Revr-296/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 296/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz K. N., R., kojeg zastupaju punomoćnice E. K. B. i M. B. P., odvjetnice u S., protiv tuženika „M.“ d.o.o. S., kojeg zastupa punomoćnik S. Ć., odvjetnik u S., radi poništenja odluke i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-997/2012-2 od 5. studenoga 2012., kojima su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu broj P-22/07 od 28. prosinca 2011., u sjednici održanoj 4. rujna 2013.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-997/2012-2 od 5. studenoga 2012. odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-997/2012-2 od 5. studenoga 2012. odbija se kao neosnovana.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od tuženika isplatu 266.309,37 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku od dana dospijeća svakog iznosa do konačne isplate, kako je to pobliže navedeno u izreci.

Prvostupanjskim rješenjem odbačena je tužba kojom je tužitelj tražio poništenje otkaza od 29. lipnja 1995. i vraćanje na rad na odgovarajuće radno mjesto kod tuženika (toč. I. izreke), dok je pod toč. II. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 34.655,25 kn.

Presudom suda drugog stupnja i rješenjem suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, te je potvrđena prvostupanjska presuda i prvostupanjsko rješenje.

Protiv drugostupanjske presude i drugostupanjskog rješenja reviziju je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da prihvati reviziju i preinači pobijane nižestupanjske odluke na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev kao osnovan uz obvezu tuženika na plaćanje parničnih troškova tužitelju, sve uvećano za trošak žalbe i za sastav revizije, podredno, navedene nižestupanjske odluke ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak i suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženik je predložio reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu. Tuženik je popisao trošak odgovora na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Pobijana presuda i rješenje ispitani su u smislu odredbe čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP) u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu montera, te da je tuženik 29. lipnja 1995. donio odluku o otkazu (pravilno: prestanku) radnog odnosa tužitelja zbog neopravdanog izostanka s posla,

- da je tužitelj svoj vlastoručni potpis stavio upravo na primjerak pisane odluke o „otkazu“ ispod oznake datuma „u S., 29. lipnja 1995.“,

- da je 29. lipnja 1995. tužitelj bio u uredu direktora tuženika M. R. kada mu je ovaj usmeno priopćio da je donio odluku o „otkazu“ mu radnog odnosa, kao i razloge za donošenje te odluke (neopravdani izostanak s posla dulje od pet radnih dana uzastopno),

- da se tužitelj usprotivio otkazu navodeći da mu ne može dati „otkaz“ dok je na bolovanju,

- da je tužitelj istog dana kontaktirao odvjetnika/sindikalnog pravnika radi savjetovanja,

- da je kao datum prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika u njegovoj radnoj knjižici naveden 23. lipnja 1995., te da je s tim datumom tužitelj odjavljen kod nadležnog HZMO-a,

- da je brzojavom od 11. srpnja 1995. tužitelj pozvan od strane tuženika da 12. srpnja 1995. u 09,00 sati dođe preuzeti radnu knjižicu u prostorije tuženika, što je isti i učinio,

- da je prigovor na odluku o otkazu tužitelj podnio pisanim podneskom 20. srpnja 1995..

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, te ocjenom iskaza stranaka kao i svjedoka Đ. V., nižestupanjski sudovi zaključuju da je tužitelj 29. lipnja 1995. saznao za odluku o otkazu radnog odnosa i sadržaj te odluke, kao i da mu je pisana odluka o otkazu uručena toga dana. Stoga, da je prigovor tužitelja protiv odluke o otkazu podnesen 20. srpnja 1995. nepravovremen, a tužba nedopuštena, imajući na umu odredbe čl. 80. i 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Narodne novine“, broj: 34/91 – dalje: ZOPRO) koji je tada bio na snazi, radi čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

Nižestupanjskim presudama odbijen je tužbeni zahtjev za naknadu plaće kroz utuženo razdoblje, budući je tužitelj prekludiran u pravu na sudsku zaštitu glede odluke o otkazu radnog odnosa, slijedom čega mu ne pripada niti pravo na naknadu plaće.

Prema odredbi čl. 80. st. 1. ZOPRO radnik ima pravo na prigovor protiv odluke poslodavca kojom je odlučeno njegovim pravima. Prigovor se prema odredbi čl. 80. st. 2. ZOPRO podnosi u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno pravo radnika odnosno dana kada je saznao za povredu prava. Tek, ako nije zadovoljan konačnom odlukom poslodavca ili ako on nije donio odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja prigovora, radnik ima pravo u daljnjem roku od 15 dana tražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom (čl. 83. st. 1. ZOPRO), a u slučaju ako prethodno nije tražio zaštitu svojih prava pred nadležnim tijelom poslodavca, ne može tražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom.

Polazeći od činjeničnih utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji, pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da je tužitelj 29. lipnja 1995. ne samo saznao za odluku kojom je povrijeđeno njegovo pravo, već da mu je istog dana i uručena odluka o „otkazu“, odnosno prestanku radnog odnosa.

Prema tome, tužitelju je rok od 15 dana iz čl. 80. st. 2. ZOPRO protiv odluke o prestanku radnog odnosa počeo teći od dana uručenja odluke tj. od 29. lipnja 1995.

Slijedom toga, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je prigovor tužitelja protiv odluke o prestanku radnog odnosa od 29. lipnja 1995. podnesen poslodavcu 20. srpnja 1995. nepravovremen, jer je podnesen izvan roka propisanog čl. 80. st. 2. ZOPRO. U takvoj situaciji, kada tužitelj nije tražio zaštitu povrijeđenog prava kod poslodavca u roku iz čl. 80. st. 2. ZOPRO, ne može osnovano zahtijevati ni zaštitu pred sudom i tužbu treba odbaciti kao nedopuštenu (čl. 80. st. 1. i 2. i čl. 83. st. 2. ZOPRO), a kako su to pravilno ocijenili i nižestupanjski sudovi odbacivši tužbu u dijelu kojim je tužitelj tražio poništenje „otkaza“ (pravilno: odluke o prestanku radnog odnosa) od 29. lipnja 1995. i vraćanje na rad. Posljedično tomu, pravilno su nižestupanjski sudovi odbili zahtjev tužitelja za naknadu plaće kroz utuženo razdoblje.

Opširni navodi revizije kojima tužitelj preocjenjuje izvedene dokaze i prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja nisu, sukladno odredbi čl. 385. ZPP, dopušteni razlozi zbog kojih se može podnijeti revizija.

Zbog svega navedenog na temelju odredbe čl. 393. u svezi čl. 400. st. 3. ZPP odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na revizije, jer ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 166. st. 2. u svezi čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 4. rujna 2013.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.