I Kž-552/2003-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 552/03-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenome od sudaca Vrhovnoga suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Milivoja Mikora i Marijana Svedrovića, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. B. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ u vezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama KZ (NN 129/00 od 22. prosinca 2000. god.), odlučujući o žalbama opt. B. B. i opt. M. L. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 12. ožujka 2003. god. br. K-22/02, u sjednici održanoj 14. srpnja 2004. god., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, Nade Kolak-Parfenjuk,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe opt. B. B. i opt. M. L. kao neosnovane i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Varaždinu, oglašeni su krivim opt. B. B. i opt. M. L. i to opt. B. B. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ u vezi čl. 25. ZID KZ, te je temeljem istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri (3) godine, u koju mu je temeljem čl. 63. st. 1. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 30. rujna 2002. god. pa nadalje, opt. M. L. zbog kaznenih djela iz čl. 173. st. 6. i čl. 173. st. 4. KZ, koji je temeljem istih zakonskih propisa uz primjenu čl. 60. st. 2. toč. c) KZ, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne (1) godine i jedan (1) mjesec.

Temeljem čl. 173. st. 7. KZ od opt. M. L. oduzeta je opojna droga.

Temeljem čl. 122. st. 4. ZKP, optuženici su oslobođeni plaćanja troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1.-6. ZKP, koji padaju na teret proračunskih sredstava suda.

I Kž 552/03-3

Protiv te presude žali se opt. B. B. po svom branitelju, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe, odnosno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv presude žali se i opt. M. L. po svom branitelju, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne blaža kazna.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Postupajući u smislu odredbe čl. 373. st. 1. ZKP, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nakon razgledavanja spisa dostavilo je ovom sudu pismeno mišljenje od 29. srpnja 2003. god. br. KŽ-DO-1161/03, u kojem je stavilo prijedlog da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

Žalbe nisu osnovane.

Postupajući u povodu žalbi optuženika, ovaj Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, prvenstveno je ispitao pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 379. st.1. toč. 1. i 2. ZKP, te nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, kao niti povrede kaznenog zakona na štetu optuženika.

O žalbi opt. B. B., osim zbog odluke o kazni

Ovaj žalitelj u svojoj žalbi ističe sve žalbene razloge, time da kao apsolutno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, najvjerojatnije iz čl. 367. st. 2. ZKP, nalazi u činjenici da je svjedok P. J. ispitan pred istražnim sucem u postupku poduzimanja hitnih istražnih radnji, time da je neposredno prije toga ispitan na policiji, pa je indikativna činjenica da je isti ispitan baš u predistražnom postupku, bez prisutnosti branitelja optuženika, obzirom da ispitivanje svjedoka nije dokaz za koji postoji opasnost od odgode.

Ovaj prigovor žalitelja nije osnovan, jer iz podataka u spisu proizlazi da je svjedok P. J. ispitan u predistražnom postupku koji se vodio protiv osumnjičenika, a ovdje optuženika M. L., i to dok isti nije bio još uhićen niti je protiv njega podnesena kaznena prijava, a kako je iz rezultata predistražnog postupka protiv žalitelja, proizlazila osnovana sumnja da je i opt. M. L. bio jedan od sudionika događaja koji se inkriminirao žalitelju, a za svjedoka P. J. je bilo izvjesno da ima neposredna saznanja o tom događaju, to je pravilno istražni sudac u smislu odredbe čl. 186. st. 1. ZKP, poduzeo hitnu istražnu radnju ispitivanja ovog svjedoka kako bi spriječio bilo kakovo usaglašavanje iskaza tih osoba, pri čemu je o svemu što je poduzeo, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, obavijestio državnog odvjetnika.

Stoga ovaj sud smatra, da se u konkretnom slučaju ne radi o nezakonito pribavljenom dokazu, na kojem se ne bi mogla temeljiti sudska presuda.

I Kž 552/03-3

Nadalje, žalitelj ističe žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koji obrazlaže na način da je sud na temelju utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan zaključak o postojanju kaznene odgovornosti opt. B. B. za terećeno kazneno djelo, jer upravo suprotno, utvrđeno činjenično stanje upućuje na zaključak da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti načelo «in dubio pro reo», jer za njegovu odgovornost nema prihvatljivih dokaza.

Naime, žalitelj prigovara pozivanju suda u pobijanoj presudi na iskaz svjedoka J. P. dat pred istražnim sucem, koji je potpuno suprotan iskazu danom na glavnoj raspravi, a u kojem je naveo da je kritične zgode vidio kada je pok. A. M. otišao do zgrade u kojoj stanuje opt. B. B. i sastao se sa njim. U žalbi se nadalje navodi da je ovaj iskaz suprotan iskazu svjedoka M. S. koji je kritične zgode bio pred zgradom zajedno sa pok. A. M., ali nije vidio gdje je M. otišao i od koga je kupio drogu, time da kategorički tvrdi da svjedok P. tom zgodom nije bio ispred zgrade.

U žalbi se također osporava i pozivanje suda na telefonski ispis mobitela opt. B. B. iz kojeg proizlazi da je te večeri kontaktirao sa pok. A. M., jer taj podatak nikako ne može predstavljati dokaz da je isti doista i počinio kazneno djelo, time da sud manipulira i vremenskom povezanošću između navodne prodaje droge i smrti pok. M..

Sve navedeno prema stajalištu žalbe čini niz međusobno nepovezanih indicija, koje su rezultirale pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem u pogledu krivnje opt. B. B. za kazneno djelo za koje je osuđen.

Protivno ovakovim navodima žalbe, ovaj Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra, da je prvostupanjski sud na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja izveo pravilan zaključak o kaznenoj odgovornosti opt. B. B. za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ u vezi čl. 25. ZID KZ, za koje je osuđen, te isto valjano obrazložio razlozima koje prihvaća i ovaj sud.

Naime, prvostupanjski sud je svoju presudu utemeljio na iskazima svjedoka P. J., pravilno ocjenjujući da je njegov iskaz pred istražnim sucem vjerodostojan, za razliku od onog datog na glavnoj raspravi, obzirom da se iskaz pred istražnim sucem u bitnim elementima podudara sa iskazima ostalih svjedoka, S. M. i M. V., dok se iskaz na glavnoj raspravi podudara samo s iskazom opt. M. L., odnosno jedino u ovim iskazima se spominje okolnost da je pok. A. M. otišao u prostoriju zgrade nakon što je od opt. M. L. tražio ključ kako bi spremio bicikl, dok o takovoj mogućnosti ne govore niti svjedok S. M. niti svjedok M. V..

Iz iskaza ovih svjedoka, dakle P. J., S. M. i M. V. na nedvojben način je utvrđeno da su kritične zgode zajedno sa pok. A. M. i opt. M. L. stajali na mjestu gdje se inače okuplja mladež iz tog kvarta, da bi u jednom času pok. A. M. i svjedok S. M. zatražili od svjedokinje M. V. da im pozajmi novac u iznosu od 200,00 Kn, što je ova prema vlastitom kazivanju i učinila otišavši kući po novac, a sve zbog toga što su se prethodno dogovorili da se idu drogirati u posebnu prostoriju od koje ključ posjeduje opt. M. L.. Svjedok I. P. u svom iskazu pred istražnim sucem navodi da je nakon što je dobio novac, pok. A. M. nekoga nazvao na mobitel, da bi se nakon toga udaljio do ulaza u zgradu iz koje je izišao opt. B. B., koji je

I Kž 552/03-3

nakon kraćeg razgovora ponovno ušao u zgradu iz koje se ubrzo vratio i ponovno kontaktirao sa pok. A. M..

Ovaj svjedok, kao i svjedok S. M. potom navode da kada se pok. A. M. vratio, udaljio se u pravcu zgrade zajedno sa M. i opt. L., time da svjedok M. potom detaljno opisuje na koji način su se drogirali, naime, M. i opt. L. injektiranjem heroina, a on ušmrkavanjem.

Sve navedene okolnosti i ovaj sud drži utvrđenim na nedvojben način, te u cijelosti prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da je upravo opt. B. B. kritične zgode prodao heroin pok. A. M. u količini od 0,5 grama za iznos od 200,00 Kn, čime je u cijelosti ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ u vezi čl. 25. ZID KZ, za koje je pobijanom presudom i osuđen.

O žalbi opt. M. L., osim zbog odluke o kazni

Iz sadržaja žalbe ovog žalitelja proizlazi da se isti žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja samo u odnosu na kazneno djelo iz čl. 173. st. 6 KZ, opisano pod toč. 2.) izreke pobijane presude, držeće da je prvostupanjski sud neosnovno utemeljio svoju presudu protiv njega na iskazu svjedoka J. P. danom pred istražnim sucem, jer je taj iskaz dat pod utjecajem brata pok. A. M. i svjedoka S. M., pa je trebalo pokloniti vjeru iskazu danom na glavnoj raspravi, za koji žalitelj tvrdi da je jedino istinit.

Protivno ovakovim žalbenim tvrdnjama, ovaj Vrhovni sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i u odnosu na ovog optuženika za kazneno djelo iz čl. 173. st. 6. KZ, a što proizlazi iz iskaza svih ispitanih svjedoka, poglavito iskaza S. M. koji je detaljno i okolnosno opisao na koji način je došlo do dogovora između njega, opt. M. L. i pok. A. M. da kritične zgode konzumiraju drogu, a zatim do nabavke novca za kupnju droge, te odlaska u prostoriju zgrade od koje je ključ imao opt. M. L. koji je tu prostoriju i otključao, a zatim konzumirao drogu intravenozno zajedno s pok. A. M..

Stoga, a poglavito iz razloga koji su navedeni kod obrazloženja povodom žalbe opt. B. B., ovaj sud smatra pravilnu ocjenu prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti iskaza svjedoka J. P. danog pred istražnim sucem, a ne na glavnoj raspravi, u kojem iskazu pokušava ekskulpirati žalitelja od kaznene odgovornosti za kazneno djelo iz čl. 173. st. 6. KZ za koje je osuđen pod toč. 2.) izreke pobijane presude.

Naime, nije bilo dvojbeno da je predmetna prostorija služila za spremanje bicikala, međutim, kao što je već ranije navedeno, nitko od pomenutih svjedoka, a to su S. M. i M. V., nije spominjao da bi pok. A. M. u bilo kojem času bio na biciklu ili tražio od opt. M. L. da nekakav bicikl spremi u tu prostoriju.

Slijedom toga, a protivno žalbenim navodima i ovaj Vrhovni sud smatra, da je prvostupanjski sud pravilnom ocjenom svih provedenih dokaza izveo pravilan zaključak da je opt. M. L. svojim radnjama tempore criminis ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 173. st. 6. KZ, za koje je i osuđen.

I Kž 552/03-3

O žalbama opt. B. B. i opt. M. L. zbog odluke o kazni

Opt. B. B. u svojoj žalbi navodi da se žali zbog odluke o kazni, međutim isti ne obrazlaže, pa je ovaj sud, a kako žalba sadrži i žalbeni prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ispitao odluku o kaznenoj sankciji sukladno odredbi čl. 382. ZKP, te našao da je prvostupanjski sud uzimajući u obzir sve okolnosti koje su od utjecaja na odmjeravanje kazne, pravilno cijenio okolnost da je opt. B. B. specijalni povratnik koji je od ranije osuđivan za istovrsno kazneno djelo, te da se radi o naročito društveno opasnom djelu kojim se ugrožava zdravlje ljudi, poglavito mlađe populacije za koju je notorno da je sklona konzumaciji opojne droge, time da treba napomenuti da je u konkretnom slučaju i došlo do najteže posljedice za konzumenta, jer je zbog predoziranja preminuo.

Stoga je ocjena i ovoga suda, da će se izrečenom kaznom zatvora u trajanju od tri godine, u odnosu na opt. B. B. postići svrha kažnjavanja kako u smislu specijalne tako i u smislu generalne prevencije.

Opt. M. L. ističe žalbeni prigovor odluke o kazni, te posebno navodi da je kriminalna aktivnost ovog optuženika tempore acti zastupljena u puno manjoj mjeri, jer on nije sudjelovao u nabavci droge niti je koga nagovarao da konzumira heroin, već je samo pomogao pok. A. M. da si injektira dozu koju si je sam pripremio, pa stoga predlaže da mu se izrekne blaža kazna.

Protivno ovim žalbenim navodima, Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da je i u odnosu na ovog optuženika prvostupanjski sud pravilno cijenio sve okolnosti koje je našao na strani optuženika i njegovog djela iz čl. 173. st. 6. KZ, te mu za to djelo izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Naime, svakako je u konkretnom slučaju trebalo imati u vidu ponašanje opt. M. L. kako tempore criminis, kada je otišao sa mjesta na kojem je ležao pok. A. M., a prije dolaska hitne pomoći, tako i njegovo držanje tijekom kaznenog postupka, kada je potpuno nekritički prema vlastitom djelovanju, odricao svaku upletenost u inkriminirani događaj.

Sve to upućuje na povećanu društvenu opasnost kako samog počinitelja, tako i njegovog djela, pa je ocjena i ovoga suda da će se izrečenom kaznom postići ostvarenje zakonske svrhe kažanjavanja.

Slijedom svega iznesenog, a kako se navodima podnesenih žalbi prednja utvrđenja ne dovode s uspjehom u sumnju, trebalo je na temelju čl. 387. ZKP, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 14. srpnja 2004. god.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci, v. r.

Vesna Vrbetić, v. r.