I Kž-152/2016-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 152/2016-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala, Žarka Dundovića, Ratka Šćekića i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika B. S. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 53/91. i 39/92.; dalje: OKZRH), odlučujući o žalbama optuženika B. S., D. V. i S. M. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 10. rujna 2015. broj Krz-26/2009-153, u sjednici održanoj 17. listopada 2018.

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe optuženika B. S., D. V. i S. M. i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda optuženi B. S., D. V., S. M. i J. S. proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZRH, za koje kazneno djelo su, na temelju članka 120. stavka 1. OKZ RH, uz primjenu članka 38. točke 2. u vezi s člankom 39. stavkom 1. točkom 1. OKZ RH, osuđeni i to optuženi B. S. na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, optuženi D. V. na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, optuženi S. M. na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i optuženi J. S. na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje: ZKP/08.) optuženici su obvezani naknaditi troškove kaznenog postupka na ime paušalne svote svaki u iznosu od 1.000,00 kuna.

Protiv te presude žalbe su podnijeli optuženici B. S., D. V. i S. M..

I Kž 152/2016-4

Optuženi B. S. žali se po braniteljici, odvjetnici S. P., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „usvoji navode žalbe te ukine prvostupanjsku presudu i vrati predmet na ponovni postupak“.

Optuženi D. V. žali se po branitelju, odvjetniku M. L., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „donese presudu“ kojom se „usvaja...žalba okrivljenika te se napadana presuda preinačuje na način da se okr. za terećeno kazneno djelo oslobađa od optužbe, odnosno da usvoji žalbu i rješenjem ukine napadanu presudu te uputi predmet I.-stupanjskom sudu na ponovno postupanje i odlučivanje“.

Optuženi S. M. žali se po branitelju, odvjetniku D. M., zbog povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući Vrhovnom sudu Republike da ukine pobijanu presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odluku.

Na žalbe optuženika B. S., D. V. i S. M. odgovorio je državni odvjetnik, predlažući njihovo odbijanje.

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalbe optuženika nisu osnovane.

Nisu u pravu optuženi B. S. i D. V. kada presudu prvostupanjskog suda pobijaju zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

Optuženi D. V. u žalbi tvrdi da je izreka pobijane presude proturječna razlozima jer „u obrazloženju navedeni razlozi o odlučnim činjenicama nisu u skladu s dokazima provedenim u postupku“, a proturječje nalazi i između onoga što se navodi u razlozima presude i „neposredno utvrđenih činjenica u postupku“ te tvrdi da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i ne mogu se valjano ispitati.

Iako ukazivanjem na proturječja izreke i razloga pobijane presude s rezultatima provedenog dokaznog postupka, optuženik zapravo izražava svoje neslaganje s činjeničnim stanjem kako ga je utvrdio prvostupanjski sud, u odnosu na iznijete paušalne tvrdnje o proturječju izreke s razlozima pobijane presude, koje tvrdnje optuženik ne obrazlaže i ne navodi konkretno u čemu bi se sastojalo proturječje, valja odgovoriti da izreka pobijane presude nije proturječna razlozima, da razlozi nisu potpuno nejasni ni u znatnoj mjeri proturječni, pa stoga nije ostvaren ovaj oblik bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koji ukazuje žalba optuženog D. V..

Nadalje, optuženi B. S. i D. V. u žalbama tvrde da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, time da optuženi S. ovaj oblik bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. ne obrazlaže, dok optuženi V. tvrdi da je u pobijanoj presudi izostalo obrazloženje krivnje, odnosno da nije valjalo obrazložen subjektivan odnos optuženika prema pravima i dobrima zaštićenim međunarodnim

I Kž 152/2016-4

pravom, zbog čega, po shvaćanju ovog žalitelja, prvostupanjski sud „uvodi izvršenje kaznenog djela ratnog zločina bez svijesti o tome da se čini ratni zločin“.

Međutim, suprotno tvrdnjama žalitelja, prvostupanjski je sud u pobijanoj presudi iznio razloge o svim odlučnim činjenicama pa je tako jasnim i valjanim razlozima obrazložio sve sastojke krivnje, nalazeći, uz ostalo, da su optuženi B. S., D. V., S. M. i J. S., svaki u ulozi koja mu je dodijeljena, kao naredbodavci, odnosno izravni počinitelji, a koje uloge su prihvatili obnašati, pri čemu su međusobno surađivali na ostvarenju zajedničkog cilja, postupali svjesni svih okolnosti djela, odnosno činjenice da su s teritorija Baranje i mjesta P. protjerana legalna tijela državne vlasti i da je novoformirana mjesna vlast kojoj su se pridružili imala mogućnost na tom području provoditi svoje odluke, kao i činjenice da oštećenici, prema kojima su postupali nečovječno izvrgavajući ih fizičkom i psihičkom zlostavljanju, nisu bili članovi vojnih skupina jer nisu uključeni u ratne operacije, nisu nosili oružje ni vojnu odoru pa da je, dakle, bila riječ o civilnim osobama kojima međunarodno pravo pruža zaštitu za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije te da su ujedno bili svjesni da zbog njihovog postupanja nesrpsko stanovništvo odlazi iz P., što im je i bila nakana. Pri tome se ističe da počinitelji kaznenog djela niti ne moraju nužno biti svjesni pravne oznake radnji koje poduzimaju, već moraju biti svjesni onih okolnosti odnosno obilježja njihovih radnji zbog kojih su one kazneno djelo, zbog čega je neosnovana tvrdnja optuženog D. V. o „izvršenju kaznenog djela ratnog zločina bez svijesti o tome da se čini ratni zločin“.

Nadalje, optuženi B. S., pobijajući prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, u žalbi ističe da o odlučnim činjenicama postoji „proturječnost između onoga što se navodi u Presudi i ispravama koje prileže sudskom spisu“. Ovaj oblik bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. optuženi B. S. u žalbi obrazlaže tvrdnjom da se odluka prvostupanjskog suda o njegovoj krivnji temelji na materijalnoj dokumentaciji, i to odlukama u kojima se navodi da je B. S. komandant Štaba teritorijalne obrane, iako većina tih odluka uopće nije potpisana, a kod onih odluka koje jesu potpisane nije moguće utvrditi da li ih je potpisao optuženik, dok dvije od njih nose datum koji se odnosi na kasnije razdoblje, pa, očito, prema stavu optuženog S., navedene odluke ne mogu biti temelj za odluku o njegovoj kaznenoj odgovornosti za terećeno kazneno djelo.

Međutim, iako je na raspravi 2. rujna 2015. pročitano Izvješće Policijske uprave osječko-baranjske, Sektora kriminalističke policije broj 511-07-11/01-3351-70/01 od 25. veljače 2003., uz koje izvješće prileže i odluke čiju dokaznu vrijednost optuženi B. S. osporava, prvostupanjski sud zaključak o ulozi optuženika u počinjenju kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, radnjama kojima je ostvario obilježja tog kaznenog djela i konačno o njegovoj kaznenoj odgovornosti, protivno iznijetim žalbenim navodima, temelji na iskazima ispitanih svjedoka. U pobijanoj presudi se navedeno Izvješće Policijske uprave osječko-baranjske i njemu priležeća dokumentacija navode uz ostale dokaze koji su provedeni tijekom postupka, ali ih prvostupanjski sud posebno ne analizira niti iz sadržaja te dokumentacije izvodi zaključke o nekim važnim činjenicama. Stoga, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava i samih tih isprava, kako to u žalbi tvrdi optuženi B. S..

Neosnovan je i žalbeni navod optuženog D. V. da je „zbog pogrešnog pristupa utvrđivanju ... činjenica“ prvostupanjski sud propustio „primijeniti načelo in dubio pro reo“

I Kž 152/2016-4

pa da je time počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka. Optuženik očito smatra da provedenim dokazima nisu utvrđene sve odlučne činjenice, odnosno da u odnosu na pojedine činjenice koje tvore obilježja terećenog kaznenog djela postoji sumnja, zbog koje bi trebalo primijeniti dokazno pravilo in dubio pro reo iz članka 3. stavka 2. ZKP/08., a to je u suštini žalbeni prigovor činjenične naravi.

Nije u pravu niti optuženi D. V. kada presudu prvostupanjskog suda pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08., navodeći da mu je suđeno u odsutnosti, a da nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 402. stavka 4. ZKP/08. i da, zbog nesudjelovanja optuženika u postupku, koji bi doprinio potpunom utvrđenju svih odlučnih činjenica, prvostupanjski sud nije utvrdio materijalnu istinu „koja predstavlja jedno od temeljnih načela kazneno procesnog prava“.

Naime, Županijski sud u Osijeku je rješenjem od 30. travnja 2015. broj Kv-Rz- 20/2014-8, nakon pribavljenog mišljenja državnog odvjetnika (čl. 402. st. 4. ZKP/08.) i nakon što je utvrđeno da su ispunjeni zakonski uvjeti iz članka 402. stavka 3. ZKP/08., odredio da će se optuženima B. S., D. V., S. M. i J. S. suditi u odsutnosti. Iako je pravo svakog okrivljenika da mu se sudi u njegovoj prisutnosti, a to je ujedno i pretpostavka punog ostvarenja prava na pravično suđenje, posebice konfrontacijskog prava kao sastavnice prava na pravično suđenje, Zakona o kaznenom postupku (ZKP/08.) poznaje iznimku od tog pravila i iznimno dopušta da se suđenje provede u odsutnosti okrivljenika, i to uz kumulativno ispunjenje uvjeta propisanih odredbom članka 402. stavkom 3. ZKP/08., pri čemu se potpunije ostvarenje konfrontacijskog prava ostvaruje obaveznom obranom optuženika za vrijeme kada je on odsutan. S obzirom da je pravomoćnim rješenjem Županijskog suda u Osijeku od 30. travnja 2015. utvrđeno da su ispunjeni propisani zakonski uvjeti da se optuženicima sudi u odsutnosti, to nisu osnovani žalbeni navodi optuženika da je suđenjem optuženicima u odsutnosti počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08., pri čemu se napominje i da načelo traženja materijalne istine, za koje optuženi D. V. tvrdi da je narušeno, ZKP/08. ne poznaje.

Zbog iznesenog, nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. i stavka 3. ZKP/08. na koje u žalbama upiru optuženi B. S. i D. V..

Ujedno, ispitujući pobijanu presudu u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. Vrhovni sud Republike Hrvatske je ocijenio da nije počinjena ni neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Pritom se napominje da pogrešno navođenje naziva normativnog akta međunarodnog prava koji se odnosi na oružani sukob nemeđunarodnog karaktera kao Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokola II), uz ispravno pozivanje na odredbe tog blanketnog propisa i činjenicu da je prvostupanjski sud pravilno razgraničio primjenu Ženevskih konvencija s obzirom na karakter oružanog sukoba prije i nakon 8. listopada 1991., što je i valjano obrazložio, zbog čega se pobijana presuda i u tome dijelu može ispitati, ne predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

Osporavajući utvrđenje prvostupanjskog suda da je obnašao dužnost zapovjednika Štaba teritorijalne obrane P., optuženi B. S. u žalbi ističe da su ispitani svjedoci o toj okolnosti

I Kž 152/2016-4

različito iskazivali, ukazujući pri tom na iskaz svjedoka M. K. prema kojem je nakon srpske okupacije u P. glavni bio S. P., dok je optuženi B. S. bio pisar.

Međutim, oštećenici M. K., Z. A., I. B., S. H., S. Š., F. B., G. K. i Ž. J., ispitani kao svjedoci, opisivali su prvenstveno svoja osobna iskustva tijekom okupacije baranjskog sela P., kada su bili pozivani ili dovođeni u Štab teritorijalne obrane te izvrgnuti fizičkom i psihičkom zlostavljanju. Razumljivo je da su pritom, ovisno o okolnostima u kojima su se našli, različito ocijenili tko od prisutnih osoba ima zapovjednu dužnost.

Tako je oštećeni M. K. u svom iskazu naveo da je glavni organizator i predstavnik vlasti u okupiranom P. bio S. P. i da su uz njega, u Štabu teritorijalne obrane bili i optuženici B. S. i D. V., dok su optuženici S. M. i J. S. „bili zaduženi da odrađuju prljav posao“ dakle, kao izravni izvršitelji. Oštećeni S. Š. je naveo da su u Štabu teritorijalne obrane glavni bili S. P. i optuženici B. S. i D. V., dok optuženike S. M. i J. S. navodi kao izvršitelje. Nadalje, prema iskazu svjedoka S. H. na čelu Štaba teritorijalne obrane bili su S. P. i optuženi B. S., dok svjedok T. J. u svom iskazu navodi da su, uz P. i optuženog S., zapovjednu ulogu u Štabu teritorijalne obrane imali i optuženici D. V. i J. S..

Iznesene razlike o ulogama pojedinih aktera spornih događaja ne dovode u sumnju vjerodostojnost iskaza svjedoka M. K., S. Š., S. H. i T. J., zbog čega je s pravom prvostupanjski sud prihvatio iskaze svjedoka ispitanih tijekom postupka, ocjenjujući da su ti, kao i ostali ispitani svjedoci iskreno iznijeli svoja saznanja o inkriminiranim događajima. Naime, kao civili koji nisu bili uključeni u jedinice Teritorijalne obrane P., svjedoci K., Š., H. i J. nisu imali uvid u to koje su dužnosti dodijeljene pojedinim optuženicima, nego su na temelju svojih opažanja, u situacijama kada su bili pozvani ili privođeni u Štab teritorijalne obrane, zaključivali o tome tko je od aktera naredbodavac, a tko neposredni izvršitelj. Međutim, iz iskaza svjedoka B. B., koji je bio uključen Štab teritorijalne obrane P., zbog čega nedvojbeno ima neposredna saznanja o ulogama koje su imali optuženici, proizlazi da je optuženi B. S. bio komandant Štaba teritorijalne obrane, optuženi D. V. bio je komandir odjeljenja voda, a optuženi S. M. radio je u mjesnoj zajednici koja je, kao i optuženi J. S., bila usko povezana sa Štabom teritorijalne obrane. S obzirom na iskaz svjedoka B. B. prema kojem je optuženi D. V. bio zapovjednik voda teritorijalne obrane P. i poticao je druge „da se tuku ljudi P.“, a od njega (B.) je tražio da tuče mještane hrvatske nacionalnosti, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je optuženi V. bio u mogućnosti izdavati naredbe, pa je stoga neosnovan žalbeni navod tog optuženika da nije imao nikakvu zapovjednu vlast. Stoga je s pravom prvostupanjski sud zaključio da su se optuženici B. S., D. V., S. M. i J. S., nakon okupacije tog dijela Baranje od strane tzv. JNA, potpomognutih lokalnim pobunjeničkim snagama, pridružili Štabu teritorijalne obrane P., odnosno jedinicama teritorijalne obrane, kao novom tijelu mjesne vlasti, pri čemu je optuženi B. S. obnašao dužnost zapovjednika, a i optuženi D. V. je, kao zapovjednik voda teritorijalne obrane, bio u stvarnoj mogućnosti izdavati naredbe.

Iz aktivnosti i radnji koje su poduzimali, jasno proizlazi da su optuženi B. S. kao naredbodavac, optuženi D. V. u odnosu na radnje opisane u točkama 7) i 10) kao naredbodavac, odnosno kao osoba koja je bila u mogućnosti spriječiti premlaćivanje M. K. i J. M., a u počinjenju radnji opisanih u točkama 6), 8), 9), 11) i 12) kao izravni počinitelj, te

I Kž 152/2016-4

optuženici S. M. i J. S. kao izravni počinitelji, postupali usklađeno, koordinirano, po principu podjele uloga i zadataka, pa je stoga neosnovan žalbeni navod optuženog D. V. o pogrešnoj ocjeni prvostupanjskog suda da bi postupanje ovog optuženika „bilo zasnovano na prethodnoj zajedničkoj odluci sa ostalim“ optuženicima.

Nije osnovan ni žalbeni navod optuženog D. V. prema kojem je postupanje svakog od optuženika bilo usmjereno prema pojedinačno određenim osobama, a ne u odnosu na sve civilne osobe hrvatske nacionalnosti i da se, u odnosu na pojedinačno navedene oštećenike, nije radilo o višekratnom nedopuštenom postupanju, pa da se stoga inkriminirano postupanje optuženog V. ne može podvesti pod opis kaznenog djela ratnog zločina.

Naime, konkretno postupanje optuženih B. S., D. V., S. M. i J. S., nema karakter sporadičnih postupanja prema pojedinim mještanima, motivirano, kako to u žalbi neosnovano tvrdi optuženi V., prijeratnim netrpeljivostima. Radnje koje su optuženici poduzimali, odnosno propuštanja optuženih B. S. i D. V. u situacijama kada su bili u mogućnosti, zbog svoje zapovjedne uloge, spriječiti sebi podređene u zlostavljanju nesrpskog stanovništva, bile su koordinirane, unaprijed osmišljene s očitom nakanom da onemoguće opstanak nesrpskog stanovništva u selu P.. Na takav zaključak upućuje iskaz svjedoka M. K. iz kojeg proizlazi da mu je nakon formiranja Štaba teritorijalne obrane bio onemogućen dolazak na radno mjesto u poduzeću „R.“ O., dok iz iskaza svjedoka I. B. proizlazi da mu je optuženi D. V., nakon što mu je oduzeo motokultivator, rekao da mu to više uopće neće trebati, jer B. i tako više neće biti u P., a svjedoku B. B. je bilo rečeno da bi bilo najbolje da napusti P., odnosno da će ga „pojesti mrak“.

Zaštitni objekt kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. OKZ RH jest civilno stanovništvo za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, pri čemu je tom zakonskom odredbom inkriminiran napad na civilno stanovništvo, naselje, ali i na pojedine civilne osobe. Osim toga, suprotno žalbenim tvrdnjama optuženog V., iz iskaza oštećenika M. K., Z. A., S. H., S. Š., F. B. i G. K. proizlazi da su pojedinačno imenovani oštećenici, a prema iskazu oštećenog M. K. i drugi pripadnici nesrpskog stanovništva sela P., bili izloženi višekratnom fizičkom i psihičkom zlostavljanju i drugim represivnim mjerama, zbog kojih su napuštali svoje domove i odlazili na slobodni dio Republike Hrvatske. Stoga, nakon što je utvrdio da su optuženici B. S., D. V., S. M. i J. S. kao pripadnici Štaba, odnosno jedinica Teritorijalne obrane P., za vrijeme okupacije Baranje, nečovječno postupali prema pojedinačno imenovanim oštećenicima, a sve to u nakani da onemoguće opstanak nesrpskog stanovništva na tom prostoru, pravilno ocijenio da su u konkretnom slučaju ostvarena obilježja kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. OKZ RH.

Protivno tvrdnjama optuženog S. M., odluka prvostupanjskog suda o kaznenoj odgovornosti tog optuženika temelji se na pravilnom i potpunom utvrđenju svih odlučnih činjenica, a žalbena tvrdnja o tome da prvostupanjski sud nije na pouzdani način utvrdio da bi optuženi S. M. obnašao zapovjednu funkciju je u potpunosti promašena, budući da optuženi M. nije proglašen krivim (niti ja za to bio optužen) da bi izdavao naredbe za nečovječno postupanje prema nesrpskom stanovništvu.

Zbog svega navedenog, žalbama optuženih B. S., D. V. i S. M. nije dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, a kako žalbama optuženici ne

I Kž 152/2016-4

ukazuju na odlučne činjenice koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi, a koje bi mogle biti odlučne, nisu osnovane žalbe optuženika iz osnove navedene u članku 470. ZKP/08.

Tvrdnjom da je prvostupanjski sud na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio kazneno pravo, optuženici B. S. i D. V. ističu tzv. posrednu povredu kaznenog zakona, pri čemu ne ukazuju na neki od oblika žalbene osnove iz članka 469. ZKP/08., nego tvrde da je prvostupanjski sud na temelju činjeničnog stanja koje, prema stajalištu tih žalitelja, proizlazi iz provedenih dokaza, različitog od onog kojeg je utvrdio prvostupanjski sud, trebalo donijeti drugačiju odluku o kaznenopravnoj odgovornosti optuženika. Zbog povrede kaznenog zakona žali se i optuženi S. M., ali ovu žalbenu osnovu pobliže ne obrazlaže.

Zbog toga je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao pobijanu presudu u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08. te je našao da tom presudom nije na štetu optuženika B. S., D. V., S. M. i J. S. povrijeđen kazneni zakon, kao i da je prvostupanjski sud pravilno primijenio zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, jer odredba članka 158. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske), ni odredba članka 91. stavka 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak) u kojima kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZRH nalazi pravni kontinuitet, nisu blaže za počinitelje.

Budući da žalbe zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja podnesene u korist optuženika, u skladu s odredbom članka 478. ZKP/08., sadrže u sebi i žalbu zbog odluke o kazni, Vrhovni sud Republike Hrvatske je pobijanu presudu ispitao i u tom dijelu te zaključio da je prvostupanjski sud, s obzirom na raspoložive dokaze, pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti na strani optuženih B. S., D. V. i S. M. koje, prema odredbi članka 37. stavka 1. OKZ RH utječu na izbor vrste i mjere kazne. Tako je kao olakotne okolnosti prvostupanjski sud cijenio raniju neosuđivanost svih optuženika za kaznena djela, njihov prijašnji život, obiteljske prilike i protek vremena od počinjenja predmetnog kaznenog djela, dok otegotne okolnosti nije utvrdio.

Cijeneći značaj olakotnih okolnosti na strani svakog optuženika, prvostupanjski sud je zaključio da navedene okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju osobito olakotne okolnosti, zbog kojih se u odnosu na optužene B. S., D. V. i S. M. svrha kažnjavanja može postići i kaznama blažim od propisanih, pa je stoga, primjenjujući odredbu članka 38. točku 2. OKZRH, a u granicama ublažavanja propisanim člankom 39. stavkom 1. točkom 1. tog Zakona, zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZRH optuženog B. S. osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, optuženog D. V. u trajanju od tri godine, a optuženog S. M. u trajanju od dvije godine. Vrhovni sud Republike Hrvatske je mišljenja da su izrečene kazne primjerene počinjenim kaznenim djelima i ličnosti optuženika i pogodne za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz članka 31. OKZRH te da će u dovoljnoj mjeri utjecati na optuženike da ne čine kaznena djela, ali i na druge građane da se klone činjenja kaznenih djela.

I Kž 152/2016-4

Stoga su, budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženici pobijaju prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08., žalbe optuženika B. S., D. V. i S. M. odbijene kao neosnovane te je potvrđena prvostupanjska presuda, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

Zagreb, 17. listopada 2018.

Zapisničar

Predsjednica vijeća

Marijana Kutnjak Ćaleta, v.r.

Vesna Vrbetić, v. r.