Kž-247/2013-5 · Županijski sud u Puli - Pola

Posl.br. Kž-247/13-

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Edvine Draguzet Suevich, kao predsjednice vijeća, te Dorijane Dolenec Kujundžić i Serđa Ferenčića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Adelite Vitasović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt.B. B. M., zbog kaznenog djela iz čl.114.Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi opt.B. B. M. podnesenoj putem branitelja L. Š., odvj. iz P. protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola posl.br.K-65/09-56 od 3.lipnja 2013.godine, u sjednici vijeća održanoj dana 11.listopada 2013.godine

p r e s u d i o j e

I. Povodom žalbe opt.B. B. M., a po službenoj dužnosti preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni i izriče da je opt.B. B. M. počinio kazneno djelo neisplate plaće iz čl.132.st.1.Kaznenog zakona (NN-125/11 i 144/12 - u daljnjem tekstu KZ/11), pa se primjenom čl.132.st.1.KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 6(šest) mjeseci, a na koju se temeljem čl.56.KZ/11 primjenjuje uvjetna osuda, te se određuje da se kazna zatvora u trajanju od 6(šest) mjeseci neće izvršiti ukoliko optuženik u roku provjeravanja od 2(dvije) godine ne počini novo kazneno djelo. II. U ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu odbija se kao neosnovana žalba opt.B. B. M., te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Puli-Pola posl.br.K-65/09-56 od 3.lipnja 2013.godine opt.B. B. M. oglašen je krivim da je počinio 5 kaznena djela protiv slobode i prava čovjeka i građanina – povredom prava na rad i drugih prava iz rada iz čl.114.Kaznenog zakona, te mu je temeljem čl.53.st.1. i 8. u svezi s čl.114.Kaznenog zakona za svako kazneno djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od 2 mjeseca, te je temeljem čl.60.st.2.t.c) Kaznenog zakona osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 mjeseci, a na koju mu je temeljem čl.67.Kaznenog zakona primijenjena uvjetna osuda na način da se kazna zatvora u trajanju od 8 mjeseci neće izvršiti ukoliko optuženik u roku od 2 godine ne počini novo kazneno djelo. Temeljem odredbe čl.132.st.2.Zakona o kaznenom postupku oštećeni D. M., S. Š., B. R., Z. S. i M. R. su radi ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva upućeni u parnicu.

Temeljem odredbe čl.122.st.1.Zakona o kaznenom postupku opt.B. B. M. obvezan je snositi troškove kaznenoga postupka, te troškove paušala u iznosu od 1.500,00 kuna. Temeljem odredbe čl.353.toč.4.Zakona o kaznenom postupku protiv opt.B. B. M. odbijena je optužba da bi počinio jedno kazneno djelo protiv slobode i prava čovjeka i građanina – povredom prava na rad i drugih prava iz rada iz čl.114.Kaznenog zakona.

Temeljem odredbe čl.132.st.3.Zakona o kaznenom postupku oštećeni M. J. je radi ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva upućen u parnicu.

Temeljem odredbe čl.123.st.1.Zakona o kaznenom postupku troškovi kaznenog postupka u odnosu na ovo kazneno djelo padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv pobijane presude u osuđujućem dijelu žalbu podnosi opt.B. B. M. putem braniteljice L. Š., odvj. iz P.. Iako navodi da žalbu podnosi iz svih žalbenih razloga, u osnovi je ista podnesena zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a zbog čega žalitelj drži da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. U odgovoru na žalbu Općinsko državno odvjetništvo Pula-Pola navodi da je prvostupanjski sud pravilno cijenio odlučne činjenice temeljem kojih je donio svoju odluku, a žalbu optuženika drži neutemeljenom.

Županijsko državno odvjetništvo Pula-Pola je nakon razgledavanja dopisom posl.br.KŽDO-218/13 od 19.kolovoza 2013.godine vratilo spis.

Žalba opt.B. B. M. nije osnovana.

Pogrešno smatra žalitelj da je prvostupanjski sud trebao saslušati svjedoka M. D. kao predstavnika tvrtke C. iz I. koja je bila poslovni partner optuženikove tvrtke N. d.o.o.R., a sa kojom je tvrtka N.d.o.o. R. imala sklopljen ugovor o poslovnoj suradnji. Pogrešno drži žalitelj da je trebalo pribaviti ugovor o poslovnoj suradnji između te dvije tvrtke, a prvostupanjski sud je obrazloženo odbio navedene dokazne prijedloge, te valjano ocijenio iskaze svjedoka.

Pogrešno drži žalitelj da je prvostupanjski sud činjenice trebao utvrđivati temeljem iskaza svjedoka M. D. sina optuženika, te iskaza svjedoka I. P.. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su predmetni svjedoci željeli pogodovati optuženiku, a bez obzira na to što I. P. nije prema podacima u spisu u prijateljskim i rodbinskim vezama sa optuženikom.Žalitelj bezuspješno pokušava diskreditirati iskaze oštećenika, tvrdnjama da su oštećenici imali sklopljena dva ugovora o radu, jedan pismeni, te jedan usmeni, te da je rad na crno trebalo platiti talijanska tvrtka C., a ne tvrtka N. čiji je optuženik bio direktor. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da oštećenici nisu bili radnici talijanskog poduzetnika, već da su sa tvrtkom N. sklopili radni odnos, te iz iskaza oštećenika proizlazi da su za rad u I. trebali biti plaćeni 8 do 10 Eura po satu. Tvrdnje žalitelja da je oštećenicima isplaćeno s osnova rada u I. nemaju potkrijepe u provedenim dokazima, a niti se žalitelj poziva na konkretne isplate, već samo predlaže pribavu bilježnice da je talijanski partner isplatio oštećenike. Navedeno ne samo što nema potkrijepe u iskazu ni jednog oštećenika, kao ni dokumentaciji koja je izvedena u postupku, već je i u koliziji s Ugovorom o radu iz kojeg jasno proizlazi da su D. M., S. Š., B. R., Z. S. i M. R. sklopili ugovor o radu sa tvrtkom N. za rad u inozemstvu. Navodi žalbe ne dovode u pitanje pravilnost ocjene izvedenih dokaza kao i obrana optuženika koju je prvostupanjski sud obrazložio u pobijanoj presudi.

S pravom ukazuje prvostupanjski sud na nedosljednost obrane optuženika koji prvo u obrani ne osporava iznose koji nisu isplaćeni radnicima, obrazlažući da im je odbio isplatu iz razloga što oni nisu kvalitetno obavili posao u I., te su zaračunavali više satnica nego što bi im po obračunu norme sati pripadalo, da bi zatim naveo kako je radnicima obećao platiti ekstra ako naprave predbačaj norme, iako nije kontrolirao koliko su sati radnici tamo bili. Nastavno pak tvrdi da firma u I. duguje radnicima novce, a ne on. U situaciji kada opt.B. B. M. navodi da su radnici potpisali ugovor sa tvrtkom N., te da nema nikakvu dokumentaciju ni ugovor tvrtke N. i tvrtke C., pravdajući se da je ista ostala u I., pa da nema ni račune koje bi uspostavio talijanskoj tvrtki za obavljanje rada oštećenika u I., s pravom prvostupanjski sud odbacuje takovu obranu optuženika. Obrazloženje optuženika da bi radnici nanijeli štetu N. su proizvoljne i ničim dokazane, a takova šteta nije utvrđena, a niti je stavljena u srazmjer sa zaradom oštećenika. Jednako tako pravilno prvostupanjski sud smatra proizvoljnim i tvrdnju optuženika o prevelikom zahtjevu oštećenika u odnosu na njihovo stvarno provedeno vrijeme u konkretnom poslu. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je upravo opt.B. B. M. kao direktor tvrtke N. trebao odobriti plaću za dogovoreni i izvršeni rad oštećenika u I., a budući su oštećenici imali potpisani ugovor sa tvrtkom N., a ne talijanskom firmom.

Jedino svjedok I. P. tvrdi da mu je poslodavac bio C. iz I., te da je plaću dobivao od C. i od N. Tvrdnje svjedoka I. P. kako je jednom čuo da su u kafiću radnici rekli da su primili plaću i da se mogu počastiti, pa zaključuje da su primali plaću od optuženika, predstavljaju njegove pretpostavke kojima ne dovodi u pitanje izričite tvrdnje oštećenika suglasne dokumentaciji da su oni bili zaposlenici N. sa kojim su usmeno dogovorili visinu plaću, koja im kao takva nije isplaćena. Stoga tvrdnje žalitelja da je dio plaće trebao isplaćivati i isplatila tvrtka C. iz I., nemaju podloge u dokaznom materijalu koje prvostupanjski sud prihvaća. Tvrdnja žalitelja da su radnici dobivali dio plaće od M. D. talijanskog partnera, te su potpisivali u bilježnicu u koliziji su ne samo sa ugovorom o radu, te iskazom oštećenika, već i s prvotnom obranom opt.B. B. M. kako radnicima nije isplatio jer su nekvalitetno obavljali posao. Njegove naknadne tvrdnje od 9.studenog 2012.godine da je radnicima osiguravao hranu i smještaj, a da su zapravo radili za firmu C. nisu prihvatljive. Kada se sagleda okolnost da je optuženik mijenjao obrane, za razliku od oštećenika koji suglasno iskazuju, a njihove su tvrdnje potkrijepljene ugovorom o radu i drugom dokumentacijom - radnim knjižicama, žalitelj s uspjehom ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda.

Osnovano zaključuje prvostupanjski sud da je opt.B. B. M. u svojstvu odgovorne osobe postupio suprotno čl.90.Zakona o radu, te da je bez opravdanog razloga uskratio plaću za dogovoreni izvršeni rad oštećenika D. M., S. Š., B. R., Z. S. i M. R.. Prvostupanjski sud je u njegovim radnjama utvrdio da je počinio 5 kaznenih djela protiv slobode i prava čovjeka i građanina – povredom prava na rad i drugih prava iz čl.114.KZ/97 za koje je zakonom zapriječena novčana kazna ili kazna zatvora do 3 godine.

Imajući u vidu da je u međuvremenu stupio na snagu novi KZ/11 sud je ispitao postoji li pravni kontinuitet između odredbi starog KZ/97 i novog KZ/11 utvrdivši da postoji pravni kontinuitet između kaznenog djela iz čl.114.KZ/97, te novog Kaznenog zakona, tj. odredbi kaznenog djela neisplate plaće iz čl.132.st.1.KZ/11, a za koje je zapriječena kazna zatvora do 3 godine.

Za postojanje kaznenog djela iz čl.132.st.1.KZ/11 preduvjet je da počinitelj ne isplati dio ili cijelu plaću jednom ili više radnika.Odredbom čl.132.KZ/11 štiti se pravo na zaradu koja je jedno od prava iz rada, te ono odgovara kaznenom djelu iz čl.114.KZ/97.

Budući je za postojanje kaznenog djela iz čl.114.KZ/97 potrebno da uskrati i ograniči pravo na rad ili prava na rad jednom građaninu, imajući u vidu da je optuženik uskratio pravo na rad 5 djelatnika, prema odredbama starog Kaznenog zakona (KZ/97) postoji 5 kaznenih djela, koje je optuženik počinio u stjecaju. Međutim za postojanje kaznenog djela iz čl.132.st.1.KZ/11 pretpostavka je da počinitelj ne isplati plaću jednom ili više radnika. Primjena novog Kaznenog zakona je za optuženika povoljnija jer se u njegovim radnjama stječu elementi jednog, a ne 5 kaznenih djela. Zbog navedenog preinačena je prvostupanjska presuda, te je optuženik oglašen krivim za počinjenje jednog kaznenog djela iz čl.132.st.1.KZ/11, te sukladno tome je primjenom odredbi novog Kaznenog zakona optuženik osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci, a na koju je temeljem odredbi čl.56.KZ/11 primijenjena uvjetna osuda, s rokom provjeravanja od 2 godine.

Imajući u vidu da tvrdnje žalitelja da je plaću optuženiku trebala isplatiti talijanska tvrtka C., te nema ni pozivanja na odredbe čl.132.st.3.KZ/11, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi utvrđenim postojanje okolnosti iz čl.132.st.3.KZ/11. Ni prva obrana koju potom optuženik mijenja, a koju obrazlaže da iznese nije isplatio jer su oštećenici nekvalitetno obavili posao, zaračunali više satnica no što bi im po obračunu pripalo, ne upućuju na postojanje takovih okolnosti

Okolnosti koje je prvostupanjski sud prilikom odmjere kazne cijenio kao olakotne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Olakotne okolnost starija životna dob, da je u radnom odnosu te neosuđivanost opravdava izricanje uvjetne osude, te da će svrha kažnjavanja biti postignuta samim izricanjem kazne bez njezinog izvršenja.

Budući da navodima žalbe žalitelj nije s uspjehom doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, te nisu utvrđene povrede zakona o kaznenom postupku, na koje pazi po službenoj dužnosti ovaj drugostupanjski sud temeljem čl.379.ZKP/97, to je temeljem čl.387.ZKP/97 odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Puli – Pola, 11.listopada 2013.godine

ZAPISNIČARKA

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Adelita Vitasović,v.r.

Edvina Draguzet Suevich,v.r.