III Kr-66/1991-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr 66/1991-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Pavišić dr. Berislava kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene i Mikor Milivoja kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv os. L. S. zbog krivičnog djela iz čl. 130. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. st. 1. KZ SFRJ, odlučujući o zahtjevu osudjenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koje čine presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 15. V. 1990. K 653/89 i presuda Okružnog suda u Bjelovaru od 4. X. 1990. Kž 759/90, u sjednici održanoj 10. travnja 1991., saslušavši zamjenika javnog tužioca Hrvatske mr. Vučković Milojka,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovan zahtjev os. L. S. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Bjelovaru od 15. V. 1990. K 653/89, potvrdjenom presudom Okružnog suda u Bjelovaru od 4.X.1990, Kž 759/90, oglašen je L. S. krivim zbog kriv. djela pokušaja kradje iz čl. 130. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. KZ SFRJ, za koje mu je na temelju čl. 130. st. 1. KZH utvrdjena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i zbog kriv. djela lažnog prijavljivanja iz čl. 185. st. 2. KZH, za koje mu je po istom propisu utvrdjena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, te je na temelju čl. 48. st. 2. toč. 3. KZ SFRJ osudjen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca.

Osudjenik je pravovremeno podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje te presude i predložio da se on usvoji, te drugostepena presuda Okružnog suda u Bjelovaru preinači na način da se on oslobodi od optužbe za oba djela ili da se ta presuda, kao i prvostepena presuda Općinskog suda u Bjelovaru, u cijelosti ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

III Kr 66/1991-3

Odgovor na zahtjev osudjenika na temelju čl. 428. st.

4. ZKP podnio je zamjenik javnog tužioca Republike Hrvatske predloživši da se zahtjev odbije kao neosnovan.

Zahtjev nije osnovan.

Osudjenik smatra da je u odnosu na djelo pokušaja kradje iz čl. 130. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. st. 1. KZ SFRJ iz toč. 1. prvostepene presude drugostepenom presudom učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 9. ZKP, pa time ostvaren razlog za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude iz čl. 427. toč. 2. ZKP, a tu povredu nalazi u tome što je. drugostepeni sud, prihvaćajući pravnu kvalifikaciju djela iz prvostepene presude, u razlozima naveo da postoje odredjene okolnosti koje djelu daju veći značaj, a po stanovištu podnosioca zahtjeva osudjenik optužnicom nije terećen za okolnosti koje bi (sitnom djelu kradje) dale veći značaj. S tim u vezi smatra da je došlo i do povrede prava obrane u drugostepenom postupku i zakonskog temelja iz čl.427. toč. 3. ZKP za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, jer da se osudjenik pred drugostepenim sudom nije mogao braniti za kriv. djelo za koje nije ni optužen.

Suprotno iznesenom, drugostepenom presudom nisu učinjene ove bitne povrede.

L. S. je optužen i prvostepenom presudom oglašen krivim zbog toga što je dana 23. IX. 1988. u šumi izmedju V. T. i Š. u namjeri pribavljanja gazolina, po prethodnom dogovoru s takodjer osudjenima H. M. i P. D. došao svojim automobilom do bušotine ŠA-93 vlasništvo I. N. Z., te zajedno s navedenim suizvršiocima prišao cijevima plinovoda, gdje su zatvorili dovodni ventil, a nakon toga papagaj klještima odvili jedan ventil i na to mjesto postavili slavinu te krpu i spužvu, očekujući kondenzaciju i iskapljivanje gazolina, no kako je u tom trenutku službenim vozilom naišao dežurni operater, uplašili su se i pobjegli. Činjenični opis djela u prvostepenoj presudi od riječi do riječi je identičan činjeničnom opisu iz optužnice, a to je djelo, kako je to već uvodno navedeno, u obim presudama pravno označeno kao pokušaj kradje iz čl. 130. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. st. 1. KZ SFRJ.

Odgovarajući na prigovor os. L. S. istaknut u njegovoj žalbi protiv prvostepene presude, a prema kojem se prigovoru ne bi radilo o pokušaju kradje zbog toga što je njegov umišljaj (kao i umišljaj ostalih suizvršilaca) bio upravljen na pribavljanje 3 l gazolina, pa dakle na malu korist, drugostepeni sud u razlozima presude, medju ostalim, navodi da okolnost što su u izvršenje djela krenula trojica učinilaca i sa sobom ponijeli alat za razvaljivanje ventila na

III Kr 66/1991-3

cijevi crpke u objektivnom pravcu, a u subjektivnom zajednički dogovor i pripremanje krivičnog djela, daju tom djelu veći značaj i unatoč činjenice da nije nastala gotovo nikakva šteta, prihvaćajući pravnu kvalifikaciju djela iz prvostepene presude.

Budući da optužnica koja je identična s izrekom prvostepene presude u činjeničnom opisu ovog djela sadrži upravo elemente koje spominju a razlozi drugostepene presude su zajednički dogovor, odlazak tri suizvršioca, alat i razvaljivanje ventila crpke, ne radi se o nikakvom prekoračenju optužbe, time što drugostepeni sud smatra da upravo te okolnosti djelu odnosno pokušaju djela daju veći značaj, jer se prekoračenje optužbe ne može učiniti razlozima presude, već njenom izrekom, što ovdje nije slučaj. U ovom konkretnom slučaju radi se o pravnoj ocjeni činjenica unutar činjeničnog opisa optužnice i izreke prvostepene presude. Prema tome, drugostepeni sud nije učinio prekoračenje optužbe iz čl. 364. st. 1. toč. 9. ZKP, tako da nije ostvaren ni zakonski temelj za ulaganje ovog izvanredno pravnog sredstva iz čl. 427. toč. 2. ZKP.

Lišeni su osnova i daljnji prigovori bitnih postupovnih povreda u odnosu na drugostepenu presudu i isto djelo, a koje podnosilac zahtjeva vidi u tome što: a) drugostepeni sud daje druge razloge za pravnu oznaku djela od razloga iz prvostepene presude b) što u razlozima drugostepene presude navodi da je žalba osudjenika djelomično osnovana, iako izrekom tu žalbu u cijelosti odbija, a u odnosu na prvostepenu presudu, da postoje bitne povrede o kojima se govori u žalbi podnesenoj protiv te presude, pri čemu podnosilac zahtjeva eksplicitno ne navodi o kojim bi se to bitnim povredama u ovom slučaju radilo.

Iznošenje novih ili sadržajno drugačijih razloga o pravnoj prirodi djela u obrazloženju drugostepene presude u odnosu na one sadržane u prvostepenoj presudi nije protivno ni jednom propisu Zakona o krivičnom postupku i zato ne predstavlja nikakvu, a kamoli bitnu povredu odredaba krivičnog postupka.

Točno je, doduše, da se u razlozima drugostepene presude navodi da je žaiba osudjenog L. S. djelomično osnovana, iako iz sadržaja obrazloženja nesumnjivo proizlazi da ona nije osnovana, a izrekom je te presude žalba u cijelosti odbijena, no ovaj nedostatak razloga ima se pripisati očiglednoj omašci pri pisanju i u ovom slučaju ne predstavlja proturječnost razloga u izreci, a time ni bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč.

11. ZKP, zbog koje se povrede uostalom - kada bi ona i bila učinjena - na temelju čl. 427. toč. 2. ZKP ne bi mogao

III Kr 66/1991-3 podnositi zahtjev za izvanredno ispitivanje pravomoćne presude. Kako navodne bitne povrede o kojima govori žalba osudjenika protiv prvostepene presude, i na koje povrede uopćeno upućuje žalilac, takodjer mogu predstavljati samo povredu iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP, a koja, kako je rečeno, na temelju čl. 427. st. 2. ZKP ne predstavlja zakonski temelj za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude to ni taj dio zahtjeva nije osnovan.

U odnosu na isto djelo iz toč. 1. osudjenik smatra da je i prvostepenom i drugostepenom presudom učinjena povreda krivičnog zakona iz čl. 365. toč. 1. ZKP i to zbog toga što se a) radi o pokušaju sitnog djela kradje koji nije kažnjiv, a ne o pokušaju kradje i b) što je sud propustio primijeniti odredbe čl. 20. KZ SFRJ o nepodobnom pokušaju, budući da gazolin kojega se osudjenik htio domoći nije curio.

Djelo zbog kojeg je osudjenik oglašen krivim ne predstavlja pokušaj sitnog djela kradje iz čl. 144. st. 1. KZH, koji ne bi libio kažnjiv, već pokušaj kradje iz čl. 130. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. st. 1. KZ SFRJ, kako to ispravno pravno ocjenjuje prvostepena i drugostepena presuda. U ovom slučaju, naime, i bez obzira na pitanje da li je umišljaj osudjenika (kao i druge dvojice suizvršilaca) bio usmjeren na pribavljanje male imovinske koristi ili ne, postoje okolnosti u smislu čl. 144. st. 2. KZH koje djelu daju veći značaj, a to su upravo one okolnosti koje je u obrazloženju svoje presude istakao drugostepeni sud, tako da se na temelju pravilne primjene zakona radi upravo o djelu zbog kojeg je osudjenik pravomoćno oglašen krivim, a kako pokušaj djela kradje iz čl. 130. st. 1. KZH predstavlja kriv. djelo, nema povrede iz čl. 365. toč. 1. ZKP o kojoj govori podnosilac zahtjeva.

Navodni propust primjene čl. 20. KZ SFRJ ne postoji, jer se u ovom slučaju ne radi o nepodobnom pokušaju kako to ističe u svojim razlozima i drugostepeni sud, budući da je djelo ostalo u pokušaju ne zbog toga što bi bilo učinjeno nepodobnim sredstvom ili prema nepodobnom predmetu, već posljedica nije nastupila isključivo zato što je osudjenik (i druga dva suizvršioca) pobjegao ne sačekavši iskapavanje gazolina.

U odnosu na kriv. djelo lažnog prijavljivanja iz čl. 185. st. 2. KZH iz toč. 2. zahtjev se temelji na tvrdnji da se ne radi o kriv. djelu, jer da osudjenik nije podnio lažnu kriv. prijavu u formalnom smislu, budući da ona nije sastavljena u vidu zapisnika, osudjenik prije nije bio upozoren na posljedice lažnog prijavljivanja, već je u informativnom razgovoru ovlaštenoj službenoj osobi organa unutrašnjih poslova Lj. S. rekao da je njegov automobil ukraden, a to rekao zato da se obrani od sumnje za pokušaj

III Kr 66/1991-3

kradje, pri čemu je ta osoba i sama znala da je osudjenik ostavio automobil kod mjerne stanice.

Izrekom prvostepene presude, koja je, kako je već istaknuto, u cijelosti povredjena drugostepenom presudom, utvrdjeno je da je osudjeni L. S. istog dana kada je učinio pokušaj kradje iz toč. 1. te presude podnio krivičnu prijavu protiv nepoznate osobe da mu je otudjila automobil, iako je znao da to ne odgovara istini, jer je on automobil napustio na mjernoj stanici, dok se u razlozima presude u odnosu na to djelo navodi da je optuženik nakon djela iz toč. 1. otišao u SUP B. i podnio krivičnu prijavu protiv nepoznatog počinioca.

Osudjenik prema tome u zahtjevu navodi druge, različite činjenice vezane za to djelo, od onih koje su utvrdjene pravomoćnom presudom, a zahtjev za izvanredno preispitivanje se, u pravilu, ne može podnositi zbog eventualno pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja. Medjutim, i kada bi bilo točno ono što se tvrdi u zahtjevu, a naime da je osudjenik ovlaštenoj službenoj osobi u informativnom razgovoru rekao da mu je ukraden automobil, ni tada se ne bi radilo o povredi zakona iz čl. 365. toč. 1. ZKP, jer bi i u tom slučaju postojalo krivično djelo lažnog prijavljivanja iz čl. 185. st.

2. ZKP, budući da za postojanje tog djela nije potrebna krivična prijava u formi zapisnika, a niti prethodno upozorenje na posljedice lažnog prijavljivanja, već je dovoljno da je osobi ovlaštenoj za prijem krivične prijave saopćeno da je takvo djelo učinjeno, ako je učinilac svjestan neistinitosti te izjave.

Prema tome, ne stoje razlozi zbog kojih je osudjenik podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje prvostepene i drugostepene presude, pa je taj zahtjev kao neosnovan valjalo odbiti.

U Zagrebu, 10. travnja 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata v. r.

Pavišić dr. Berislav v. r.