Croatian Supreme Court allows appeal due to lower courts failing to explain statute of limitations facts clearly.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia accepted the appellant's appeal and vacated the lower court judgments, ordering the case to be retried. The lower courts had dismissed the claim for accrued interest without providing clear reasoning regarding the specific facts necessary to determine the statute of limitations. The court ruled that the second-instance judgment failed to explicitly state whether the debtor fulfilled their obligation with delay, a crucial fact for establishing the claim's validity under the Civil Procedure Act.
Legislator headnote
AI generatedčl. 392.a Zakona o parničnom postupku; čl. 354. st. 2. točka 8. ZPP; The appellate court must provide clear and specific reasons regarding the decisive facts upon which the admissibility of the claim depends, particularly concerning the statute of limitations and the timing of the debtor's performance.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1389/11-3
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Jalšovečki predsjednice vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. M. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik Z. D., odvjetnik u Z. protiv tuženika H. I. d.o.o. Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-952/10-2 od 1. veljače 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-12314/08-7 od 15. listopada 2009., u sjednici održanoj 25. siječnja 2017.,
r i j e š i o j e:
Prihvaća se revizija tužitelja, ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 952/10-2 od 1. veljače 2011. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P- 12314/08-7 od 15. listopada 2009. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev da mu tuženik isplati iznos od 110.971,77 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 29. prosinca 2008. do isplate i zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka.
Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da revizijski sud reviziju prihvati, ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija je osnovana.
Pobijana drugostupanjska presuda je ispitana na temelju odredbe čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), koja se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11) samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. Pritom je ovaj sud po službenoj dužnosti pazio na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP.
Tužbenim zahtjevom tužitelj traži da mu tuženik isplati iznos od 110.971,77 kuna kao uglavničenu zateznu kamatu, za razdoblje od 13. veljače 2003. do 27. lipnja 2007., kada mu je tuženik isplatio glavnicu, dosuđenu pravomoćnom i ovršnom presudom broj P-13132/99 i P- 2616/95 od 12. veljače 2003., koja je postala pravomoćna 25. listopada 2006.
Sudovi su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan ocijenivši da je tužitelj zateznu kamatu na dosuđenu glavnicu mogao potraživati barem danom donošenja prvostupanjske presude (12. veljače 2003.), što nije učinio, pa mu je do utuženja (29. prosinca 2008.) u ovom postupku istekao petogodišnji rok propisan čl. 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) zbog čega je osnovan tuženikov prigovor zastare.
Revident u reviziji ističe da su nižestupanjski sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer drugostupanjska i prvostupanjska presuda imaju nedostatke zbog kojih se ne mogu ispitati. Tužitelj tvrdi da pravo na zateznu kamatu, za razdoblje u kojem je tuženik bio u zakašnjenju s plaćanjem glavnice, temelji na odredbi čl. 277. st. 1. ZOO i čl. 278. st. 1. ZOO te da je iznos tog potraživanja mogao utvrditi i utužiti tek s danom isplate glavnice dosuđenog iznosa od strane tuženika jer je obveza plaćanja zateznih kamata posljedica dužnikova zakašnjenja s ispunjenjem presudom utvrđene novčane obveze prema vjerovniku i potrebno ju je utvrditi u novoj parnici između istih stranaka. Nadalje navodi da u takvom slučaju zastarni rok za utuženje zatezne kamate teče od dana isplate glavnice duga, kada je poznat ne samo pravni osnov nego i šteta koju je tužitelj, kao vjerovnik pretrpio zbog dužnikovog zakašnjenja s ispunjenjem novčane obveze. Tvrdi da u postupku broj P-13232/99, u kojem mu je dosuđena glavnica u iznosu od 169.164,29 kuna nije zahtijevao isplatu kamata na dosuđeni iznos glavnice, niti mu kamata nije dosuđena pa kamate nisu niti dospjele.
Odlučujući o revizijskim navodima tužitelja koji se odnose na istaknuti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka vijeće je ocijenilo da revident u reviziji osnovano ističe da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer nižestupanjski sudovi u obrazloženjima presuda nisu naveli jasne razloge o odlučnim činjenicama o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva.
Iz činjeničnih navoda tužbe, kao i iz navoda tužitelja iznesenih u reviziji, proizlazi da tužbeni zahtjev u ovom postupku predstavlja (samostalan) zahtjev za plaćanje iznosa od 110.971,77 kuna kao uglavničenog iznosa zatezne kamate na ranije pravomoćno dosuđenu glavnicu (presudom Općinskog građanskog suda broj P-13132/99 i P-2616/95 od 12. veljače 2003. tužitelju je dosuđena glavnica u iznosu 169.164,29 kuna) i to za razdoblje od 13. veljače 2003. do 27. lipnja 2007. Dakle, tužitelj tužbenim zahtjevom u ovom postupku zahtijeva isplatu zatezne kamate na dospjelu glavnicu plaćenu sa zakašnjenjem.
Odredbom čl. 277. st. 1. ZOO propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane tražbine duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom.
U parnici, u kojoj tužitelj tužbenim zahtjevom traži isplatu uglavničene zatezne kamate sud, sukladno odredbi čl. 190. ZPP te čl. 277. st. 1. ZOO, treba utvrditi je li tuženik bio dužnik novčane obveze te je li tu obvezu ispunio sa zakašnjenjem ili nije, dok je na tužitelju teret dokazivanja, kako osnovanosti tako i visine tužbenog zahtjeva.
Obveza plaćanja zateznih kamata predstavlja posljedicu dužnikovog zakašnjenja s ispunjenjem novčane obveza, pri čemu tužitelj na dospjelu zateznu kamatu na neisplaćenu glavnicu ima pravo i kad ju obračuna i utuži u apsolutnom iznosu. Isplata uglavničene zatezne kamate ne može se zahtijevati sve dok ne prestane glavno novčano potraživanje iz kojeg ona proizlazi.
Iako su u obrazloženjima nižestupanjskih presuda sudovi pravilno naveli da se o tuženikovom prigovoru zastare tužiteljeve tražbine, čiju isplata se zahtijeva tužbenim zahtjevom, treba odlučiti primjenom odredbe čl. 371. ZOO, kojom je propisano da potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen drugi rok zastare, propustili su u obrazloženjima dati jasne razloge o odlučnim činjenicama je li tuženik, kao obveznik novčane obveze prema tužitelju svoju obvezu ispunio sa zakašnjenjem ili nije, odnosno kada je točno dospjela obveza tuženika prema tužitelju i zašto, a samim time i razloge o odlučnoj činjenici od kada počinje teći zastara tužiteljeve tražbine prema tuženiku.
Osim toga, drugostupanjski sud se u obrazloženju presude poziva na presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-13132/99, te P-2616/95 od 12. veljače 2003. i iznosi navode o tome tko je (i tko nije) podnio žalbu protiv te presude, iako tijekom postupka nije izvršen uvid u navedeni spis, slijedom čega nije moguće ispitati takve navode drugostupanjskog suda.
Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP valjalo ukinuti pobijanu drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu, kao i odluku o troškovima postupka i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka tako što će jasno navesti razloge o svim odlučnim činjenicama o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari.
Zagreb, 25. siječnja 2017.
Predsjednica vijeća:
Gordana Jalšovečki, v.r.