003. broj I Kž-539/01-5 (list 241-247 i to na str. 2. odlomak 6. i 7., te str. 3. odlomak 1. i 2.). U predmetnoj žalbi glede prigovora da je prvostupanjska presuda utemeljena na nezakonitom dokazu nije ukazano na bilo kakvu novu činjenicu ili na kakav novi dokaz, iz kojih bi slijedila nova, drugačija ocjena o pitanju zakonitosti zapisnika o ispitivanju opt. G. M. pred redarstvenim vlastima u svojstvu osumnjičenika za isto predmetno kazneno djelo i da bi to ispitivanje bilo provedeno bez nazočnosti njegovog branitelja, kojega je uzeo po slobodnoj volji i odabiru.

Iz istih razloga nije osnovana ni žalba opt. M. R., koja izričito ne ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP, ali u čijim navodima se nalaze i prigovori da je prvostupanjska presuda utemeljena na nezakonitom dokazu i to zapisniku o ispitivanju G. M. kao osumnjičenika pred redarstvenim vlastima, koji da tada nije opunomoćio za branitelja nazočnog odvjetnika M. Š..

I Kž 25/07-5

Glede povreda kaznenog zakona

Neosnovano opt. G. M. prvostupanjsku presudu pobija zbog povrede kaznenog zakona, očito onu iz čl. 368. toč. 4. ZKP, smatrajući da je ona ostvarena time što je prvostupanjski sud ovog optuženika proglasio krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi čl. 21. OKZRH, dakle poticanjem opt. M. R. na kazneno djelo ubojstva, koju optuženicu je prvostupanjski sud proglasio krivim da je počinila kazneno djelo čedomorstva iz čl. 93. KZ.

Pravilno je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje, kako je ono navedeno u izreci pobijane presude, prema opt. G. M. primijenio odredbe čl. 34. st. 1. KZRH u vezi čl. 21. OKZRH, bez obzira na to što je potaknutu opt. M. R. proglasio krivom zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 93. KZ, a ne iz čl. 34. st. 1. KZRH.

Po čl. 21. st. 1. OKZRH, onaj tko drugoga s umišljajem potakne da počini krivično djelo, kaznit će se kao da ga je sam počinio. Poticanje je, dakle, oblik suučesništva koje se sastoji u suuzrokovanju djela izazivanjem i/ili učvršćivanjem odluke kod druge osobe za izvršenje djela, slijedom čega to djelo bude i izvršeno. Poticatelj je svjestan protupravnosti svog ponašanja i djela na koje potiče i ima volju da drugog navede na djelo, te volju da to djelo bude doista i izvršeno. Pri tome njegova svijest i volja ne treba biti do u detalje jednaka svijesti i volji samog počinitelja, dovoljno je da se svijest i volja, dakle krivnja poticatelja i poticanoga, podudaraju glede bitnog sadržaja kriminalne aktivnosti koja obuhvaća sastavne dijelove zakonskog bića djela na koje se potiče druga osoba, time da poticanje ne treba obuhvaćati svaku pojedinost, pa i one pojedinosti koje se tiču osobnih svojstava počinitelja i vremena izvršenja djela. U predmetnoj stvari biće kaznenog djela je lišavanje života druge osobe.

Opt. G. M. je poticanje opt. M. R. da po porodu ubije dijete ostvario time što joj je rekao da "to dijete likvidira i da ga odatle maknu, jer da im to ne treba", čime joj je naložio da ga usmrti, a ona je u tom cilju nogom djetetu stala na vrat i zadala mu neutvrđene povrede od kojih je dijete umrlo. To što je opt. M. R. bila majka djeteta koja ga je usmrtila izravno nakon poroda predstavlja odlučne činjenice koje se odnose na njeno svojstvo majke i na vrijeme kada je ona dijete usmrtila, koje činjenice glede ove optuženice kao počinitelja kaznenog djela, ovo djelo čine privilegiranim ubojstvom. Takva privilegija pripada samo osobi majke i samo u slučajevima kada je dijete usmrćeno za vrijeme poroda ili izravno nakon poroda i ona se ne proteže na poticatelja koji je kod počinitelja izazvao ili podržao odluku da se dijete, kao druga osoba, liši života (usmrti).

Zbog navedenih razloga u pobijanoj presudi nije ostvarena povreda kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 4. ZKP, na koju ovaj žalitelj smjera.

Preostali navodi iz žalbe opt. G. M., koji su usmjereni prema tvrdnji da opt. M. R. nije počinila kazneno djelo iz čl. 93. KZ, jer da nema dokaza da je ona dijete rodila i usmrtila ga, predstavljaju prigovore činjenične naravi, pa će drugostupanjski sud nastavno iznijeti ocjenu takvih žalbenih navoda.

Neosnovano opt. M. R. ističe povredu kaznenog zakona, očito onu iz čl. 368. toč. 4. ZKP, smatrajući da je, obzirom na vrijeme počinjenja kaznenog djela u ljetu 1996., prema

I Kž 25/07-5

ovoj optuženici trebalo primijeniti odredbu čl. 36. st. 1. KZRH, slijedom čega, kako to iz smisla žalbenih navoda proizlazi da je došlo do zastare krivičnog gonjenja po čl. 91. st. 6. u vezi čl. 90. st. 1. toč. 5. OKZRH, obzirom na propisanu kaznu zatvora od tri mjeseca do tri godine za to kazneno djelo, te da nije bilo mjesta primjeni čl. 3. st. 2. KZ, zbog toga što novi Kazneni zakon u čl. 93. KZ, u kojem je propisana kazna zatvora od jedne do osam godina za ovu optuženicu kao počinitelja kaznenog djela nije blaži.

Suprotno žalitelju, drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud, obzirom na utvrđeno činjenično stanje, prema opt. M. R. opravdano i pravilno primijenio odredbu čl. 3. st. 2. KZ, pravno označivši njeno djelo po čl. 93. KZ. Ovo zbog toga što nije utvrdio da bi opt. M. R. svoje dijete lišila života za vrijeme porođaja ili neposredno poslije porođaja i to u vrijeme poremećaja što bi ga kod nje porođaj izazvao. Da je takva odlučna činjenica bila utvrđena, u pravilnoj primjeni kaznenog zakonodavstva po čl. 3. st. 1. KZ, prema ovoj počiniteljici kaznenog djela bilo bi opravdano primijeniti kazneni zakon koji je u vrijeme počinjenja djela bio na snazi, znači odredbu čl. 36. st. 1. KZRH. Međutim, utvrđeno je da kod ove optuženice nije postojao poremećaj izazvan porodom, pa je njeno djelo opravdano pravno označiti po čl. 93. KZ, kod kojeg se takvo djelo smatra privilegiranim ubojstvom slijedom odlučnih činjenica da je počinitelj djela majka djeteta i da ga usmrti za vrijeme poroda ili izravno nakon poroda. U predmetnoj stvari utvrđeno je da je dijete usmrćeno izravno nakon poroda. Slijedom takvih utvrđenja i razloga odredba čl. 93. KZ je za opt. M. R. blaža, jer bi bez njene primjene ova optuženica zbog takvog utvrđenog činjeničnog stanja počinila kazneno djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH, za koje je bila propisana kazna zatvora najmanje pet godina, dakle stroža kazna nego ona kazna koja je propisana za kazneno djelo iz čl. 93. KZ.

Preostali žalbeni prigovori opt. M. R. o tome da nema dokaza da je rodila živo dijete i da ga je usmrtila predstavljaju prigovore činjenične naravi, pa će o njima drugostupanjski sud nastavno iznijeti svoju ocjenu.

Iz prethodno iznijetih razloga drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud glede opt. M. R. pravilno primijenio kazneni zakon.

Glede pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja

Neosnovano optuženici G. M. i M. R. prvostupanjsku presudu pobijaju zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja gotovo istovjetnim navodima i prigovorima da je prvostupanjski sud neopravdano ocijenio istinitim iskaze svjedokinje S. S. i M. Đ., jer da navedena svjedokinja zbog alkoholizma i narušenog psihičkog zdravlja nije pouzdani izvor saznanja, odnosno da je navedeni svjedok tek svjedok po čuvenju i to upravo od ove svjedokinje, a da su neopravdano otklonjeni iskazi svjedoka B. R., D. T. i Ž. J., koji su suglasno iskazivali da nisu uočili trudnoću opt. M. R., kao što to nije uočio niti navedeni svjedok M. Đ., zatim da nije pouzdano utvrđeno tko je djetetu stao nogom na vrat i usmrtio ga, da li opt. M. R. ili svjedokinja S. S., potom da obavljenom radnjom ekshumacije nisu pronađeni materijalni tragovi u vidu ostataka tijela djeteta, te najzad da su neosnovano odbijeni dokazni prijedlozi obrane da se provede vještačenje po stručnjacima za tkanine, odnosno da se provede psihijatrijsko vještačenje po drugoj osobi vještaka.

I Kž 25/07-5

Zaključno žalitelji prigovaraju da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio odlučne činjenice zbog pogrešne ocjene dokaza, zbog neprovedenih dokaza i zbog nepravilnog i nepouzdanog izvođenja zaključka o njihovom postojanju iz sadržaja izvedenih dokaza.

Suprotno žaliteljima, drugostupanjski sud nalazi da je činjenično stanje u pobijanoj presudi potpuno i pravilno utvrđeno, da iznijetim žalbenim navodima to utvrđenje nije uspješno osporeno, a također niti da bi iz sprava i zapisnika o izvedenim dokazima ne proizlazila ozbiljnija sumnja u pravilnost i stupanj pouzdanosti utvrđenog činjeničnog stanja. Prvostupanjski sud je izveo sve potrebne dokaze, pravilno ih i u skladu s odredbom čl. 351. st. 2. ZKP ocjenjivao, te je tako utvrdio sve dokazno važne, a potom i odlučne činjenice.

Naime, prvostupanjski sud je vještačenjem po psihijatrijskom vještaku Ž. V. M. pouzdano utvrdio da svjedokinja S. S., unatoč postojanju dijagnostičkih kriterija ovisnosti o alkoholu i kroničnog psihoorganskog poremećaja, ima sposobnosti sudjelovati u raspravi, jer kod nje nije utvrđen simptom konfabulacije, niti su utvrđene bitne redukcije kognitivnih sposobnosti. Njena odstupanja u iskazivanju pred sudom bila su izazvana iz razloga da se ne zamjeri susjedima i zbog straha od prijetnji koje joj je uputio opt. G. M.. U bitnom je njen iskaz podudaran iskazu G. M. iz zapisnika pred redarstvenim vlastima u nazočnosti branitelja, a također je podudaran i s iskazom svjedoka M. Đ.. Vještaci sudske medicine B. D. i B. D. bili su suglasni u razjašnjenju okolnosti da prilikom ekshumacije nisu pronađeni tragovi humanog porijekla koji bi ukazivali na činjenicu da je mrtvo tijelo djeteta bilo pokopano, navodeći da u razdoblju od tri do pet godina dolazi do potpune razgradnje i raspada skeletnog i ostalih tkiva, zbog čega vrlo sitne ostatke koštanih osifikacijskih jezgara nakon takvog razdoblja gotovo nije moguće pronaći.

Prvostupanjski sud je opravdano odbio dokazni prijedlog obrane da se provede još i vještačenje po stručnjacima za tekstil, obzirom da iz ostalih provedenih dokaza nije moglo biti pouzdano utvrđeno u kakvu je tkaninu bilo omotano mrtvo tijelo djeteta koje je opt. G. M., prema iskazu pred redarstvenim vlastima, a kako je to potvrdila i svjedokinja S. S., zakopao u dvorištu kuće.

Najzad, niti okolnost da svjedoci B. R., D. T., Ž. J., pa i M. Đ. nisu uočili da bi u inkriminirano vrijeme, odnosno neposredno prije toga, opt. M. R. bila gravidna, kraj sadržaja izvedenih dokaza, prije svega iskaza G. M. pred redarstvenim vlastima i iskaza svjedokinje S. S., ne dovodi u ozbiljniju sumnju pravilnost i stupanj pouzdanosti utvrđenja odlučnih činjenica. Također, niti okolnost što G. M., kao osumnjičenik, pred redarstvenim vlastima nije potpuno podudarno iskazivao glede vremena počinjenja predmetnog kaznenog djela, kao što su to iskazivali svjedoci S. S. i M. Đ., utvrđeno činjenično stanje ne dovodi u sumnju, jer se pobliže vrijeme događaja kod utvrđenog stanja stvari ne čini odlučnom činjenicom, obzirom da o utvrđenju te činjenice i obzirom na pravne oznake djela zbog kojih su optuženici proglašeni krivima, ne ovisi primjena koje od odredaba kaznenog zakonodavstva pa i one o zastari kaznenog progona.

Slijedom navedenih razloga žalbe optuženika G. M. i M. R. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nisu osnovane.

Glede odluke o kazni

I Kž 25/07-5

Neosnovano državni odvjetnik prvostupanjsku presudu pobija zbog odluke o kazni glede oboje optuženika, smatrajući da je prvostupanjski sud utvrđene olakotne okolnosti precijenio, a da je potcijenio otegotne okolnosti i to stupanj krivnje, pobude zbog kojih je kazneno djelo počinjeno i jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, jer da je djelo počinjeno s izravnom namjerom koja je stvorena za vrijeme trudnoće, prije samog rođenja djeteta, da je djelo ostvareno na surov način, te najzad da je izostalo kajanje optuženika.

U žalbama optuženika G. M. i M. R. izričito i nije istaknut žalbeni osnov kojim bi prvostupanjsku presudu pobijali zbog odluke o kazni, no po čl. 382. ZKP njihove žalbe u sebi sadrže i žalbu zbog odluke o kazni.

Po ocjeni drugostupanjskog suda nisu osnovane niti žalbe optuženika G. M. i M. R. zbog odluke o kazni, koje u sebi i ne sadrže određene prigovore u tom smjeru, pa se ove žalitelje iznova upućuje na obrazloženje pobijane presude.

Drugostupanjski sud, suprotno svoj trojici žalitelja, prihvaća obrazloženje koje je iznio prvostupanjski sud za odabir vrste i odmjeru kazni optuženicima G. M. i M. R., nalazeći da je taj sud potpuno i pravilno utvrdio sve one okolnosti koje utječu na odabir vrste i odmjeru kazne, da ih je pravilno ocijenio olakotnima, pri tome one okolnosti koje se odnose na opt. G. M. ocijenio osobito olakotnim okolnostima i opravdano primijenio odredbu čl. 38. toč. 2. OKZRH, odmjeravajući ovom optuženiku kaznu ispod zakonskog minimuma propisanog za kazneno djelo zbog kojeg ga je proglasio krivim, a u odnosu na opt. M. R. da je potpuno i pravilno utvrđene okolnosti ocijenio olakotnim okolnostima, slijedom kojih je ovoj optuženici izrekao kaznu u visini posebnog minimuma za kazneno djelo zbog kojeg ju je proglasio krivim. Izrečena kazna opt. M. R. opravdana je i bez obzira na to što je prvostupanjski sud obrazložio da olakotne okolnosti na njezinoj strani cijeni osobito izraženim okolnostima (list 11, odlomak 7.), jer te okolnosti svaka za sebe i u svojoj ukupnosti, po ocjeni drugostupanjskog suda, ne opravdavaju primjenu odredaba o ublažavanju kazne iz čl. 57. st.

1. KZ.

Pravilno je prvostupanjski sud također ocijenio da na strani opt. G. M. i opt. M. R. nema otegotnih okolnosti koje bi utjecale na izricanje kazne zatvora u duljem trajanju.

Slijedom navedenih razloga i drugostupanjski sud ocjenjuje da će se svrha kažnjavanja, kako je ona propisana u čl. 31. u vezi čl. 5. st. 2. OKZRH glede opt. G. M., te u čl. 50. u vezi st. 6. KZ glede opt. M. R., ostvariti izrečenim kaznama zatvora koje je ovim optuženicima izrekao prvostupanjski sud, u koje kazne zatvora je optuženicima slijedom čl. 45. OKZRH opt. G. M. i slijedom čl. 63. KZ opt. M. R. uračunao vrijeme koje su oni proveli u pritvoru u vezi s predmetnim kaznenim djelom.

Zbog iznijetih razloga drugostupanjski sud je odlučio kao u izreci (čl. 387. ZKP).

U Zagrebu, 13. lipnja 2007. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v. r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v. r.