Revr-642/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr-642/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. F. iz V. 2., koga zastupa zajednički odvjetnički ured I. V. i M. N., odvjetnici iz P., protiv tuženika R. d.d. K., koga zastupa punomoćnik B. V., radi poništenja nagodbe i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Koprivnici br. Gž-395/02 od 23. travnja 2002. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Križevcima br. P- 446/99 od 06. prosinca 2001. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 03. prosinca 2002. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana u dijelu kojim je odbijen sa tužbenim zahtjevom radi poništenja nagodbe br. 4996/97 zaključene između tužitelja i tuženika dana 15. listopada 1997. godine.

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja, te se ukidaju presuda Županijskog suda u Koprivnici br. Gž-395/02 od 23. travnja 2002. godine, i presuda Općinskog suda u Križevcima br. P-446/99 od 06. prosinca 2001. godine u preostalom dijelu kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za naknada nematerijalne i materijalne štete.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Koprivnici br. Gž-395/02 od 23. travnja 2002. godine, potvrđena je presuda Općinskog suda u Križevcima br. P-446/99 od 06. prosinca 2001. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se poništi nagodba br. 4996/97 zaključena između tužitelja i tuženika dana 15. listopada 1997. godine, kao i naknadu materijalne i nematerijalne štete kao posljedicu povreda koje je tužitelj pretrpio dana 19. kolovoza 1996. prilikom nesreće na radu kod tuženika.

Protiv drugostupanjske odluke reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, i to kako iz sadržaja revizije proizlazi, one iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91. i dr. - dalje: ZPP), te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se pobijana presuda preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

U odgovoru na reviziju tuženik se protivi navodima iz revizije, te smatra da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev tužitelja odbili kao neosnovan i to stoga što su isplatom temeljem pobijane nagodbe, po mišljenju tuženika stranke u cijelosti regulirale sva potraživanja iz štetnog događaja i predlaže da se revizija odbije kao neosnovana.

Nadležni državni odvjetnik o reviziji se nije izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana.

U odnosu na presudu:

Tuženik je osnovano istaknuo prigovor zastare, smatrajući da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev kojim traži poništenje sporne nagodbe zbog mana volje nakon proteka objektivnog roka od tri godine od dana sklapanja nagodbe, iz čl. 117. st. 2. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» 53/91 i dr. – dalje: ZOO).

Naime, utvrđeno je da je tužitelj podnio tužbu radi utvrđenja ništavosti sporne nagodbe dana 05 03.1998. godine, a da je pobijana nagodba sklopljena dana 15.10.1997. godine. Utvrđeno je da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev kojim traži poništenje nagodbe zbog mana volje u podnescima od 05.09.2001. godine i 11.10.2001. godine, kada je preinačio prvotno postavljeni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništavosti sporne nagodbe.

S obzirom na navedena utvrđenja pravilno su nižestupanjski primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 117. st. 2. ZOO i odbili tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje nagodbe kao neosnovane, jer, suprotno revizijskim navodima i po ocjeni ovoga suda, tužitelj podnošenjem tužbe radi utvrđenja ništavosti nagodbe nije prekinuo tijek prekluzije za zahtjev za poništenje nagodbe, te je stoga izgubio pravo zahtijevati poništenje nagodbe nakon proteka objektivnog roka od tri godine.

Kako u tom pobijanom dijelu nije počinjena niti bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju temeljem odredbe čl. 386. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP u tom dijelu odbiti reviziju kao neosnovanu.

U odnosu na rješenje:

Zbog pogrešnog pravnog pristupa da sporna nagodba obuhvaća u sebi sva potraživanja iz štetnog događaja koja se odnose i na eventualnu buduću štetu sudovi su u cijelosti odbili tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, jer su utvrdili da tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži poništenje nagodbe nije osnovan zbog prekluzije. Zbog toga nižestupanjski sudovi nisu niti utvrdili činjenice odlučne za ocjenu osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje i naknadu štete koja je nastala nakon sklopljene nagodbe. Naime, kako već iz samog sadržaja toč. I nagodbe proizlazi da između stranaka postoji neizvjesnost u pogledu iznosa štete, po ocjeni ovoga suda nižestupanjski su sudovi propustili utvrditi da li je eventualno došlo do štetnih posljedica koje stranke nagodbom nisu obuhvatile, jer su sklapajući nagodbu stranke mogle obuhvatiti samo onu štetu koja im je bila poznata i predvidiva u vrijeme sklapanja nagodbe. Stoga, ako je nakon sklapanja nagodbe došlo do nepredviđenog pogoršanja zdravstvenog stanja oštećenika, on može zahtijevati naknadu takve štete.

S obzirom na navedene okolnosti, u ponovljenom će postupku sudovi u potpunosti utvrditi sve odlučne činjenice vezane za opseg i visinu štete, te potom donijeti valjanu i na zakonu osnovanu odluku.

Iz navedenih razloga valjalo je temeljem odredbe čl. 395. st. 2 ZPP ukinuti nižestupanjske presude u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

U Zagrebu, 03. prosinca 2002.

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.