Revr-1373/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1373/16-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Dragana Katića, Darka Milkovića i Renate Šantek, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. B. iz H., kojeg zastupa punomoćnik H. K., odvjetnik u B., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u S., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžri-47/15-2 od 24. svibnja 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sinju (sada Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju) broj P-30/11 od 4. prosinca 2014., u sjednici održanoj 15. studenoga 2016.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tuženice, ukidaju se presuda Županijskog suda u Splitu broj Gžri- 47/15-2 od 24. svibnja 2016. i presuda Općinskog suda u Sinju (sada Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju) broj P-30/11 od 4. prosinca 2014. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju razliku plaće u bruto iznosu od 79.424,32 kn s pripadajućom zateznom kamatom te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 19.500,00 kn.

Drugostupanjskom presudom je odbijena žalba tuženice kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, a podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima ne može reviziju podnijeti prema odredbi stavka 1. istog članka, stranka može podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP-a).

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu dodataka na plaću za prekovremeni rad, rad noću, subotom i nedjeljom, a koji je tužitelj kao djelatna vojna osoba obavljao u sklopu dežurstva, straža i vojnih vježbi u razdoblju od 4. rujna 2007. do 1. listopada 2009.

Tijekom postupka utvrđeno je da je tužitelj u navedenom razdoblju radio prekovremeno, noću, subotom i nedjeljom te da je na taj način ostvario određen broj prekovremenih sati koji nisu nadoknađeni korištenjem slobodnih dana, a tuženica nije dokazala da je prema Zakonu o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07) organizirala preraspodjelu radnog vremena, niti da je dežurstvo kao poseban uvjet rada bilo vezano uz kontinuirano obavljanje poslova i zadaća.

Tužitelju je tako prema presudi suda prvog stupnja, koju je potvrdio sud drugog stupnja, dosuđen iznos od 79.424,32 kn, jer su sudovi smatrali da tužitelju pripada pravo na naknadu za prekovremeni rad osnovom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima te općih propisa o radu koji su u supsidijarnoj primjeni na osnovi odredbe iz čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine", broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 - dalje: ZSOSRH/07) za odnose koji nisu regulirani tim Zakonom. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu ("Narodne novine" 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR), Zakona o državnim službenicima i namještenicima ("Narodne novine" 27/01) i Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine" 92/05) te čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog 2. srpnja 2004. ("Narodne novine", broj 92/04) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 93/08).

Pri tome su nižestupanjski sudovi u odnosu na dežurstvo odnosno stražu u trajanju od 24 sata, rad od osam sati smatrali redovnim radom, a šesnaest sati prekovremenim radom, dok su u dane vršenja službe vikendom svih 24 sata tretirali prekovremenim radom.

Smatrajući ga važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tuženica u reviziji postavlja pitanje "može li se taj ostali rad, odnosno vrijeme fizičke prisutnosti u vojnom objektu, ali ne na svom radnom mjestu, nakon redovnog radnog vremena tretirati prekovremenim radom u smislu relevantnih odredbi Zakona o radu te Kolektivnog ugovora."

Obrazlažući važnost navedenog pitanja tuženica ukazuje na pravno stajalište ovoga suda izraženo u odluci broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009., a podredno ukazuje i na veći broj odluka županijskih sudova u kojima je o navedenom pitanju zauzeto drugačije shvaćanje, od shvaćanja na kojem je utemeljena pobijana drugostupanjska odluka.

Ovaj sud je ocijenio da je riječ o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te je pobijanu presudu ispitao samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog navedenog pitanja, sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a.

Osnovano tuženica postavljenim pravnim pitanjem ukazuje na pogrešno pravno stajalište i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane nižestupanjskih sudova koji su tužitelju u spornom razdoblju kao prekovremeni rad priznali i razdoblje osmosatnog odmora u okviru 24 sata. Tuženica zapravo postavlja materijalnopravno pitanje koje se odnosi na način vrednovanja rada djelatnih vojnih osoba za vrijeme stražarske službe i službe dežurstva, a obzirom na specifičnost takve službe djelatnih vojnih osoba (nemogućnosti napuštanja radnog mjesta tijekom višednevnog boravka na terenu). Imajući u vidu da tužitelj kao djelatna vojna osoba za vrijeme stražarske službe i službe dežurstva ne može napustiti mjesto rada, životno je i logično da ima pravo na slobodno vrijeme u kojem se odmara osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata. Takvo je pravno stajalište ovaj sud već zauzeo u odluci broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009.

Slijedom iznesenog, budući nižestupanjski sudovi zbog pogrešne primjene materijalnog prava nisu opseg prekovremenog rada utvrdili ne uzimajući u obzir vrijeme odmora tužitelja, zbog čega nema uvjeta za preinaku presude, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Zagreb, 15. studenoga 2016.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.