Revr-1612/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1612/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Đure Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja I. B. iz Lj., zastupanog po punomoćniku M. P., odvjetniku u V., protiv tuženih Z. d.d. iz V., i Z. – T. d.d. iz V., zastupanih po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu U. & P. u V., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, sudskog raskida ugovora o radu, naknade štete i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja i tuženih izjavljenih protiv presude i rješenja Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-260/10-2 od 10. svibnja 2010., kojima je djelomično preinačena presuda i rješenje Općinskog suda u Varaždinu broj P-1323/09-55 od 16. prosinca 2009., u sjednici vijeća održanoj 22. ožujka 2017.,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća revizija tužitelja te se preinačuje presuda Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-260/10-2 od 10. svibnja 2010. u dijelu u kojem je djelomično prihvaćena žalba drugotuženika Z. – T. d.d. i djelomično preinačena prvostupanjska presuda u toč. III/ izreke kojom je drugotuženik Z. – T. d.d. obvezan tužitelju s osnova naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu isplatiti iznos od 504.897,24 kn, kao i u odluci o troškovima postupka u toč. IX/ izreke prvostupanjske presude, na način da se odbija žalba drugotuženika Zagorje – Tehnobeton d.d. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda u toč. III/ i IX/ izreke.

II. U ostalom dijelu u kojem se pobija presuda Županijskog suda u Varaždinu broj Gž- 260/10-2 od 10. svibnja 2010. kojom je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u toč. V/, VI/ i VII/ revizija tužitelja se odbija kao neosnovana.

III. Odbija se revizija drugotuženika Z. – T. d.d. kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

I. Ukidaju se rješenje Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-260/10-2 od 10. svibnja 2010. i rješenje Općinskog suda u Varaždinu broj P-1323/09-55 od 16. prosinca 2009. u dijelu kojim je odbijena žalba tužitelja i potvrđeno rješenje prvostupanjskog suda o odbacivanju tužbe tužitelja u dijelu u kojem tužitelj traži utvrđenje nedopuštenom odluke prvotuženika Z. d.d. V. o raskidu ugovora o zapošljavanju i prestanku radnog odnosa broj 39/08 od 7. srpnja 2008. kao i u dijelu odluke o troškovima postupka iz toč. VIII. izreke prvostupanjske presude, i u tom dijelu se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II. Odbija se revizija prvotuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u toč. I/ izreke utvrđuje se nedopuštenim otkaz ugovora o radu drugotuženika Z. – T. d.d. iz V. sadržan u odluci o raskidu ugovora o zapošljavanju i prestanku radnog odnosa broj 39/08 od 7. srpnja 2008. temeljem koje je tužitelju prestao radni odnos kod drugotuženika s danom 7. srpnja 2008. U toč. II/ izreke prvostupanjske presude prihvaćen je zahtjev tužitelja za određivanjem sudskog raskida ugovora o radu između tužitelja i drugotuženika s danom 3. prosinca 2009., a u toč. III/ izreke prvostupanjske presude naloženo je drugotuženiku da tužitelju isplati s osnova naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu iznos od 504.897,24 kn sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, tekuće od 16. prosinca 2009. pa do isplate. U toč. IV/ izreke prvostupanjske presude naloženo je drugotuženiku da tužitelju isplati naknadu plaće za razdoblje od 8. srpnja 2008. do 31. prosinca 2008., od 11. travnja 2009. do 24. kolovoza 2009. i za razdoblje od 24. listopada 2009. do 3. prosinca 2009. u bruto iznosu od 481.037,59 kn sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena i to na pojedinačne iznose i od dospijeća kako je to pobliže navedeno pod toč. IV/ izreke prvostupanjske presude.

U toč. V/ izreke prvostupanjske presude odbijen je tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu pa do utuženog iznosa od 820.457,82 kn, kao i s osnova naknade plaće iznad dosuđenog iznosa pa do utuženog iznosa od 517.252,94 kn u odnosu na drugotuženika, kao i sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate na taj iznos. U toč. VI/ izreke prvostupanjske presude odbijen je tužitelj s tužbenim zahtjevom kojim zahtijeva da sud odredi sudski raskid ugovora o radu između tužitelja i prvotuženika, kao i sa zahtjevom da mu prvotuženik na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu isplati iznos od 820.457,82 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate. U toč. VII/ izreke prvostupanjske presude odbijen je tužitelj sa zahtjevom da mu drugotuženik u korist police broj .... uplati C. o. d.d. Z. premiju za osiguranje života i dopunsko osiguranje od posljedica nesretnog slučaja u ukupnom godišnjem iznosu od 4.678,35 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate zaključno do 3. prosinca 2009., sa zahtjevom da mu izda ispravu podobnu za prijenos ugovora o osiguranju života po polici broj ..., kao i sa zahtjevom da mu isplati iznos otkupne vrijednosti osigurane svote po polici osiguranja broj ... u iznosu od 14.533,14 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate. U toč. VIII/ izreke prvostupanjske presude naloženo je tužitelju da prvotuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 35.891,99 kn, a u toč. IX/ izreke prvostupanjske presude naloženo je drugotuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 58.876,14 kn.

Prvostupanjskim rješenjem odbačena je tužba tužitelja u dijelu u kojem tužbenim zahtjevom traži da sud utvrdi nedopuštenom odluku prvotuženika o raskidu ugovora o zapošljavanju i prestanku radnog odnosa broj 39/08 od 7. srpnja 2008., te je prvostupanjskim rješenjem utvrđeno da je prijedlog za izdavanje privremene mjere vraćanjem na rad povučen. Drugostupanjskom presudom žalba tužitelja odbijena je kao neosnovana, dok se žalba drugotuženika Z. – T. d.d. djelomično odbija, a djelomično prihvaća, te se prvostupanjska presuda djelomično potvrđuje u pobijanom dijelu u toč. I/, II/, IV/, V/, VI/, VII/ i VIII/ izreke, a djelomično preinačuje u pobijanom dijelu u toč. III/ izreke kojim je drugotuženik Z. – T. d.d. iz V. obvezan isplatiti tužitelju s osnove naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu iznos od 504.897,24 kn, kao i u odluci o troškovima postupka u toč. IX/ izreke i u tom dijelu je presuđeno da se nalaže drugotuženiku da tužitelju s osnova naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu isplati iznos od 279.754,80 kn sa zakonskom zateznom kamatom u visini i od dospijeća kako je to navedeno u izreci drugostupanjske presude, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu štete u iznosu od 225.142,44 kn odbija zahtjev tužitelja. Ujedno je presuđeno da se nalaže drugotuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 49.266,84 kn, te da se tužitelju i tuženima ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.

Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđeno prvostupanjsko rješenje u dijelu kojim je odbačena tužba tužitelja u dijelu kojim traži utvrđenje nedopuštenom odluke prvotuženika o raskidu ugovora o zapošljavanju i prestanku radnog odnosa broj 39/08 od 7. srpnja 2008. u odnosu na prvotuženika, te je odbačena žalba prvotuženika izjavljena protiv prvostupanjske presude kao nedopuštena. Drugostupanjskim rješenjem također je utvrđeno da u preostalom nepobijanom dijelu kojim je utvrđeno povlačenje prijedloga za izdavanje privremene mjere prvostupanjsko rješenje ostaje neizmijenjeno.

Protiv drugostupanjske presude i rješenja reviziju je izjavio tužitelj u dijelu u kojem je odbijena žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda i prvostupanjsko rješenje, kao i u dijelu u kojem je prihvaćena žalba drugotuženika i preinačena prvostupanjska presuda, i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju i ukine nižestupanjske odluke u pobijanom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu u tom dijelu na ponovno odlučivanje, a ukoliko nađe da u postupcima nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka da preinači pobijane odluke na način da u istima u cijelosti usvoji postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijena žalba drugotuženika i potvrđena prvostupanjska presuda reviziju je izjavio drugotuženik, a protiv drugostupanjskog rješenja u dijelu u kojem je odbačena kao nedopuštena žalba prvotuženika reviziju je izjavio prvotuženik, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud prihvati revizije tuženika te da u pobijanom dijelu preinači nižestupanjske odluke na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a podredno da u pobijanom dijelu ukine nižestupanjske odluke i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Stranke nisu dostavile odgovore na izjavljene revizije.

Revizija tužitelja je djelomično osnovana, a djelomično nedopuštena, dok revizije tuženika nisu osnovane.

Predmet spora je zahtjev tužitelja u odnosu na drugotuženika na utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, a slijedom toga da se određuje sudski raskid ugovora o radu, zahtjev za isplatu naknade štete i isplatu plaće za vrijeme nezaposlenosti. Predmet spora je također i zahtjev tužitelja u odnosu na drugotuženika da mu se uplati godišnja premija za osiguranje života i dopunsko osiguranje od posljedica nesretnog slučaja, te da mu se isplati iznos otkupne vrijednosti osigurane svote po polici osiguranja. Predmet spora je također zahtjev tužitelja u odnosu na prvotuženika radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu, određivanja sudskog raskida ugovora o radu, te zahtjev za isplatu naknade štete.

U odnosu na glavnu stvar temeljem odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

U postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj s prvotuženikom Z. d.d. V. 30. prosinca 2005. sklopio ugovor o zapošljavanju temeljem kojeg je tužitelj preuzeo obvezu obavljanja poslova direktora Sektora industrije kod drugotuženika, na radnom mjestu s posebnim ovlaštenjima i odgovornostima na koje ga je imenovala uprava prvotuženika,

- da tužitelj i prvotuženik nisu izvršavali prava i obveze utvrđene tim ugovorom,

- da je u radnoj knjižici tužitelja kao poslodavac naznačen drugotuženik Z. – T. d.d. iz V., i za kojeg je tužitelj obavljao poslove direktora Sektora industrije i koji mu je za obavljeni rad isplaćivao plaću,

- da je prvotuženik donio odluku o raskidu ugovora o zapošljavanju i prestanku radnog odnosa broj 39/08 7. srpnja 2008.,

- da drugotuženik nije donio nikakvu odluku o otkazu ugovora o radu,

- da je drugotuženik kao ugovaratelj osiguranja s „C. o.“ sklopio ugovor o osiguranju života i dopunsko osiguranje od posljedica nesretnog slučaja za razdoblje od 1. rujna 2005. do 1. rujna 2015. za tužitelja kao osiguranika,

- da je od 1. prosinca 2008. polica prenesena na drugog osiguranika na zahtjev drugotuženika kao ugovaratelja osiguranja i da nakon toga tužitelj kao prijašnji osiguranik nema nikakvih prava po toj polici.

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi zaključili su da je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenim odluke o otkazu ugovora o radu osnovan u odnosu na drugotuženika, a slijedom toga i zahtjev tužitelja za sudski raskid ugovora o radu, kao i zahtjev za isplatu plaće za vrijeme nezaposlenosti te naknade štete uslijed sudskog raskida ugovora o radu. Istodobno nižestupanjski sudovi zaključuju da tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja nedopuštenim odluke o otkazu ugovora o radu, sudskog raskida ugovora o radu, isplatu plaće i naknadu štete nije osnovan u odnosu na prvotuženika i to sve iz razloga jer je tužitelj zapravo zasnovao radni odnos kod drugotuženika bez obzira što nije sklopio ugovor o radu slijedom čega nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na prvotuženika, odnosno u dijelu u kojem se traži utvrđenje nedopuštenim odluke o otkazu ugovora o radu u odnosu na prvotuženika tužba tužitelja je odbačena jer isti nema pravni interes za postavljanje takvog zahtjeva. Nižestupanjski sudovi također odbijaju tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na drugotuženika za isplatu otkupne vrijednosti prema polici osiguranja života i dopunskog osiguranja od posljedica nesretnog slučaja iz razloga što je drugotuženik bio ugovaratelj tog osiguranja i isto je prenio na drugu osobu slijedom čega tužitelj više nije osiguranik i ne može imati prava na uplatu premije osiguranja, izdavanje isprave podobne za prijenos ugovora osiguranja, a niti da mu se isplati iznos otkupne vrijednosti osigurane svote po toj polici. Drugostupanjski sud za razliku od prvostupanjskog suda smatra da tužitelju na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu ne pripada iznos od 12 prosječnih mjesečnih plaća isplaćenih tužitelju u prethodna tri mjeseca prije otkazivanja ugovora o radu u bruto iznosu nego u neto iznosu, slijedom čega preinačuje prvostupanjsku presudu u tom dijelu za razliku između neto i bruto plaće.

Tužitelj u reviziji ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP navodeći da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito jer nema razloga o odlučnim činjenicama i to prvenstveno u svezi odbačaja dijela tužbe tužitelja u odnosu na prvotuženika, kao i u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na prvotuženika. U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj u reviziji ukazuje da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na drugotuženika za uplatu premije osiguranja te isplatu otkupne vrijednosti osigurane svote za osiguranje života i dopunsko osiguranje od posljedica nesretnog slučaja, jer da se radi o primitku po osnovi radnog odnosa slijedom čega tužitelj ima prava iz navedene police. Također tužitelj u reviziji ukazuje da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je preinačio dosuđeni iznos na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, i dosudio 12 neto prosječnih mjesečnih plaća isplaćenih tužitelju u prethodna tri mjeseca, a ne u bruto iznosu što je pravilno i kako je to dosudio prvostupanjski sud. Pri tome se tužitelj poziva na odredbu čl. 118. st. 2. i čl. 85. st. 5. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 i 68/05 – dalje: ZR) iz kojih da proizlazi kako je plaća uvijek u bruto iznosu. Pored toga tužitelj ukazuje da je pogrešno zaključeno na temelju utvrđenog činjeničnog stanja da tužitelju pripada 12 prosječnih mjesečnih plaća na ime naknade štete, a ne 18 prosječnih plaća.

Prvo i drugotuženik u reviziji također ukazuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer da je pobijana presuda nerazumljiva, nema razloga o odlučnim činjenicama, da postoji proturječnost između izreke presude i njenog obrazloženja slijedom čega se uopće ne može ispitati. Navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka počinjena pred nižestupanjskim sudovima u bitnom se odnosi na izostanak dostatnog obrazloženja na temelju čega je sud zaključio da je tužitelj bio u radnom odnosu kod drugotuženika, a ne da je postojao ugovorni odnos između tužitelja i prvotuženika. U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tuženi kao i u postupku ističu da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je tužitelj bio zaposlen kod drugotuženika, a ne da je imao zaključen menadžerski ugovor sa prvotuženikom, slijedom čega su potpuno pogrešno prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na drugotuženika radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, sudskog raskida ugovora o radu i naknade štete.

Suprotno navodima tužitelja i tuženih u revizijama nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuju tužitelj, te prvo i drugotuženi u svojim revizijama. Obje nižestupanjske presude sadrže dostatne razloge o odlučnim činjenicama iz kojih se može u potpunosti zaključiti na temelju čega i primjenom kojih materijalnopravnih propisa je zaključeno da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u odnosu na drugotuženika radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, sudskog raskida ugovora o radu i naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, odnosno zbog čega nije osnovan isti zahtjev u odnosu na prvotuženika. Također obje nižestupanjske presude i rješenja sadrže dostatne razloge o tome zbog čega je odbijen tužitelj sa zahtjevom u odnosu na drugotuženika za uplatu premije osiguranja života i dopunskog osiguranja od posljedica nesretnog slučaja, kao i sa zahtjevom da mu se isplati iznos otkupne vrijednosti osigurane svote, a na kraju postoje valjani razlozi o tome zbog čega je odbačena tužba tužitelja u dijelu u kojem je tužitelj tražio utvrđenje nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu u odnosu na prvotuženika i zbog čega je odbačena žalba prvotuženika protiv prvostupanjske presude kao nedopuštena. Također u nižestupanjskim presudama nema proturječnosti između izreke i obrazloženja i obje nižestupanjske presude mogu se valjano ispitati. Obzirom da nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, ukupno nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka koji ističu tužitelj te prvo i drugotuženi u revizijama, osim u dijelu u kojem tužitelj ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka u odnosu na odbačaj tužbe tužitelja u dijelu u kojem je tužitelj tražio utvrđenje nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu u odnosu na prvotuženika.

Naime, tužitelj u reviziji ističe da su nižestupanjski sudovi pogrešno zaključili da postoje pretpostavke iz čl. 187. st. 2. ZPP za odbačaj tužbe tužitelja u tom dijelu zbog nedostatka pravnog interesa. Ovaj sud također prihvaća da nije bilo pretpostavki za odbačaj tužbe tužitelja u tom dijelu u smislu odredbe čl. 187. st. 2. ZPP zbog nedostatka pravnog interesa na postavljanje tužbenog zahtjeva na utvrđenje, i to iz razloga jer bi se u slučaju da nižestupanjski sudovi smatraju da tužitelj ne može s uspjehom postaviti takav tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog radilo o promašenoj pasivnoj legitimaciji u kojem slučaju se tužbeni zahtjev treba odbiti. Stoga je u tom dijelu osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelja iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 187. st. 1. i 2. ZPP koju je počinio prvostupanjski sud, a ujedno i drugostupanjski sud jer nije sankcionirao takvu povredu. Stoga je u tom dijelu temeljem odredbe čl. 394. st. 1. ZPP valjalo ukinuti nižestupanjske odluke i riješiti kao pod toč. I. izreke rješenja, pri čemu je ujedno valjalo ukinuti i dio odluka nižestupanjskih sudova koji se odnose na odluku o trošku koji je dosuđen prvotuženiku (toč. VIII. izreke prvostupanjske presude).

U smislu odredbe čl. 13. ZR ugovor o radu je dvostranoobvezni ugovor između poslodavca i radnika koji postaje perfektan samim sporazumom stranaka o bitnim elementima tog ugovora. Ugovor o radu je neformalni ugovor, kako je to propisano odredbom čl. 11. st. 1. ZR, te je predviđeno da se taj ugovor sklapa u pisanom obliku. Međutim, prema odredbi čl. 11. st. 2. ZR propust ugovornih stranaka da sklope taj ugovor u navedenom obliku ne utječe na postojanje i valjanost tog ugovora. Slijedom toga posljedica nepostojanja pisanog ugovora o radu ili potvrde o sklopljenom ugovoru o radu ne može biti gubitak radnikovih prava na ostvarenje sudske zaštite u slučaju povrede bilo kojeg njegovog prava iz radnog odnosa. U konkretnoj pravnoj stvari nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da je između tužitelja i drugotuženika sklopljen ugovor o radu iz razloga jer je tužitelj kod drugotuženika ostvarivao sva prava iz radnog odnosa (obavljao svakodnevne radne zadatke, drugotuženik je bio upisan u radnu knjižicu tužitelja kao poslodavac, a drugotuženik je i tužitelju isplaćivao plaću). Okolnost da je tužitelj s prvotuženikom sklopio ugovor o zapošljavanju radi obavljanja poslova direktora Sektora industrije u trgovačkom društvu drugotuženika, na radnom mjestu s posebnim ovlaštenjima i odgovornostima, nema utjecaja na faktično zasnovani radnopravni status tužitelja kod drugotuženika.

Obzirom da ugovor o radu, između ostalog, prestaje otkazom, a pretpostavke redovitog otkaza ugovora o radu uređene su odredbom čl. 106. ZR, a izvanrednog otkaza ugovora o radu odredbom čl. 107. ZR, vidljivo je da u konkretnom slučaju drugotuženik s kojim je tužitelj sklopio ugovor o radu nije donio odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju pod pretpostavkama navedenim u ZR, već je tužitelju ugovor o radu prestao odlukom koju je donio prvotuženi koji se može smatrati trećom osobom. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu kojom tužitelju prestaje radni odnos kod drugotuženika, a slijedom toga pravilno su primijenili odredbu čl. 116. st. 1. ZR u svezi sudskog raskida ugovora o radu, te prava na isplatu naknade štete. Kod toga ovaj sud prihvaća, na temelju konkretnih okolnosti slučaja, da je primjerena naknada štete u visini od 12 prosječnih mjesečnih plaća isplaćenih tužitelju u prethodna tri mjeseca, a ne 18 prosječnih mjesečnih plaća što je maksimalni iznos predviđen odredbom čl. 116. st. 1. ZR. Stoga u tom dijelu nije osnovana revizija, prvenstveno drugotuženika, kojom osporava nižestupanjske odluke u svezi radnopravnog statusa tužitelja kod drugotuženika, a slijedom toga i zaključak nižestupanjskih sudova u svezi osnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženika.

Nadalje, u odnosu na reviziju prvotuženika potrebno je napomenuti da prvo i drugotuženi izjavljuju reviziju kao da su jedna stranka u postupku, iako je već drugostupanjski sud svojim rješenjem odbacio žalbu prvotuženika izjavljenu protiv presude prvostupanjskog suda iz razloga jer je prvotuženik u cijelosti uspio u ovom sporu zbog čega nema pravni interes za pobijanje prvostupanjske presude, a pogotovo ne u dijelu koji se odnosi isključivo na drugotuženika. Ovaj sud je stoga zaključio da prvotuženik pobija drugostupanjsko rješenje u dijelu u kojem je odbačena njegova žalba kao nedopuštena, a revizija prvotuženika koja je u smislu odredbe čl. 400. st. 2. ZPP uvijek dopuštena protiv takvog rješenja nije osnovana, jer je drugostupanjski sud pravilno odbacio žalbu prvotuženika kao nedopuštenu jer prvotuženik nema pravni interes pobijati prvostupanjsku presudu obzirom da je u odnosu na njega u cijelosti odbijena tužba tužitelja, odnosno djelomično odbačena.

U odnosu na reviziju tužitelja ista je neosnovana u dijelu u kojem se pobija drugostupanjska presuda kojom je potvrđena prvostupanjska presuda o odbijanju tužbenog zahtjeva tužitelja u odnosu na prvotuženika iz već navedenih razloga zbog čega ovaj sud prihvaća da je tužitelj bio u radnom odnosu kod drugotuženika te da nije bio u radnopravnom odnosu sa prvotuženikom.

Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili također da nije osnovan zahtjev tužitelja da mu drugotuženik uplati premiju za osiguranje života i dopunsko osiguranje od posljedica nesretnog slučaja u ukupnom godišnjem iznosu od 4.678,35 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, da mu izda ispravu podobnu za prijenos ugovora o osiguranju života, kao i da mu isplati iznos otkupne vrijednosti osigurane svote po polici osiguranja u iznosu od 14.533,14 EUR-a. To iz razloga što je predmetni ugovor o osiguranju života i dopunsko osiguranje od posljedica nesretnog slučaja sklopljen za razdoblje od 1. rujna 2005. do 1. rujna 2015. za tužitelja kao osiguranika, a da je ta ista polica 1. prosinca 2008. prenesena na drugog osiguranika na zahtjev drugotuženika kao ugovaratelja osiguranja. Slijedom toga, od prijenosa navedene police tužitelj kao prijašnji osiguranik nema nikakvih prava po toj polici jer drugotuženiku pripadaju prava iz sklopljenog ugovora i ovlašten je vršiti promjene po polici pa tako i u pogledu naznake osiguranika. Stoga drugotuženik ne može ispuniti obvezu iz tog dijela zahtjeva na način kako je to postavio u svom zahtjevu tužitelj. Takvo pravno shvaćanje da sva prava koja proizlaze iz ugovora o osiguranju života (i od posljedica nesretnog slučaja) pripadaju ugovaratelju osiguranja ovaj sud je zauzeo primjerice i u odluci broj Revr-138/11-2 od 23. veljače 2011. Na taj način su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 954. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01).

Međutim, djelomično je osnovana revizija tužitelja u dijelu u kojem isti pobija drugostupanjsku presudu kojom je preinačena prvostupanjska presuda u pogledu naknade štete zbog sudskog raskida ugovora i gdje je drugostupanjski sud zauzeo pravno stajalište da se naknada štete koja pripada tužitelju izračunava u neto iznosu prosječne mjesečne plaće. Takvo pravno shvaćanje je u suprotnosti sa već prihvaćenim pravnim shvaćanjem ovoga suda (primjerice u odluci broj Revr- 560/2008-2 od 3. prosinca 2008.) gdje se u takvim slučajevima priznaje bruto prosječna plaća isplaćena u posljednja tri mjeseca, slijedom čega je valjalo u tom dijelu prihvatiti reviziju tužitelja i preinačiti drugostupanjsku presudu na način da se odbije žalba tuženika u tom dijelu i potvrdi prvostupanjska presuda kojom je tužitelju priznat bruto iznos 12 prosječnih plaća isplaćenih tužitelju u posljednja tri mjeseca prije otkaza ugovora o radu. Slijedom toga valjalo je i preinačiti i drugostupanjsku odluku u dijelu odluke o troškovima na način da se tužitelju priznaje trošak određen u prvostupanjskoj presudi u toč.

IX/ izreke u odnosu na drugotuženika.

Obzirom na navedeno, valjalo je temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP djelomično prihvatiti reviziju tužitelja te djelomično preinačiti pobijanu presudu na način kako je to navedeno pod toč. I. izreke ove presude, dok je temeljem odredbe čl. 393. ZPP u preostalom dijelu valjalo odbiti reviziju tužitelja te drugotuženika u cijelosti i presuditi kao pod toč. II. i III. izreke presude. Također je valjalo djelomično prihvatiti reviziju tužitelja i riješiti kao pod toč. I. rješenja temeljem čl. 394. st. 1. ZPP, odnosno odbiti reviziju prvotuženika kao neosnovanu temeljem čl. 393. ZPP i riješiti kao pod toč. II. rješenja.

Zagreb, 22. ožujka 2017.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.