I Kž-615/1998-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-615/1998-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Vesne Vrbetić, Katice Jelić i Ane Garačić, kao članova vijeća i višeg savjetnika Marka Raše, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. M., zbog kaznenog djela iz čl. 90. u vezi čl. 33. st. 1. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenih protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 9. rujna 1998. godine broj K-67/98, u sjednici održanoj 23. ožujka 1999. godine, u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavla Vidića, te branitelja optuženika I. P., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. M.M. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Zagrebu, presudom od 9. rujna 1998. godine broj K-67/98 proglasio je krivim opt. M.M. zbog kaznenog djela protiv života i tijela, pokušaja ubojstva iz čl. 90. u svezi čl. 33. st. 1. KZ i na temelju čl. 90., čl. 33. st. 1. i 2. uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. d. KZ osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, u koju mu je na temelju čl. 63. KZ uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 4. veljače 1998. godine pa nadalje.

Na temelju čl. 76. st. 1. KZ optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obaveznog liječenja od alkohola koja će se provoditi u ustanovi za izvršenje kazne.

Na temelju čl. 80. st. 1. KZ optuženiku je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta i to poluautomatske puške M 59/66 call. 7,62 mm, serijskog broja 660085, lovačke puške dvocjevke call. 16, marke "Crvena zastava" serijski broj 70463, 65 komada streljiva call. 7,62x39 mm i 46 komada streljiva za lovačku pušku call. 16 mm, marke "Vušir-tornado" M 90, koji predmeti će se nakon pravomoćnosti presude dostaviti Kriminalističkom muzeju MUP-a Republike Hrvatske.

Po čl. 122. st. 4. ZKP optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 6. ZKP.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

Iz svih žalbenih osnova žali se optuženik po branitelju I.P., odvjetniku iz Z., s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili preinači i optuženiku izrekne blaža kazna. Predlaže da ga se obavijesti o sjednici vijeća.

Optuženik, osobno, je podnio žalbu zbog bitnih povreda odredaba Zakona o kaznenom postupku, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje odnosno preinači i izrekne blaža kazna.

Optuženik, osobno, je podnio i odgovor na žalbu državnog odvjetnika.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske u pismenom podnesku od 18. prosinca 1998. godine broj DOKž-1285/98 predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske i branitelja optuženika I.P., odvjetnika iz Z., dok nazočnost optuženika, koji je u pritvoru, a ima branitelja, nije osigurana budući predsjednik vijeća ni vijeće nisu smatrali da bi to bilo svrhovito. Žalbe nisu osnovane.

Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, u proturječnosti izreke i obrazloženja pobijane presude, optuženik nalazi u navodu iz izreke da je optuženik u oštećenicu pucao sa udaljenosti od oko 20 m, što je protivno obrazloženju iz kojeg proizlazi da je oštećenica pogođena na mjestu koje je od FTM udaljeno za 16,65 m i istočnije za 21,13 do 21,20 m, sa mjesta stajanja optuženika, koje vještak balističke struke Č. utvrđuje na osnovu nađenih čahura i koja međusobna udaljenost iz toga, prema tvrdnji žalbe, da je manja od 16,65 m.

Protivno navodu iz žalbe, u navedenom nema nikakve kontradiktornosti budući sud međusobnu udaljenost optuženika i oštećenice utvrđuje iz provedenog balističkog vještačenja, koje se temelji upravo na zapisniku o očevidu i situacijskom planu glede mjera pronađenih materijalnih tragova pa tako i onih koje navodi žalba. Vještak je međusobnu udaljenost našao oko 20 m, što se žalbenim navodom o položaju najvećeg traga krvi uspješno ne osporava, a optuženik uopće ne navodi na temelju čega i na koji način je došao do manje udaljenosti, a na što mu je u razlozima pobijane presude već odgovoreno. Daljnju bitnu postupovnu povredu nalazi u nedostatku razloga o odlučnoj činjenici držanja puške optuženika u trenutku pucanja, što je zapravo prigovor ocjeni suda o tome i može predstavljati žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, budući je sud prvog stupnja protivno žalbenim navodima dao razumljive i dostatne razloge za svoja utvrđenja o svim odlučnim činjenicama, a druga je stvar ako žalitelj te zaključke ne prihvaća.

Nejasnost u razlozima pobijane presude optuženik neosnovano nalazi u obrazloženju neizravne namjere, kada sud prvog stupnja navodi da je optuženik bio svijestan da puškom može usmrtiti oštećenicu pa je na to i pristao. Time je sud prvog stupnja jasno objasnio da optuženik ne teži ostvarenju posljedice iz bića djela, ali on tu mogućnost nastupanja posljedice prihvaća i unatoč riziku da posljedica može nastupiti ne odustaje od djela, a navodi žalbe zapravo pokazuju nerazumijevanje tog pravnog instituta od strane žalitelja.

Isto se može reći i za navod iz optuženikove žalbe da je sud trebalo izdvojiti policijsku zabilješku o njegovoj osuđivanosti i kažnjavanosti, jer da se na tim dokazima ne može zasnivati presuda. Naime, radi se o podacima iz kaznene i prekršajne evidencije koju sada, prema čl. 162. st. 1. ZKP vodi Ministarstvo pravosuđa, a ranije MUP pa se stoga ne radi o dokazu pribavljenom na nezakonit način, u spisu postoje podaci iz obje evidencije, niti o eventualnoj postupovnoj povredi iz čl. 367. st. 2. ZKP kako se to sugerira u žalbi optuženika.

Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik istiće da nisu utvrđene sve bitne okolnosti konkretnog događaja, prije svega udaljenost iz koje je optuženik pucao prema oštećenici, što bi bez obzira na način, uvjete i alkoholiziranost optuženika, pravilnom ocjenom te činjenice kao i cjelokupnog činjeninog stanja dovelo do drukčijeg zaključka o svijesti i volji optuženika.

Neosnovano žalitelj ustrajava na tvrdnji da je optuženik od oštećenice bio udaljen daleko manje od 16 m, iako ne osporavajući materijalne tragove i njihov utvrđeni položaj na licu mjesta, koji je konstatiran u zapisniku o očevidu, na temelju kojih je, kao i na temelju vlastitih utvrđenja o izbacivanju čahura iz predmetne puške balistički vještak dipl. ing. D.Č. naveo da je međusobna udaljenost bila oko 20 m, što je prihvatio i sud prvog stupnja. Optuženik u žalbi, za svoju tvrdnju, ne daje bilo kakve argumente već samo retorički tvrdi da je pravilnim sagledavanjem i ocjenom, te analizom svih utvrđenih činjenica sud trebao zaključiti, kako se to navodi u žalbi, što je čak protivno i obrani samog optuženika, koji je u obrani naveo da je supruga počela trčati prema istočnoj strani ugla kuće, a on za njom. Došao je do sjevernoistočnog dijela kuće i tu stao, dok je oštećenica zašla u sjenu i tada je pucao, čime zapravo ne osporava nalaz balističkog vještaka u tom dijelu.

Slijedom navedenog opravdano sud prvog stupnja nije prihvatio obranu optuženika da je suprugu želio samo zaplašiti, a da ju je želio ubiti da je to mogao učiniti, s obzirom na ranije kraće rastojanje i dobro rukovanje puškom.

Naime, vještak je, imajući u vidu način držanja puške, kako ga je opisao optuženik, naveo da pucajući na opisani način optuženik nije mogao točno znati gdje će zrno pogoditi, osim da je cijev znatno okomitije okrenuo prema tlu, pa prema tome nije odlučno da li su ozljede, koje su nanesene straga nastale direktnim pogotkom ili uslijed odbijenih projektila.

Upravo s obzirom na ponašanje i postupak optuženika, kada alkoholiziran, u noćnim uvjetima, s poluautomatskom puškom u ruci naslonjenoj na bok, videći oštećenicu da dolazi, a zatim bježi, pri činjenici da ju je već ranije ozljeđivao nožem, puca u oštećenicu s takve udaljenosti s koje ju objektivno može pogoditi, bez obzira što posebno ne nišani, puca više puta i pogađa je s dva hica, sud prvog stupnja je izveo, na osnovu svestrane ocjene optuženikova ponašanja, pravilan zaključak o neizravnoj namjeri na lišenje života oštećenice, koji je logičan i ne ostavlja mjesta nikakvoj dovojbi, niti je žalbenim navodima doveden u sumnju.

Presuda suda prvog stupnja nije uspješno osporena niti tvrdnjom da je optuženik mogao oštećenicu lišiti života da je htio, kada su bili na međusobnoj udaljenosti od 4 m, a što temelji na nalazu kućnih papuča oštećenice.

Žalitelj očigledno namjerno propušta navesti s čim komparira mjesto nalaza papuča. Ukoliko je to u odnosu na čahure i na osnovu njih utvrđen položaj optuženika u trenutku pucanja, tada se ne može govoriti o udaljenosti od oko 4 m, jer je položaj optuženika utvrđivan u trenutku pucanja, a tada je oštećenica od njega udaljena oko 20 m, kako je ranije navedeno. Sve drugo su proizvoljne tvrdnje, koje se ne temelje na provedenom dokaznom postupku.

Nadalje, neosnovano optuženik navodi da s obzirom na stupanj svog obrazovanja nije mogao obuhvatiti svojom sviješću da se u području nogu nalaze krvne žile, od vitalnog značenja za život čovjeka, te da bi pogađanjem istih moglo doći do iskrvarenja odnosno smrtnog ishoda. Naprotiv, optuženik koji je lovac i vičan oružju, svjestan mogućnosti djelovanja poluautomatske puške, bio je svijestan da pucajući prema oštećenici, u alkoholiziranom stanju, noću i držeći pušku na boku, može istu pogoditi i pri tome nije potrebno da tjelesne ozljede sadrže u sebi osobito visok rizik nastupa smrti, niti da je smrtna opasnost očigledna. Dostatno je da optuženik hoće postupati s namjerom ozljeđivanja, a što sud prvog stupnja utvrđuje i na neizravan način iz ranijeg istovijetnog postupka optuženika pa onda logično pristaje na sve posljedice tog ozljeđivanja dakle i posljedicu smrti do koje iskrvarenjem može doći, a neprihvatljiva je tvrdnja iz žalbe da optuženik s obzirom na svoja intelektualna svojstva nije mogao nastupanje posljedice predstaviti kao moguće. Stoga je sud prvog stupnja ispravno utvrdio oblik krivnje optuženika, njegovu neizravnu namjeru na lišenje života oštećenice.

Zbog iznijetih razloga neosnovano optuženik presudu suda prvog stupnja pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Optuženik ističe i osnov povrede kaznenog zakona, smatrajući da se optuženika prema rezultatima dokaznog postupka nije moglo osuditi za pokušaj kaznenog djela iz čl. 90. KZ već za kazneno djelo iz čl. 271. u svezi čl. 263. st. 1. KZ ili čl. 99. st. 1. KZ.

Niti u tom dijelu žalba optuženika nije osnovana.

Naime, u žalbi se polazi od toga da odlučna činjenica umišljaja na kazneno djelo ubojstva nije valjano utvrđena, što međutim, sud drugog stupnja nije prihvatio iz naprijed navedenih razloga.

Naprotiv, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja u pobijanoj presudi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbu čl. 90. u vezi čl. 33. st. 1. KZ. Drugih povreda Kaznenog zakona koje se ispituju po službenoj dužnosti nije bilo, pa stoga nije ostvaren niti ovaj žalbeni osnov. Zbog odluke o kazni žali se državni odvjetnik smatrajući izrečenu kaznu preblagom, jer da je sud prvog stupnja dao prevelik značaj olakotnim okolnostima.

Iz istog žalbenog osnova žali se i optuženik navodeći da sud prvog stupnja nije optuženiku cijenio kao olakotno da je odmah pozvao pomoć, vidjevši oštećenicu ozljeđenu, da je djelo ostalo u pokušaju, težak život optuženika, da ranije nije niti prekršajno kažnjavan, da oštećenica nije imala težih posljedica, kao i njegovo iskreno kajanje.

Razmatrajući odluku o kazni ovaj sud, kao sud drugog stupnja, je našao da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve okolnosti koje utjeću na izbor vrste i mjere kazne, utvrđujući kao olakotno upravo gotovo sve one okolnosti koje se ističu u žalbi optuženika. Upravo protivno navodu iz žalbe optuženika, uvažavajući da je djelo ostalo u pokušaju, sud je optuženiku za počinjeno djelo ublažio kaznu ispod zakonom propisane kazne za ovo djelo što prihvaća i ovaj sud, nalazeći da istaknute okolnosti u žalbama, pozivanje pomoći oštećenici poslije ozljeđivanja, kao i njezino pismo, priloženo na sjednici vijeća, u kojem ističe pomirenje sa suprugom i apel cijele obitelji za blaže kažnjavanje, ne opravdavaju blaže kažnjavanje, ali niti strože, kako se to traži u žalbi državnog odvjetnika.

Kada se ima u vidu stupanj krivnje optuženika te pogibeljnost počinjenog djela i izrečenom kaznom će se i po mišljenju ovog suda ostvariti svrha kažnjavanja predviđena u čl. 50. KZ, pogotovo u pravcu odgojnoj utjecaja na optuženika.

Zbog toga je odluka o kazni zakonita i pravilna.

U žalbi pisanoj osobno, optuženik se žali i zbog izrečene sigurnosne mjere iz čl. 80. st. 1. KZ i to posebno u odnosu na oduzimanje lovačke puške.

Za razliku od žalitelja ovaj sud nalazi da su izrečene sigurnosne mjere također zakonite i pravilne.

Naime, sigurnosna mjera oduzimanja predmeta može se primijeniti, kako glede predmeta koji je uporabljen za počinjenje kaznenog djela, te kad postoji opasnost da će se određeni predmet ponovno uporabiti za počinjenje kaznenog djela, tako i kad se radi zaštite opće sigurnosti oduzimanje predmeta čini prijeko potrebnim, kao u konkretnom slučaju pa stoga žalba optuženika nije osnovana niti u tom dijelu.

Slijedom iznijetih razloga, na temelju čl. 387. ZKP presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 23. ožujka 1999. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Marko Rašo, v.r.

Ante Potrebica, v.r.