I Kž-564/2010-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 564/10-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Branka Brkića, mr. sc. Marijana Svedrovića, Miroslava Šovanja i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. S. Z., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a u svezi s čl. 41. ZID KZ (dalje u tekstu KZ), odlučujući o žalbi opt. S. Z. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj K-10/10 od 14. travnja 2010., nakon sjednice održane dana 25. travnja 2012., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić, i sjednice održane dana 16. svibnja 2012.,

p r e s u d i o j e:

I. Povodom žalbe optuženog S. Z., po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i u odluci o kazni, te se izriče da je optuženik S. Z. radnjama za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim pod točkama 1. i 2. izreke, počinio jedno kazneno djelo iz članka iz članka 173. stavak 2. KZ-a, pa se za to kazneno djelo, temeljem citirane zakonske odredbe, uz primjenu članka 57. stavak 2. i 4. točka c/ KZ-a osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine i 4 (četiri) mjeseca, u koju mu se kaznu temeljem odredbe članka 63. stavak 1. Kaznenog zakona uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od … do …. te od … do … .

II. Žalba optuženog S. Z. odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Varaždinu broj K-10/10 od 14. travnja 2010. opt. S. Z. proglašen je krivim pod toč. 1. za kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ-a, za koje mu je, uz primjenu odredbe čl. 57. st. 2. i st. 4. toč. c. KZ-a, utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca, te pod toč. 2. za kazneno djelo zlouporabe opojne droge iz čl. 173. st. 5. KZ-a, za koje mu je uz primjenu odredbe čl. 57. st. 2. i st. 4. toč. b. KZ-a, utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, da bi primjenom odredaba o

I Kž 564/10-6

stjecaju iz čl. 60. st. 1. i st. 2. toč. c. KZ-a isti bio osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i osam mjeseci, u koju kaznu mu je temeljem odredbe čl. 63. st.1. KZ-a uračunato vrijeme uhićenja zadržavanja i vrijeme provedeno u pritvoru i to od … do ,,, te od ... pa do 1… .

Temeljem odredbe čl. 173. st. 7. KZ-a od opt. S. Z. oduzeta je opojna droga – prema potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta.

Temeljem odredbe čl. 80. KZ-a prema opt. S. Z. izrečena je sigurnosna mjera oduzimanja predmeta (dva mobilna telefona, SIM kartice, kartonski papir - sve prema potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta).

Temeljem odredbe iz čl. 82. st. 5. KZ-a u svezi s čl. 466. ZKP-a ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 62/03 i 115/06 – dalje u tekstu: ZKP) od opt. S. Z. oduzeta je imovinska korist u iznosu od 1.000,00 kuna.

Temeljem odredbe čl. 122. st. 4. ZKP-a opt. S. Z. oslobođen je troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. – 6. ZKP-a.

Protiv te presude žalbu je podnio opt. S. Z. osobno zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, odluke o kaznenim sankcijama te oduzimanje imovinske koristi, uz prijedlog da se pobijana presuda ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, odnosno da se preinači u odluci o kaznenoj sankciji na način da se optuženiku izrekne blaža kazna.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Izjašnjavajući se o žalbi Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske, po zamjeniku Darku Klieru, podneskom broj KŽ-DO-1200/10 od 23.7.2010. predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu.

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić, a u odsutnosti optuženika koji je tražio obavijest o sjednici, ali mu ista nije mogla biti uručena niti na adresu prebivališta niti boravišta, te su u tri navrata obavijesti vraćene s naznakom „odselio“ (s adrese prijavljenog prebivališta), odnosno „obaviješten nije podigao pošiljku“ na adresi boravišta.

Žalba opt. S. Z. nije osnovana.

Neosnovano se optuženik žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka koju žalitelj vidi u pogrešnoj dostavi prvostupanjske presude.

Naime, iako je točno da optuženiku prvostupanjska presuda nije uručena osobno, što se vidi iz dostavnice sadržane u spisu, te da je umjesto njega dostavnicu potpisala B. Z., njegova supruga, to nije rezultiralo bitnom povredom odredaba kaznenog postupka, jer je optuženik presudu nedvojbeno primio obzirom da je u zakonskom roku od 15 dana podnio žalbu, koja je predmetom odlučivanja u ovom drugostupanjskom postupku. Stoga unatoč nepravilno provedenoj dostavi nisu nastupile nikakve posljedice, dapače, optuženik se efektivno koristio svojim pravom na podnošenje žalbe protiv prvostupanjske presude.

I Kž 564/10-6

Žalbeni osnov povrede kaznenog zakona žalitelj ne obrazlaže, ali ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP-a ovaj drugostupanjski sud nalazi da je na štetu optuženika pobijanom presudom povrijeđen kazneni zakon.

Naime, pod točkom 1. izreke prvostupanjski sud žalitelja je oglasio krivim da je tijekom druge polovice 2009. godine prodavao drogu marihuanu većem broju osoba, među kojima i M. Š. te T. Ž., a pod točkom 2. izreke da je ovoj dvojici besplatno davao marihuanu na uživanje. Pa iako kazneno djelo pod toč. 2. izreke po svome činjeničnom opisu u cijelosti sadrži biće kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 5. KZ-a, ono je u cijelosti konzumirano kaznenim djelom iz toč. 1. izreke. Obzirom da se prodaja opojne droge u ovom slučaju i vršila radi omogućavanja kupcu da konzumira tu drogu, to besplatno davanje radi konzumiranja opojne droge ovdje predstavlja nekažnjivo prateće djelo, jer je sva protupravnost (nepravo) tog kaznenog djela konzumirano nepravom sadržanim u prodaji opojne droge. Stoga, jer je prvostupanjski sud na štetu optuženika pogrešno primijenio kazneni zakon kada ga je oglasio krivim za dva, umjesto za jedno kazneno djelo, jer se radi o prividnom stjecaju, pa je trebalo u tom dijelu preinačiti pobijanu presudu te utvrditi da je opt. S. Z. djelatnošću pod toč. 1. i 2. počinio jedno kazneno djelo i to ono iz čl. 173. st. 2. KZ-a.

Što se tiče žalbe zbog odluke o kazni ista nije osnovana.

Naime, pri odmjeravanju kazne prvostupanjski sud je pošao od toga da je stupanj krivnje kod optuženika maksimalan, on je ubrojiv, svjestan protupravnosti svog postupanja, djelo čini s izravnom namjerom i poduzima velik broj radnji, pa na taj način ispoljava upornost u činjenju kaznenog djela, a pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno jeste zaraditi veće iznose novca. Prvostupanjski sud je također vodio računa da je optuženik osuđivan zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 1. KZ-a.

S druge strane olakotnim mu je cijenio mlađu životnu dob, činjenicu da pored prodaje opojnih droga zarađuje na legalan i općeprihvatljiv način, da je otac malodobnog djeteta koje ima zdravstvenih tegoba, da je njegov život prožet ratnim traumama u kojima je odrastao, da je ispoljio kajanje tvrdnjom da je nanio sramotu sebi i svojoj obitelji, da više nikada neće ponoviti djelo, da je na glavnoj raspravi djelovao skrušeno i ponizno, da je svojim priznanjem doprinio bržem i lakšem dovršetku postupka, što je po ocjeni vijeća bitno za odmjeravanje kazne te je riječ o okolnostima koje su, u smislu odredbe čl. 57. st. 2. KZ-a, dovele do sudskog ublažavanja kazne.

Međutim, preinaka prvostupanjske presude u pravnoj oznaci djela nužno se odražava i na odluku o kazni, jer je sada riječ o jednom kaznenom djelu, a ne dva kaznena djela u realnom stjecaju, kao što je to pogrešno smatrao prvostupanjski sud. Kako je za kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ-a propisana je kazna zatvora od najmanje tri godine, te kako je prvostupanjski sud prema optuženiku s pravom primijenio odredbe o sudskom ublažavanju kazne iz čl. 57. st. 2. i st. 4. toč. b. KZ-a, to će kaznom zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca u cijelosti biti ostvarena svrha kažnjavanja, jer treba voditi računa o činjenici da je inkriminirana djelatnost optuženika trajala nekoliko mjeseci, da se radi o većim količinama droge, pa navodi iz žalbe da je optuženik zaposlen, da je drastično promijenio svoj život, da više neće niti pokušati doći do novca na nezakonit način, a pogotovo ne kaznenom djelom zlouporabe opojnih droga, da je odlučio okrenuti novu stranicu u životu

I Kž 564/10-6

te da nakon izlaska iz pritvora nije niti pokušao stupiti u kontakt sa svojim „prijateljima“ kako bi nastavio sa istovrsnom djelatnošću, ne mogu dovesti do blaže kazne.

U izrečenu kaznu zatvora optuženiku je temeljem odredbe članka 63. stavak 1. Kaznenog zakona uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 18. prosincu 2009. do 30. prosinca 2009. te od 19. siječnja 2010. do 13. travnja 2010.

Pravilno je prvostupanjski sud prema optuženiku primijenio sigurnosnu mjeru oduzimanja predmeta, te od istog oduzeo imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, u kom dijelu žalba nije podnesena odnosno obrazložena.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP-a ovaj drugostupanjski sud ne nalazi bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, na koje bi prvostupanjski sud bio dužan paziti po službenoj dužnosti, a niti da bi na štetu optuženika, osim u izloženom dijelu, bio povrijeđen kazneni zakon.

Slijedom izloženog, a nalazeći da žalba optuženika nije osnovana, valjalo je temeljem odredbe čl. 387. te čl. 390. st. 1.ZKP-a odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 16. svibnja 2012.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.