I Kž-739/2014-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 739/14-5

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Žarka Dundovića i Dražena Tripala, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. V. S. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; nastavno: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. V. S. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 6. listopada 2014. broj K-30/11-147, u sjednici održanoj 15. travnja 2015.

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. V. S. kao neosnovane i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Rijeci proglasio je krivim opt. V. S. zbog jednog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11 za koje mu je na temelju čl. 246. st. 1. (zapravo st. 2.) KZ/11 utvrdio kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, jednog kaznenog djela krivotvorenja službene isprave iz čl. 312. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, 125/11 i 143/12, dalje: KZ/97) za koje mu je na temelju tog propisa utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci i jednog kaznenog djela utaje poreza iz čl. 256. st. 1. KZ/11 za koje mu je na temelju tog propisa utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci te ga je uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

Na temelju čl. 77. st. 4. KZ/11 i čl. 5. st. 1. toč. a. i c. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ br. 145/10) utvrđeno je da je optuženik djelom pod toč. 1. izreke pobijane presude ostvario imovinsku korist u iznosu od 2.004.992,55 kn te mu je naloženo da taj iznos uplati u roku od petnaest dana Republici Hrvatskoj.

I Kž 739/14-5

Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, dalje: ZKP/08) optuženiku je naloženo da na ime imovinskopravnog zahtjeva Republici Hrvatskoj isplati iznos od 481.319,90 kn, dok je s ostalim dijelom zahtjeva Republika Hrvatska upućena na parnicu.

Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 u vezi čl. 145. st. 1. i 2. toč.1., 6. i 8. ZKP/08 optuženiku je naloženo da na ime naknade za vještačenje isplati iznos od 13.150,00 kn i na ime paušala iznos od 3.000,00 kn te je odlučeno da će se o ostalim troškovima donijeti posebno rješenje.

Istom je presudom na temelju čl. 452. toč. 3. ZKP/08 odbijena optužba protiv opt. V. S. zbog kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 1. al. 6. i st. 2. KZ/97 i opt. A. S. zbog kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. i 1. KZ/97, krivotvorenja službene isprave iz čl. 312. st. 1. KZ/97 i zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 1. al. 6. i st. 2 KZ/97 te je na temelju čl. 158. st. 3. ZKP/08 Republika Hrvatska s imovinskopravnim zahtjevom koji se odnosi na ta djela upućena na parnicu, a na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1.5. ZKP/08 te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja u odnosu na ta djela padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te su presude žalbu podnijeli državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana preuda preinači u odluci o kazni na način da se optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju i optuženik putem branitelja D. R., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kazni, sigurnosnoj mjeri i o oduzimanju imovinske koristi s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i da se optuženik oslobodi od optužbe, odnosno podredno, da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred „drugog suca“.

Državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbu optuženika s prijedlogom da se ta žalba odbije kao neosnovana.

Spis je sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Optuženik je ovom sudu 26. siječnja 2015. dostavio punomoć kojim ovlašćuje branitelja G. M. za zastupanje u ovom kaznenom predmetu te je branitelj zatražio da se optuženik i on izvijeste o sjednici vijeća. Međutim, kako je zahtjev za održavanjem javne sjednice dostavljen izvan roka za žalbu i odgovora na žalbu, to stranke o sjednici nisu izvještene (čl. 475. st. 2. ZKP/08).

Žalbe nisu osnovane.

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka jer suprotno neargumentiranim tvrdnjama optuženika izreka presude nije u suprotnosti s obrazloženjem, činjenični i pravni opisi izreke nisu u suprotnosti, a obrazloženje prvostupanjske presude sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama.

I Kž 739/14-5

Neosnovano optuženik tvrdi da za radnje koje su opisane u pravnom opisu sud prvog stupnja nije u obrazloženju iznio razloge jer sud u obrazloženju opširno argumentira svoja utvrđenja o tome da je optuženik postupajući na inkriminirajući način financirajući izgradnju svog privatnog objekta dijelom i sredstvima trgovačkih društava „S.“ d.o.o., „A.“, d.o.o. i „J.“ d.o.o. povrijedio imovinske interese tih društava o čijim se interesima bio dužan brinuti kao odgovorna osoba, zatim da je zbog prikrivanja navedenih protupravnih djelatnosti sačinjenjem neistinitih ugovora u poslovne isprave unio neistinite podatke te takve neistinite poslovne isprave uporabio kao istinite i o tome da kao odgovoran osoba radi izbjegavanja poreza TD „S.“ nije prijavio sve troškove ulaganja, troškove davanja poslovnog prostora u podzakup i prikazao manjak imovine i zaliha, čime je oštećen državni proračun.

Nadalje, prigovor optuženika koji on tretira kao postupovni, da se presuda temelji isključivo na nalazu i mišljenju vještakinje M. C. je u biti činjeničnog karaktera, jer se njime zapravo nastoje dovesti u sumnju utvrđenja suda prvog stupnja, te će o njemu očitovanje uslijediti u okviru žalbe zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Suprotno tvrdnjama optuženika, sud prvog stupnja nije na pogrešan način interpretirao nalaz i mišljenje sudskog vještaka kada je na str. 41. naveo da iz navedenog vještačenja slijedi da je optuženik iz osobnih sredstava platio račune u gotovini za materijal i usluge putem navedenih trgovačkih društva u ukupnom iznosu od 496.347,41 kn, a ne 2.899.724,00 kn jer je to vještakinja C. doista i navela u dopuni svog nalaza od 4. studenog 2013. (list 124., zadnji odlomak i list 1235., prvi odlomak). To što je u prvotnom nalazu od 23. ožujka 2012. u nalazu naveden podatak (konto 213.001) da je optuženik uplatio pozajmica TD „J.“ u iznosu od 1.343.659,48 kn nije relevantno s aspekta postupovnih povreda jer se u biti radi o prigovoru pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Uostalom, to pitanje visine optuženikovih pozajmica trgovačkim društvima i nije odlučno jer se ne odnosi na odlučne činjenice o kojima izravno ovisi primjena kaznenog zakona u odnosu na kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11, o čemu slijedi obrazloženje u dijelu ove presude koji se odnosi na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nadalje, sud prvog stupnja nije u pobijanoj presudi prekoračio optužbu u smislu odredbe čl. 468. st. 1. toč. 9. ZKP/08 jer se pobijana presuda, upravo suprotno tvrdnjama žalitelja, odnosi u smislu odredbe čl. 449. st. 1. ZKP/08 na optuženu osobu te na djela opisana činjenično i pravno u optužnici izmijenjenoj na raspravi od 3. listopada 2014. (list 1283 - 1284.) i u podnesku od 2. listopada 2014. (list 1287 - 1289) u kojoj su predmetna kaznena djela pravilno označena kao kaznena djela iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11, čl. 312. st. 1. KZ/97 i čl. 292. st. 1. al. 4. i st. 2. KZ/97 pri čemu se nigdje ne spominje kazneno djelo iz čl. 146. st. 1. i 2. KZ-a.

Iz navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka jer sud prvog stupnja nije počinio niti postupovne povrede koje ističe u žalbi, a niti bilo koju drugu iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u pogledu kaznenih djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11 i krivotvorenja službene isprave iz čl. 312. st. 1. KZ/97 u žalbi zapravo na vrlo

I Kž 739/14-5

opširan način elaborira osnovnu tezu obrane koju je iznosio tijekom prvostupanjskog postupka, a koja se u skraćenom svodi na slijedeće.

Trgovačka društava „S.“ d.o.o., „A.“, d.o.o. i „J.“ u kojima je on bio odgovorna osoba kao član uprave nisu kroz cijelo inkriminirano razdoblje i kroz predmetne poslovne događaje ni na koji način oštećena jer je on u te tvrtke uložio više osobnih sredstava kroz pozajmice nego li su ta društva uložila u gradnju objekta u P. Osim toga, on je gradnju financirao i putem kredita koje je osobno uzimao kod banaka i putem kredita za koje je jamčio svojom imovinom i koje će na koncu morati vratiti kao hipotekarni dužnik. Navedene firme su legalno sudjelovale u financiranju izgradnje objekta u P. jer se radi i o poslovnom objektu u kojem bi one obavljale ugostiteljsku djelatnost za koju su i registrirane. Za to su imale poslovni interes jer nisu trebale plaćati zakupninu za poslovni prostor čime si kroz dulje vremensko razdoblje osiguravaju uvjete za rad bez posebnog plaćanja zakupnine. Stoga se ne radi o ulaganjima u nepoduzetničku već gospodarsku djelatnost tako da postupanje optuženika nije bilo usmjereno na stjecanje sebi niti drugima na štetu navedenih društava imovinske koristi, već je radio u ime i za račun tih tvrtki. Ugovori kojima je trebalo popratiti navedene poslovne događaje nisu neistinite isprave, iako optuženik dozvoljava da su sklapani na prilično nevješt način jer je on pravu nevična osoba, a imao je povjerenja u osobe koje su ga u tome trebale pratiti, odvjetnik, javni bilježnik i knjigovodstveni servis.

Sve te okolnosti prema stavu optuženika ukazuju da nije kod njega postojala namjera da u gospodarskom poslovanju povrijedi interese navedenih firmi na način da na štetu njihove imovine ostvari imovinsku korist za sebe i za druge.

Međutim, na sve se te prigovore optuženika koje je isticao i u tijeku rasprave sud prvog stupnja u pobijanoj presudi pravilno očitovao ukazujući mu da je njegovo postupanje opisano pod toč. 1. protupravno u smislu predmetnog kaznenog djela iz čl. 246. KZ/11 i čl. 312. st. 1. KZ/97. Naime, već iz nesporne okolnosti da su navedene tvrtke „S.“ d.o.o., „A.“, d.o.o. i „J.“ d.o.o. plaćanjem troškova građenja u ukupnom iznosu od 2.004.992,55 kn sudjelovale u građenju stambeno poslovnog objekta u P., koji je nesporno bio u vlasništvu optuženika i za koji je on ishodio lokacijsku i građevinsku dozvolu, te na temelju ugovora od 30. travnja 2006. o poslovnoj suradnji i zajedničkom financiranju tih tvrtki i njega kao fizičke osobe te ugovora o načinu povrata sredstava od 2. listopada 2006., koji su evidentno nevjerodostojni jer sadrže brojne proturječnosti i nelogičnosti (o čemu će više riječi biti u daljnjem dijelu obrazloženja), ukazuje se ispravnim utvrđenje da optuženik kao član uprave nije postupao pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, dakle, radio je protivno čl. 252. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima, čime je tvrtkama u navedenim iznosima prouzročio štetu, a sebi i drugima znatnu imovinsku korist.

Iako se sud prvog stupnja u pobijanoj presudi na opširan način upušta u obrazlaganje pitanja jesu li tvrtke na opisan način, ulažući novac u izgradnju stambeno poslovnog objekta optuženika, ulagale u poduzetničku ili nepoduzetničku djelatnost, a koje pitanje se žalbom još više potencira, u konačnici je to pitanje s aspekta kaznenog djela iz čl. 246. KZ/11 irelevantno. Naime, kada trgovačka društva ulažu svoja novčana sredstva bez valjane osnove (prateći ugovori su fiktivni) u imovinu druge pravne osobe tada je očito da time postupaju na štetu svoje imovine, a za korist osobe u čiji objekt vrše ulaganja, bez obzira na namjenu objekta. Takvo neopravdano ulaganje u tuđi objekt koji bi eventualno i imao poduzetničku namjenu je s aspekta kaznenog djela iz čl. 246. KZ/11 u konačnici irelevantno jer se u svakom

I Kž 739/14-5

slučaju krivnjom osobe koja se dužna skrbiti o interesima firme umanjuje imovina ulagača, a uvećava imovina osobe čiji se objekt gradi, što je nedvojbeno protupravno postupanje.

Sud prvog stupnja, iako obrazlaže ulaganja u nepoduzetničku djelatnost, što je relevantno samo kod dijela postupanja koji se odnosi na povrat pretporeza za „J.“ u iznosu od 335.000,00 kn, dolazi do istog zaključka kada ukazuje (str. 43., 4. odlomak) da „bez obzira na to jesu li „firme konzumirale prostor“ valja istaći da se time ne može pravdati ulaganje novčanih sredstava trgovačkih društava u privatni stameno poslovni objekt optuženika“.

Kraj takvog stanja stvari, brojni prigovori optuženika da nije utvrđena točna namjena spornog objekta jer da nije izvršen očevid, da je u pitanju velik prostor od 1.304,47 m2 što ukazuje da nije u pitanju zgrada samo za stanovanje i da se radi o noćnom klubu koji je u funkciji, a što proizlazi iz rješenja Ureda državne uprave od 23. prosinca 2004., da je optuženik uredno za izdavanje spornog prostora u zakup plaćao porez na dohodak od imovine i imao pravo na povrat poreza, za potrebe ovog postupka u kontekstu kaznenog djela iz čl. 246. KZ/11 nisu odlučni i niti u najmanjoj mjeri ne dovede u sumnju ispravno utvrđenje suda prvog stupnja da su navedene firme ulagale u imovinu druge pravne osobe.

Jednako tako, sud prvog stupnja se opširno u obrazloženju presude (str. 40. - 42.) bavi i pitanjem visine ulaganja optuženika u navedena trgovačka društva, visinama ulaganja u izgradnju objekta od strane trgovačkih društava i optuženika, visinama kredita koje su kod banaka uzimali optuženik i društva, što optuženik u žalbi dodatno problematizira ukazujući da je osim ulaganja koje je u nalazu i mišljenju istaknuo vještak bio i hipotekarni dužnik za kredit TD A. d.o.o. od 50.000,00 Eura koji nije vraćen pa će očito povrat pasti na njegov teret te danog kredita istoj firmi u iznosu od 312.278,39 kn i uplate firmi „J.“ u iznosu od 354.600,00 kn.

Međutim, niti to pitanje, s aspekta počinjenja kaznenog djela iz čl. 246. KZ/11, nije odlučno jer imovina koju je u trgovačko društvo unio optuženik određenim pravnim poslovima (pozajmicama, kreditima) prestaje biti njegova imovina jer je postala imovina trgovačkog društva, bez obzira na to što optuženik ima pravo tražiti povrat ulaganja, a društvo obvezu vraćanja. Radi se o imovini dva različita pravna subjekta i stoga optuženik nije mogao sredstvima navedenih društava graditi svoj objekt, bez obzira što je u firme unosio svoja novčana sredstva.

Kada bi se prihvatio stav optuženika da u njegovom postupanju nema protupravnosti jer društva financiraju izgradnju u biti njegovim sredstvima koje je on unio u firme, tada bi u pravnom prometu i u gospodarskom poslovanju nastupio financijski nered i pravna nesigurnost što bi uvelike otežalo poslovanje u uvjetima tržišnog gospodarstva. Upravo u konkretnom slučaju je, svakako dijelom i zbog inkriminiranog postupanja optuženika, došlo do toga da su na koncu navedena trgovačka društva bila u višegodišnjim blokadama žiro računa u iznosima od nekoliko milijuna kuna duga prema raznim vjerovnicima (str. 28. presude) koji ta potraživanja ne mogu naplatiti, dijelom i zbog toga jer su tvrtke svoju imovinu ulagale u privatnu imovinu optuženika. Optuženik sudu prvog stupnja tijekom postupka nije odgovorio na logično postavljeno pitanje zašto nije svoja privatna sredstva izravno ulagao u izgradnju stambeno poslovnog objekta, već je to na nezakonit način činio dijelom preko navedenih tvrtki. Jasno je da je jedan od motiva optuženika bio da za sebe i druge na taj način ostvari određene povlastice, kao što je to pravo na odbitak pretporeza za

I Kž 739/14-5

firmu „J.“, te da financiranja sukcesivno nastavlja vršiti preko one firme koja nije još dospjela u blokadu izvlačeći iz njih novac, a kako je to pravilno obrazložio sud prvog stupnja (str. 36., i str. 37. prvi odlomak).

Prema tome, optuženik ostvaruje predmetno kazneno djelao iz čl. 246. st. 1. KZ/11 kada izgradnju svog objekta plaća iz sredstava društava za čije se je interese dužan brinuti, čime ujedno ostvaruje pravo i na povrat pretporeza za jednu od firmi, pa je u tom kontekstu pitanje porijekla novca kojima trgovačka društva raspolažu (iz ostvarene djelatnosti, kreditima, pozajmica i sl.) nevažno. Stoga su i optuženikovi žalbeni prigovori usmjereni u tom pravcu dokazivanja izvora prihoda i porijekla prihoda koje imaju firme posve neodlučni.

Kako bi pokušao opravdati ulaganja firmi u izgradnju njegovog privatnog objekta u P. optuženik se pozivao na sporne ugovore od 30. travnja 2006. i 2. listopada 2006. navodeći da su ulaganja društava u izgradnju objekta bila u njihovom interesu jer društva ulažu u objekt u kojem će obavljati vlastite djelatnosti bez plaćanja zakupnine.

Međutim, sud prvog stupnja je detaljnom analizom sadržaja ugovora od 30. travnja 2006. zaključenim između optuženika kao zakupodavatelja i društava „J.“ i „A.“ (list 377- 378, ugovora o poslovnoj suradnji također od 30. travnja 2006. zaključenim između optuženika i društva „J.“, ugovora o načinu povrata sredstava od 2. listopada 2006. zaključenim između optuženika kao investitora i društava „S.“, „A.“ i „J.“, a dovodeći u vezu sadržaje tih ugovora s Odlukom o prodaji od 30. travnja 2006. koju je donio optuženik kao direktor društva „A.“ i akta „S.“ od 22. svibnja, ispravno zaključio da se radi o fiktivnim ugovorima. Sud prvog stupnja je u navedenim ugovorima našao čitav niz proturječnosti i nelogičnosti, počam od netočnog navođenja vlasništva objekta na k.č.br. 607/4 i k.č.br. 607/5, preko previda da se u ugovorima od 30. travnja 2006. ugovorne strane pozivaju na budući ugovor od 31. listopada 2006., do toga da se u „S.“ od 30. kolovoza 2004. (list 256.) navodi vrijeme korištenja poslovnog prostora od 1. siječnja 2004. do 1. siječnja 2009. za korist društva „J.“ koja je međutim upisana u sudski registar tek 3. ožujka 2004. Nadalje, sud prvog stupnja je ispravno ukazao i na sadržajne diskrepancije između ovih ugovora jer je predviđeni način povrata sredstava u ugovoru od 2. listopada 2006. u koliziji sa sadržajem ugovora o poslovnoj suradnji i zakupu što je sve u ukupnosti nedvojbeno ukazivalo da se ne radi o vjerodostojnoj dokumentaciji već o pokušaju da se kroz ove fiktivne pravne poslove opravda ulaganje društava u izgradnju privatnog objekta optuženika.

Uostalom, optuženik u žalbi u stvari niti ne osporava ova utvrđenja suda prvog stupnja u pogledu uočenih manjkavosti u ugovorima tvrdeći da je to posljedica njegova pravna neznanja i nestručnosti osoba koje su sudjelovale u sačinjavanju ugovora, odvjetnika, javnog bilježnika i knjigovođe, ali tvrdi da su ti ugovori u biti irelevantni jer je prva volja ugovornih strana manifestirana u ugovoru od 2004. (očito se ukazuje na ugovor od 23. prosinca 2004., list 388.). Međutim, ovaj ugovor nije očito bio realiziran, njime se ne obuhvaćaju druga dva društva koja su također financirala izgradnju tako da on nema takvo značenje koje mu pridaje optuženik. Dakle, niti ovaj ugovor, koji se evidentno ne provodi kroz ugovoreni model, jer ova društva i dalje tijekom 2005. i 2006. sudjeluju u izgradnji objekta, a svoje odnose reguliraju kroz fiktivne ugovore od 30. travnja 2006., ne dovodi u pitanje zaključak suda prvog stupnja da je optuženik svojim postupanjem prouzročio štetu navedenim trgovačkim društvima.

I Kž 739/14-5

Prema tome, bez obzira na ovaj ugovor iz 2004. i na rješenje Ureda državne uprave od istog dana 23. prosinca 2004. kojim je utvrđeno da tvrtka „J.“ ispunjava minimalne uvjete za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u objektu u J., (koje suprotno tvrdnjama žalitelja ne može predstavljati dokaz da je tvrtka vlasnica tog prostora, što nesporno i nije), način na koji je optuženik osmislio konstrukciju za financiranje svog privatnog objekta je protupravan i upravo je potvrda postojanja njegove namjere, kao subjektivne sastavnice predmetnog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11. Krivotvorenje poslovnih isprava, na način da optuženik sačinjavaju ugovore neistinitog sadržaja, se ne može cijeniti izolirano, kako to tvrdi optuženik u žalbi i pozivati se na validnost samo ugovora od 23. prosinca 2004., niti se može cijeniti fragmentarno tvrdeći da su i sporni ugovori u određenom dijelu valjani, jer je upravo takvo postupanje optuženika da u ugovore unosi neistinite sadržaje, koje nije posljedica neukosti i nestručnosti drugih osoba, dokaz da je optuženik smišljeno prikrivao pravo stanje stvari, a to je da su druge pravne osobe financirale izgradnju njegovog objekta i da su zbog toga ostale oštećene.

Dakle, kada se cjelokupno postupanje optuženika ocjenjuje u međusobnoj povezanosti, kako to pravilno čini sud prvog stupnja, počam od suspektnog načina osnivanja navedenih društava i postavljanja za članove uprave osoba koje su samo formalno vodile poslovanje, a faktično je sve poslove vodio optuženik, zatim prebacivanja plaćanja izgradnje s jedne firme na drugu kada prethodna firma padne u blokadu, sačinjavanja više proturječnih ugovora s neistinitim sadržajem kako bi se prikrile nezakonite transakcije, do prijenosa spornog objekta ugovorom o darovanju od 8. prosinca 2006. na suprugu, a ona na kćerku ugovorom od 3. prosinca 2010. čime je definitivno manifestirao namjeru da ošteti firme, tada je pravilan zaključak suda prvog stupnja da je optužba dokazala počinjenje kaznenih djela opisana u toč. 1. izreke pobijane presude.

Što se tiče iznosa od 335.000,00 kn koji je vraćen društvu „J.“ kao odbitak pretporeza, radi se o sredstvima na koja navedena tvrtka očito nije imala pravo jer, sukladno svemu navedenom, u konkretnom slučaju se nije radilo o legalnom financiranju određene poduzetničke djelatnosti, već o prikrivenom izvlačenju novca iz te tvrtke zbog čega je i u tom dijelu odluka suda prvog stupnja zakonita.

Iz istih razloga, jer se ne radi o legalnim pravnim poslovima, promašeno je pozivanje optuženika u žalbi na stavove Porezne uprave u vezi prava zakupca s obzirom na ulaganja u poslovni prostor u smislu priznavanja uloženih sredstava kao investicijom zakupnika tj., kao ulaganje u tuđu imovinu.

U odnosu na kazneno djelo opisano pod toč. 2. izreke pobijane presude optuženik neosnovano nastoji dovesti u sumnju utvrđenja suda prvog stupnja koja su utemeljena na prihvaćenom nalazu i mišljenju vještaka za financije i računovodstvo navodeći da je vještak samo prepisao navode iz zapisnika Financijske policije, bez provjere u knjigovodstvenim evidencijama zaliha kako bi se uvjerio u pravilnost knjiženja „ulaza“ i „izlaza“ jer da se u praksi stanje zaliha pogrešno i improvizirano usklađuje. Isti se prigovor odnosi i na nalaz vještaka u pogledu utvrđenja manjka dugotrajne imovine za koji tvrdi da nije utvrđen na pravilan način komisijskom procjenom za svaku stvar pojedinačno po tržišnoj cijeni. Ističe se da je vještak postupao suprotno odredbama čl. 5., 6., 8. i 11. Zakona o računovodstvu i čl. 56., st. 13., 14. i 15. Općeg poreznog zakona te je grubo prekršio računovodstvena načela i standarde.

I Kž 739/14-5

Međutim, optuženik je i tijekom prvostupanjskog postupka na nalaz i mišljenje vještaka isticao čitav niz pisanih i usmenih primjedbi, na koje je vještak iznosio pisana i usmena očitovanja kroz vrlo opširne dopune nalaza koje je sud prvog stupnja opravdano prihvatio. Vještak je nalaz i mišljenje dao na temelju relevantne knjigovodstvene dokumentacije i zapisnika Financijske policije, što je i inače standardan način provođenja vještačenja kada postoji takva dokumentacija i nije bilo potrebe da vještak provodi dodatne provjere o kojima govori optuženik. Sud prvog stupnja je opravdano poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka ne nalazeći mu razloga uskratiti vjeru s obzirom na stručnost vještaka i činjenicu da se vještak očitovao na sve optuženikove primjedbe, posebice u dopuni nalaza od 23. ožujka 2012. (list 850. - 909.) i od 4. studenog 2013. (1232. - 1235.). Stoga tvrdnje optuženika o pogrešnim metodama pri izračunu evidencije zaliha, nestručnosti vještaka u utvrđivanju manjka imovine, ne dovode u dvojbu ispravnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja.

Jednako tako, sud prvog stupnja je osnovano prihvatio nalaza i mišljenje vještaka i u pogledu neplaćenog PDV-a u iznosu od 65.500,72 kn, iz toč. 2. al. 1. izreke pobijane presude jer je vještak na temelju popisa imovine, liste analitičkih konta s popisom dugotrajne imovine i bruto bilance utvrdio da je tvrtka „S.“ u poslovne prostore koje je koristila „J.“ ugradila opremu u vrijednosti od 291.713,56 kn koji je iznos trebalo prefakturirati na podzakupca tvrtku „J.“ radi plaćanja PDV-a te prikazivanja te činjenice u prijavi na dodanu vrijednost. Međutim, optuženik kao odgovorna osoba u tvrtki „S.“ to nije učinio čime je uz ostale radnje opisane u toč. 2. izreke pobijane presude ostvario obilježja predmetnog kaznenog djela utaje poreza iz čl. 256. St. 1. KZ/11. Prigovori optuženika o tome da vještak nije naveo pravnu osnovu porezne obveze (podzakup), da mu je ulaganja u zakupljen prostor trebalo priznati kao porezni rashod, pri čemu se poziva na stajališta objavljena u Poreznom vjesniku br. 7/8/2011. nisu osnovani jer se ne može samom tvrdnjom o izvršenim ulaganjima kompenzirati porezna obveza. Naime, optuženik u obrani tvrdi da se s G. R. nije mogao postići sporazumu u vezi priznavanja ulaganja u poslovni prostor i da je morao pokrenuti sudski postupak. Međutim, kako je vještak utvrdio da porezna obveza postoji, evidentno je da optuženikove tvrdnje o priznavanju ulaganja kao porezni rashod nisu prihvaćene kao osnovane.

Iz svih naprijed navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Na pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja je pravilno primijenio odgovarajuće odredbe kaznenog zakona ukazujući u obrazloženju (str. 45.) koje su odredbe temeljem kojih je optuženik proglašen krivim blaže za optuženika u smislu odredbe čl. 3. st. 2. KZ/11.

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je kazneno djelo iz čl. 312. st. 1. KZ/97 konzumirano kaznenim djelom zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. KZ/11, jer nije u pitanju prividni stjecaj u smislu konsumpcije budući se kod krivotvorenja radi o zasebnoj kriminalnoj količini kojom se povređuje drugi zaštitni objekt, vjerodostojnost isprava, a ne gospodarstvo koje se štiti kaznenim djelom iz čl. 246. KZ/11.

I Kž 739/14-5

Dakle, sud prvog stupnja nije povrijedio kazneni zakon u smislu navoda žalbe, a pri ispitivanju pobijane presude u smislu odredbe čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 je utvrđeno da prvostupanjski sud nije na optuženikovu štetu povrijedio kazneni zakon.

Nisu osnovane žalbe zbog odluke o kazni, niti žalba optuženika zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi i „sigurnosnoj mjeri“ (radi se očito o omašci u žalbi jer niti jedna sigurnosna mjera u pobijanoj presudi nije izrečena).

Naime, sud prvog stupnja je na temelju ispravno utvrđenih otegotnih okolnosti, a to su dosadašnja osuđivanost, a kod kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11 manifestirana upornost jer se djelo čini kroz period od tri godine na teret tri trgovačka društva pri čemu je ostvarena velika imovinska korist, a u odnosu na kazneno djelo utaje poreza je otegotnim cijenjena društvena opasnost počinjenih djela, dok olakotnih okolnosti nije našao, pravilno optuženiku utvrdio pojedinačne kazne zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2., po šest mjeseci za kaznena djela iz čl. 312. st. 1. KZ/97 i 256. st. 1. KZ/11 te mu je izrekao primjerenu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine. S obzirom na težinu počinjenih kaznenih djela i njihovu brojnost, blažom kaznom se niti po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, ne bi ostvarila svrha kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11. Stoga nisu osnovane optuženikove tvrdnje da mu je kod odmjeravanja kazne trebalo cijeniti činjenicu da je tvrtkama pozajmljivao vlastiti novac.

S druge strane, nije osnovana žalba državnog odvjetnika jer optuženiku nije potrebno izreći strožu društvenu osudu, niti kroz pojedinačne kazne, niti kroz jedinstvenu kaznu zatvora. Sud prvog stupnja je pravilno odmjerio kako pojedinačne tako i jedinstvenu kaznu zatvora i ne postoji veliki nesrazmjer između pojedinačno utvrđenih kazni i izrečene jedinstvene kazne zatvora, kako to pogrešno smatra državni odvjetnik. Ostale okolnosti koje državni odvjetnik u žalbi ističe, osuđivanost i izostanak olakotnih okolnosti, je sud prvog stupnja u dovoljnoj mjeri cijenio, tako žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Imovinska korist oduzeta je u skladu sa zakonom, na temelju propisa citiranim u izreci pobijane presude.

Iz svih naprijed navedenih razloga na temelju čl. 482. ZKP/98 presuđeno je kao u izreci.

Zagreb, 15. travnja 2015.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Marijana Kutnjak Ćaleta, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.