Gž-1493/2025-2 · Županijski sud u Splitu



Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-1493/2025-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca i to Mihe Mratovića, predsjednika vijeća, mr. sc. Zrinke Tironi, članice vijeća i suca izvjestitelja te Nediljke Radić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OPŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austrija d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj: P-284/2021-14 od 12. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. srpnja 2025.

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj: P-284/2021-14 od 12. veljače 2025.

r i j e š i o j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj: P-284/2021-14 od 12. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud 12. veljače 2025. donio presudu i rješenje. Presudom je naložio tuženici da tužiteljici izvrši isplatu iznosa od 3.065,18 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedine novčane iznose kako je to točno navedeno u izreci presude. Također je u istoj točki izreke prvostupanjski sud odlučio o parničnom trošku na način da je naložio tuženici da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.733,35 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate. U točki I. izreke rješenja prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti, dok je u točki II. izreke rješenja dopustio preinaku tužbenog zahtjeva.

2. Protiv prvostupanjske presude i rješenja tuženica je podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11.

- pročišćeni tekst, 25/13.,89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22.. 114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ju ukine u pobijanom dijelu i u tom dijelu vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužiteljice za povratom razlike tečaja CHF u iznosu od 21.523,82 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Također prvostupanjski sud nije počinio ni povrede odredbi članka 354. stavak 2. točka 3. i točka 11. ZPP-a, a na koje povrede se tuženica poziva u tužbi.

7. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:

- da je tužiteljica, kao korisnica kredita, s tuženicom, kao davateljicom kredita, sklopila 26. siječnja 2007. ugovor o kreditu br. 148-50-3894423, u iznosu od 21.523,82 CHF (švicarskih franaka), u protuvrijednosti kuna,

- da je ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu kojeg je sastavila banka tako da tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja oko pojedinih ugovornih odredbi, te nije bio upozoren na rizik kredita s valutnom klauzulom CHF,

- da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu CHF,

- da je tuženica na ime stjecanja bez osnove, a radi povrata razlike tečaja, dužna platiti tužitelju iznos od 21.523,82 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

8. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

9. Tužiteljica se tijekom postupka pozivala na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena odluka prvostupanjskog suda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke, (i tuženica u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, za tuženu od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22, 156/22. i 155/23., dalje ZOO). Navedeni pravni stav da je odredba o valutnoj klauzuli uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara za donošenje valjane odluke, sve bez mogućnosti posebnog ugovaranja i pregovora, a što je za posljedicu imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (tužitelja), nepoštena, a time i ništetna, potvrđen je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III- 4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

10. Neosnovano tuženica u žalbi problematizira činjenično-pravne zaključke prvostupanjskog suda o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule vezane za CHF, jer je prvostupanjski sud svoja utvrđenja o nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi, a što za posljedicu ima njihovu ništetnost, temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe, na koje se tužiteljica pozivala i to iz razloga koje je i sama tužena navela, a što kao potpuno pravilno prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

11. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe o valutnoj klauzuli CHF nepoštene, a s time i ništetne u smislu odredaba članka 87. stavak 1. ZZP-a/03 i članka 102. ZZP/07 te ZOO-a (članci 322. do 329.).

12. Kod utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u CHF, prvostupanjski je sud pravilno, a suprotno žalbenim navodima tuženice, imao u vidu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 88. ZZP/03 (članka 103. stavak. ZZP/07) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a u smislu, odredbe članka 502.c ZPP-a, kojom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa. U navedenoj odredbi propisano je, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te je u tom slučaju, sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., u kojoj navodi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači nije nužno provoditi poseban dokazni postupak jer bi to bilo, s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, neekonomično i previše tegobno za potrošača, te suprotno odredbama ZPP-a i ZZP-a.

Nadalje, tuženica tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazala da je u konkretnom slučaju tužitelja upozorila na rizike valutne klauzule CHF, niti usmeno, niti pisano u ugovoru ili općim aktima.

13. Tužiteljici pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, s time da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio u skladu s danim zadatkom.

Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

14. Neosnovan je i prigovor mjesne nenadležnosti kojeg je istakla tuženica. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je održan 5. studenoga 2020. zauzeo je pravni stav da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti (izvod iz zapisnika Su IV-308/2020 od 5. studenog 2020. objavljen je na službenoj internet stranici Vrhovnog suda RH).

U predmetnom slučaju ugovaranje nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora ništetna je ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo, suprotna je s načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja (čl. 81., 82. alineja 19., 83. i 87. ZZP/03; kao i čl. 49. i 50. alineja 19. te čl. 51. i 55. ZZP/14). Ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojemu nije prebivalište potrošača, na što tužiteljica nije mogla utjecati, tužiteljici je otežala pravo na ostvarivanje njezinih prava iz ugovora pred sudom slijedom čega je evidentno postojanje neravnoteže u stranačkim pravima i obvezama. Naime, prebivalište tužiteljice je u [adresa], dok je sjedište kreditora u Zagrebu, dakle na udaljenosti od 56 km od mjesta prebivališta tužiteljice.

15. Nadalje, na sjednici Građanskog odjela Vrhovni sud Republike Hrvatske posl. br. Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021. zauzeo je slijedeći pravni stav: „U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.“ Stoga je neosnovan prigovor nedopuštenosti preinake tužbe.

16. U pogledu istaknutog prigovora zastare za navesti je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske objavio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. u kojem se navodi da ukoliko je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

Nadalje, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. Su-IV-123/2024-5 zauzet je prani stav: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja 2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je dostupna na Internet stranici Trgovačkog suda u Zagrebu. Odredbom članka 245. stavak 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'', a koja se odnosi na jednostranu promjenu kamatne stope, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog jednostrane promjene kamatne stope nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2019.

Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023. Predmetna tužba kojom se traži isplata više plaćenog po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF podnesena je 16. travnja 2021. Slijedom svega navedenog istaknuti prigovor zastare je neosnovan u cijelosti jer je tužba podnesena i konačno uređena unutar zastarnog roka od 5 godina.

17.1. Odluka o parničnom trošku iz prvostupanjske presude pravilno je i zakonito donesena u suglasju sa odredbama članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

17.2. Pozivanje tuženice na zabranu retroaktivne primjene propisa sugerirajući da bi odredba Tbr. 52. stavak 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., dalje "Tarifa") bila protivna odredbi članka 90. stavak 4. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90., 135/97.,

8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 05/14., dalje Ustav RH) nije osnovano. Odredbom članka 90. stavak 4. Ustava RH propisano je kako zakoni i drugi propisi državnih tijela i tijela koje imaju javne ovlasti, ne mogu imati povratno djelovanje. Već je navedeno kako je u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, a time i odluke o parničnom trošku iz izreke presude bila na snazi "Tarifa" koju je prvostupanjski sud pravilno primijenio pa tako i odredbe Tbr. 52. stavak 3. i Tbr. 54. "Tarife". Ukoliko bi dio "Tarife" i to baš Tbr. 52. stavak 3. "Tarife" bio suprotan odredbi članka 90. stavak 4. Ustava RH, tada ga Ustavni sud RH može ukinuti ili poništiti ako utvrdi da je taj propis neustavan ili nezakonit, a ovo na temelju odredbe članka 125. alineja 2. i odredbe članka 126. stavak 2. Ustava RH, kao i na temelju odredbi članaka od 35. do 61. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 99/99., 29/02. i 49/02.). Kako do sada "Tarifa" nije ukinuta ili poništena pa tako ni odredba Tbr. 52. stavak 3. "Tarife" prvostupanjski sud nije postupio protuzakonito i/ili protuustavno kada ju je primijenio u predmetnom slučaju.

17.3. Pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici naknadu pristupa na ročište za objavu presude u suglasju s T. br. 9. točka 3. "Tarife". Na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu održanoj 1. rujna 2020. zauzeto slijedeće pravno shvaćanje: "Stranci pripada trošak odvjetničkog zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda sukladno odredbama Tbr. 9. točka 3. "Tarife". Za napomenuti je i to kako je odredbom članka 40. stavak 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“ br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23. i 36/24.) propisano kako je pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici odjela županijskog suda obvezno za sva drugostupanjska vijeća i suce tog odijela. Jednak pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev 772/2023-2 od 23. siječnja 2024., Rev-832/2022 od 22. ožujka 2023., Rev- 1121/2022 od 12. rujna 2023., Rev-559/23 od 18. listopada 2023. i dr.).

18. Slijedom svega navedenog trebalo je odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, kao i prvostupanjsko rješenje, a na temelju odredbe članka 380. stavak 2. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

U Splitu 3. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Miho Mratović