Gž R-21/2018-18 · Županijski sud u Puli - Pola

REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž R-21/2018-14

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Melihe Bahtijarević Pekić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. F. R. iz P., koju zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik iz P., protiv tuženika Javne ustanove K., koga zastupa punomoćnik I. V., odvjetnik iz P., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tužiteljice i žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-773/11-25 od 29. listopada 2011., u sjednici održanoj 14. siječnja 2019.

p r e s u d i o j e

Odbijaju se žalba tužiteljice i žalba tuženika kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-773/11-25 od 29. listopada 2011.

Nalaže se tuženiku da tužiteljici pored troškova prvostupanjskog postupka od 2.460,00 kuna naknadi i daljnji trošak od 2.750,00 kuna, u roku od 15 dana.

U ostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova se odbija.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog postupka.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su tuženikove Odluka o otkazu od 23. kolovoza 2010. i Odluka o dopuni odluke o otkazu ugovora o radu stručnog suradnika od 13. rujna 2010. nedopuštene i da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, naloženo je tuženiku da tužiteljicu vrati na posao i da joj prizna sva prava iz radnog odnosa kao da otkaza nije ni bilo, te da joj isplati naknadu plaće u bruto iznosu od 13.186,18 kuna mjesečno od 25. siječnja 2011. do vraćanja na posao s kamatom kako je navedeno u izreci, kao i da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.460,00 kuna, dok je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu od 77.305,50 kuna.

Protiv dijela presude kojim je odlučeno o troškovima postupka tužiteljica je podnijela pravodobnu žalbu iz svih žalbenih razloga, navodeći da je sud pogrešno tumačio odredbu tarifnog broja 7. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje Tarifa), prema kojoj je predviđena jednokratna naknada za prvostupanjski postupak u parnicama iz radnog odnosa (poništenje otkaza, utvrđivanje prava na rad i slično), osim u procjenjivim predmetima, na koje se primjenjuje Tbr 7. toč. 1. Tarife. Smatra da tužiteljica traži isplatu budućih davanja koja se ponavljaju, pa je očito da se radi o procjenjivom predmetu, u kojem je vrijednost predmeta spora 791.170,80 kuna (umnožak zatražene mjesečne isplate od 13.186,18 kuna sa 12 mjeseci u godini i 5 godina kao najdužem vremenskom periodu za koji se mogu zbrojiti davanja) te predlaže da se prema vrijednosti predmeta spora dosudi trošak. Ističe da je sud propustio dosuditi i troškove prigovora protiv naloga i žalbe protiv presude iz Tbr. 10. Odvjetničke tarife. Predlaže da se preinači rješenje o troškovima sadržano u presudi.

Tuženik je protiv prvostupanjske presude podnio pravodobnu žalbu iz svih žalbenih razloga. U žalbi navodi da je nepravilan materijalnopravni pristup suda o ugovaranju dužeg probnog rada, jer je isto u okvirima zakonom propisanog i ne predstavlja povoljniju okolnost za radnika u smislu čl. 7. st. 3. Zakona o radu pa nije ugovoren na štetu tužiteljice. Smatra pogrešnim i zaključak suda da je ugovor otkazan iz razloga uvjetovanih ponašanjem radnika u smislu čl. 107. st. 1. toč. 3. Zakona o radu, pa je kao takav nedopušten, jer je ugovor otkazan zbog nezadovoljenja na probnom radu te neposjedovanja vještina potrebnih za uredno obavljanje posla, što je razlog za redoviti osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu iz čl. 107. st. 1. toč. 2. Zakona o radu. Ističe da je tijekom postupka dokazano da tužiteljica nema sposobnosti koje su apsolutno nužne za obavljanje posla stručnog suradnika, ne vozi osobni automobil, nije te sposobnosti stekla ni za vrijeme trajanja probnog rada te ne može obavljati posao za koji je zaključila ugovor o radu, koji je suštinski vezan za terenski rad, a osim toga ne vlada stranim jezicima pa nema ni tu sposobnost, zbog čega predlaže da se preinači pobijana presuda i odbije tužbeni zahtjev, a tužiteljici naloži da tuženiku naknadi parnične troškove.

Presudom ovog suda poslovni broj Gž-154/12-2 od 23. travnja 2012. odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice i prihvaćena je tuženikova žalba te je preinačena presuda i odbijen tužbeni zahtjev, a tužiteljici je naloženo da tuženiku naknadi parnični trošak od 3.690,00 kuna.

U povodu revizije tužiteljice Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Revr-1255/12-2 od 11. prosinca 2012. ukinuo je presudu ovog suda i predmet vratio istom sudu na ponovno suđenje.

U razlozima tog rješenja navodi se da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su utvrdili da je probni rad kod tuženika prema odredbama Pravilnika o radu mogao trajati najduže tri mjeseca, te da otkaz zbog nezadovoljavanja na probnom radu koji je uslijedio nakon isteka tri mjeseca nije dopušten. Revizijski sud ocjenjuje pravilnim i zaključak drugostupanjskog suda da je pogrešan pravni pristup suda prvog stupnja kad utvrđuje da tuženik tijekom postupka nije dokazao kršenje radnih obveza od strane tužiteljice, jer se u konkretnom slučaju ne radi o otkazu zbog skrivljenog ponašanja već o osobno uvjetovanom otkazu, budući da po navodima tuženika tužiteljica nije bila u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (čl. 107. toč. 1. st. 2. ZR).

Postupajući po uputama revizijskog suda ovaj sud je proveo raspravu pred vijećem drugostupanjskog suda, na kojoj je ponovno izveden dokaz saslušanjem tužiteljice i zakonskog zastupnika tuženika, te je presudom Gž-1286/13-9 od 13. siječnja 2014. odbijena žalba tužiteljice, prihvaćena tuženikova žalba i preinačena presuda, tako da je odbijen tužbeni zahtjev. Odlučujući o reviziji tužiteljice Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revr-446/14-2 od 20. veljače 2018. ukinuo presudu ovog suda i predmet vratio na ponovno suđenje drugom vijeću drugostupanjskog suda.

U razlozima, pored ranijih ocjena o pravilnosti zaključaka o probnom radu kao razlogu za otkaz i pogrešnom pravnom pristupu glede drugog razloga za otkaz, revizijski sud ocjenjuje da okolnost da tužiteljica slabije vozi ili ne vozi ne predstavlja opravdani razlog za otkaz ugovora o radu, jer ta vještina nije bila propisana kao uvjet za obavljanje poslova radnog mjesta stručnog suradnika, a tuženik na kojem je teret dokaza tijekom postupka nije dokazao da bi ta okolnost s obzirom na prirodu samog posla onemogućavala tužiteljicu u tolikoj mjeri da ona iz tog razloga ne bi bila u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa.

Zaključak je revizijskog suda da je, polazeći od činjenice da u Pravilniku tuženika nije bila propisana posebna razina aktivnog znanja engleskog jezika prema postojećim standardima u tom području, a da je tužiteljica i prije sklapanja ugovora o radu za poslove stručnog suradnika obavljala posao ravnateljice, u kojem je uz ostalo potrebno i znanje engleskog jezika, kako je to potvrdio i tadašnji ravnatelj tuženika, ostalo za ispitati postojanje drugog razloga, aktivnog služenja engleskim jezikom, jer u postupku nije ispitano i raspravljeno pitanje znanja engleskog jezika i od kojeg je to utjecaja bilo na uspješnost obavljanja posla stručnog suradnika kod tuženika.

Vijeće ovog drugostupanjskog suda odlučilo je u smislu čl. 373.b st. 2. ZPP da radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja ponovi već izvedene dokaze saslušanjem svjedokinje M. H., saslušanjem ranijeg zakonskog zastupnika N. I., sada kao svjedoka te saslušanjem tužiteljice, a ocijenjeno je da nije potrebno saslušavati sadašnju zakonsku zastupnicu, koja je na rodiljnom dopustu, kojoj nisu neposredno poznate činjenice vezane za zasnivanje radnog odnosa i za otkaz tužiteljice, jer u to vrijeme nije radila kod tuženika.

Odlukom drugostupanjskog vijeća odbijeni su prijedlozi tuženika za izvođenje dokaza uvidom u očitovanje Filozofskog fakulteta u Z., testiranjem tužiteljičinog znanja engleskog jezika te saslušanjem tužiteljice na engleskom jeziku uz sudjelovanje tumača za taj jezik, jer ti dokazi nisu izvedeni u prvostupanjskom postupku, a drugostupanjski sud je u smislu čl. 373.b ZPP ovlašten samo ponoviti već izvedene dokaze ili dokaze koji su predloženi u prvostupanjskom postupku i koje je sud prvog stupnja odbio izvesti, a u konkretnom slučaju je riječ o dokazima prvi put predloženim u drugostupanjskom postupku.

Žalba tužiteljice i žalba tuženika nisu osnovane.

U provedenom prvostupanjskom postupku nisu učinjene bitne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, a ni žalbeni navodi ne upućuju na postojanje neke od bitnih povreda postupka.

Neosnovani su i žalbeni prigovori pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, istaknuti u žalbama.

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužiteljice da se utvrdi nedopuštenom odluka o otkazu i da njen radni odnos kod tuženika nije prestao, da se tuženiku naloži da vrati tužiteljicu na posao i prizna joj sva prava iz radnog odnosa, te da joj isplati naknadu plaće u bruto iznosu od 13.186,18 kuna mjesečno počevši od 25. siječnja 2011. do vraćanja na posao, s pripadajućim kamatama.

U ovom žalbenom stadiju postupka ostalo je sporno pitanje je li znanja engleskog jezika tužiteljice bilo nedovoljno da bi se moglo smatrati aktivnim znanjem jezika u smislu odredaba Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženika i je li kod tužiteljice u razdoblju koje je prethodilo donošenju odluke o otkazu postojala nemogućnost urednog izvršavanja obveza iz radnog odnosa zbog nedovoljnog znanja engleskog jezika, sve kao pretpostavke za osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu.

Prvostupanjski sud je kao među strankama neosporne utvrdio sljedeće činjenice:

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu ravnatelja u razdoblju od 15. ožujka 2005. do 15. ožujka 2009. na temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme (list 6- 8 spisa),

- da je na temelju Aneksa ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 15. travnja 2009. godine tužiteljica obavljala dužnost vršitelja dužnosti ravnatelja tuženika do okončanja natječaja za izbor i imenovanje ravnatelja (list 9-10 spisa),

- da je 28. veljače 2010. tužiteljica s tuženikom zaključila Ugovor o radu stručnog suradnika koji počinje teći 1. ožujka 2010., s probnim rokom koji ne smije trajati dulje od 6 mjeseci (list 11-12 spisa),

- da je tužiteljici Ugovor o radu stručnog suradnika otkazan Odlukom Upravnog vijeća od 23. kolovoza 2010., koju je tužiteljica primila 25.kolovoza 2010. (list 15 spisa),

- da je protiv navedene odluke tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu prava 30. kolovoza 2010., u povodu kojeg je 13. rujna 2010. tuženik donio Odluku o dopuni odluke o otkazu ugovora o radu stručnog suradnika (list 16-20 spisa),

- da je plaća tužiteljice iznosila 13.186,18 kuna (list 23-25 spisa),

- da je zadnji dan otkaznog roka 25. siječnja 2011. (list 98 spisa).

Ocjenom izvedenih dokaza u postupku prvostupanjski sud je utvrdio i druge činjenice koje je smatrao potrebnim za odlučivanje o tužbenom zahtjevu , i to.

- da je zakonski zastupnik tuženika bio upoznat sa stručnim zvanjem tužiteljice prilikom potpisivanja ugovora o radu stručnog suradnika,

- da zakonski zastupnik tuženika nije predočio sudu u čemu se očituju propusti tužiteljice u radu, te da nije bilo pisanih upozorenja tužiteljici na propuste u radu,

- da je tužiteljica obavljala razne poslove i to poslove određene taksativno u ugovoru, u skladu sa stručnim znanjima pomagala u edukacijskom centru te da je obavljala niz drugih poslova po nalogu ravnatelja.

Na temelju tih utvrđenja prvostupanjski sud je ocijenio da tuženik nije postupio u skladu s odredbom čl. 111. ZR kojom je propisan postupak prije otkazivanja i kojom je propisano da je prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika poslodavac dužan radnika pisano upozoriti na obveze iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju povrede te obveze, što nije učinio, te je iz tog razloga prihvatio tužbeni zahtjev.

Kako su ovaj drugostupanjski i revizijski sud zaključili da je prvostupanjski sud imao pogrešan pravni pristup pri odlučivanju o tužbenom zahtjevu, jer je zanemario da se razlozi otkaza odnose na nepostojanje određenih sposobnosti za obavljanje poslova radnog mjesta za koje je sklopljen ugovor o radu, tako da je riječ o osobno uvjetovanom otkazu, ovaj sud je u drugostupanjskom postupku ponovio ranije izvedene dokaze, te je ocjenom izvedenih dokaza u drugostupanjskom postupku, u vezi s ranije izvedenim dokazima u postupku pred prvostupanjskim sudom, utvrdio sve potrebne činjenice za odlučivanje o postavljenom tužbenom zahtjevu u ovoj parnici, iz kojih proizlazi:

- da je Dopunom Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Javne ustanove K. (dalje Pravilnik), donesenom 12. prosinca 2007., za vrijeme dok je tužiteljica još bila ravnateljica tuženog, dodano radno mjesto stručnog suradnika, za koje su predviđeni uvjeti stručna sprema VSS smjer geološki, biološki, šumarski, poljoprivredni i drugi prirodni smjerovi, radno iskustvo od 3 godine i aktivno znanje engleskog jezika, aktivno znanje rada na PC,

- da se poslovi i zadaci radnog mjesta stručnog suradnika prema Pravilniku sastoje u radu na poslovima praćenja stanja i promicanja biološke raznolikosti zaštićenih prirodnih vrijednosti, predlaganju i poduzimanju mjera zaštite, obrađivanju podataka i izradi analiza biološke raznolikosti, radu na poslovima izrade plana upravljanja i godišnjeg programa, suradnji s vlasnicima i ovlaštenicima prava na zaštićenim područjima, davanju prijedloga za provođenje znanstveno stručnih istraživanja, praćenju izvršenja obveza iz ugovora o znanstveno-istraživačkim projektima, izradi analiza i informacija iz djelokruga zaštite, suradnji s nadležnim inspekcijama sa ciljem provođenja mjera zaštite šuma od požara, davanju stručnih prijedloga i informacija za izradu i dopunu web stranica, promidžbenog materijala i edukacijskog centra, obavljanju i drugih poslova po nalozima ravnatelja, stručnog voditelja i drugog pretpostavljenog,

- da u Pravilniku tuženika nije bila propisana posebna razina aktivnog znanja engleskog jezika prema postojećim standardima u tom području,

- da je tužiteljica prije sklapanja ugovora o radu za poslove stručnog suradnika obavljala posao ravnateljice, u kojem je uz ostalo potrebno i znanje engleskog jezika, kako je u svom iskazu potvrdio i kasniji ravnatelj tuženika (zakonski zastupnik tuženika),

- da prije sklapanja ugovora o radu s tužiteljicom nije ni na koji način testirano ili provjereno znanje engleskog jezika tužiteljice, kao jednog od uvjeta za zasnivanje radnog odnosa, a taj ugovor sklopljen je na temelju Aneksa ugovora o radu za poslove ravnatelja, kojim je u čl. 3. st. 3. ugovoreno da će se tužiteljici, ako ne bude ponovno imenovana ravnateljicom na temelju novoraspisanog natječaja, ponuditi zaključivanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta predviđenog Pravilnikom, sukladno njenoj stručnoj spremi i radnom iskustvu,

- da je svjedokinja M. H., koja je radila poslove edukatora kod tuženika na temelju ugovora o djelu za vrijeme dok je tužiteljica bila ravnateljica tuženika, iskazala da je tužiteljica radila iste poslove edukatora kad bi bile veće grupe ili više posla, te da je tužiteljica uglavnom vodila grupe o kopnu, a ona o moru, s tim da u to vrijeme nije bilo tako puno grupa, jer se nije radilo s agencijama, a potvrdila je i da je tužiteljica bila vrlo radišna,

- da je i tužiteljica u svom iskazu navela da u vrijeme dok je radila kao stručna suradnica nije bilo toliko posla s grupama, jer se tada još nije radilo s agencijama, a da je sa svojim znanjem engleskog jezika mogla voditi grupe u edukacijskom centru, kao što je to činila i na talijanskom,

- da je svjedok N. I., ranije saslušan kao zakonski zastupnik tuženika, i u ponovljenom iskazu naveo je da je vanjsku suradnicu S. Ž. zaposlio po ugovoru o djelu u veljači 2010., prije sklapanja ugovora o radu s tužiteljicom, jer je smatrao da je taj posao obiman te da će zajedno u timu puno kvalitetnije obavljati navedene zadaće i da će na taj način biti olakšano i poboljšano obavljanje poslova, kako se radilo i ranije, kad je tužiteljica bila ravnateljica i kad je bio sklopljen ugovor o djelu s M. H..

Po ocjeni ovog suda, iz svih činjenica utvrđenih u postupku proizlazi da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Prema odredbi čl. 107. st. 1. toč. 2. Zakona o radu (NN br. 149/2009 - dalje ZR) poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog u slučaju ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz).

Da bi neka trajna osobina ili sposobnost radnika bila relevantna pretpostavka za osobno uvjetovani otkaz trebalo bi se raditi o osobini ili sposobnosti radnika koja poslodavcu nije bila poznata u vrijeme sklapanja ugovora o radu, a budući da postojanje te osobine ili sposobnosti dovodi do nemogućnosti urednog izvršavanja radnih obveza znanje o toj osobini ili sposobnosti od strane poslodavca imalo bi za posljedicu da ugovor o radu s tim radnikom ne bi bio ni sklopljen.

Kako je tuženiku pri sklapanju ugovora o radu za poslove stručnog suradnika mogla i trebala biti poznata razina znanja engleskog jezika tužiteljice, jer je prethodnih pet godina bila u radnom odnosu kao ravnateljica tuženika, za koje poslove je također morala znati engleski jezik, što je u svom iskazu potvrdio i svjedok koji je bio ravnatelj tuženika poslije tužiteljice, te kako prije sklapanja ugovora o radu stručnog suradnika nije vršena provjera znanja engleskog jezika, što također pretpostavlja tuženikovo znanje o razini poznavanja engleskog jezika tužiteljice, neosnovana je tvrdnja tuženika da je tek nakon sklapanja ugovora o radu za poslove stručnog suradnika i početka rada na tim poslovima (koje je radila i ranije) saznao da tužiteljica nema dovoljnu razinu znanja tog jezika.

Odredbom čl. 131. st. 3. ZR propisano je da postojanje opravdanih razloga za otkaz mora dokazati poslodavac, što znači da je u ovoj parnici tuženik bio dužan dokazati da je tužiteljica nije dovoljno znala engleski jezik i da je to nedovoljno poznavanje engleskog jezika takve naravi da tužiteljica nije bila u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa, odnosno (kako to obrazlaže i revizijski sud) da bi ta okolnost, s obzirom na prirodu samog posla, onemogućavala tužiteljicu u tolikoj mjeri da ona zbog tog razloga ne bi bila u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa.

Tuženik u postupku nije konkretnim podacima dokazao da tužiteljica nije dovoljno znala engleski jezik, te na koji način i u kojoj mjeri je razina znanja engleskog jezika tužiteljice utjecala na izvršavanje njenih radnih obveza, odnosno da bi taj utjecaj bio tako izražen da tužiteljica ne bi mogla izvršavati uredno svoje obveze iz radnog odnosa, a takve činjenice o nedovoljnom znanju engleskog jezika i utjecaju na rad tužiteljice ne proizlaze ni iz rezultata postupka, budući da je svjedokinja M. H. iskazivala u postupku da je tužiteljica i dok je bila ravnateljica obavljala dio njenih poslova, koji su vezani za vođenje grupa na engleskom jeziku, a koji poslovi su u djelokrugu stručnog suradnika prema odredbama Pravilnika i Ugovora o radu.

U vrijeme neposredno prije samog potpisivanja ugovora o radu s tužiteljicom ravnatelj tuženika je (kako je iskazao saslušan kao svjedok na drugostupanjskoj raspravi) upravo vođen praksom prethodnih godina, u kojima je tužiteljica bila ravnateljica i zajedno sa svjedokinjom M. H. obavljala poslove edukatora, što se sastoje i u vođenju domaćih i stranih grupa, na koje se tuženik poziva kad govori o potrebi znanja engleskog jezika, predvidio da tužiteljica kao stručna suradnica zajedno s vanjskom suradnicom S. Ž. obavlja te poslove, što je u tom iskazu obrazložio obimnošću tih poslova, a ne nemogućnošću tužiteljice da obavlja te poslove. Ta činjenica upućuje na zaključak suprotan navodima tuženika, da je tužiteljica s tom razinom znanja engleskog jezika mogla izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa, ali da je zbog količine posla bilo potrebno da dvije osobe obavljaju te konkretne poslove za koje se sklapa ugovor o djelu, s tim da je tužiteljica pored tih poslova bila dužna obavljati i sve druge ugovorene poslove stručnog suradnika.

Poslovi koji su ugovoreni u čl. 3. Ugovora o radu stručnog suradnika sadržajno većim dijelom nisu vezani za znanje engleskog jezika, jer su ugovoreni poslovi praćenja stanja i promicanja biološke raznolikosti zaštićenih područja, obrada podataka i izrada analiza biološke raznolikosti, sudjelovanje u edukativnim procesima promicanja bioraznolikosti zaštićenih područja, davanje prijedloga za znanstvena i stručna istraživanja iz djelokruga zaštite biljnog i životinjskog svijeta, a posebno rijetkih ugroženih biljnih i životinjskih vrsta, rad direktno na koordinaciji istraživanja i inventarizacije značajnog krajobraza, praćenje izvršenja obveza koje proistječu iz ugovora o znanstvenoistraživačkim projektima, rad na poslovima izrade plana upravljanja i godišnjeg programa, izrada analiza informacija iz djelokruga zaštite, suradnja s nadležnim inspekcijama s ciljem provođenja mjera zaštite, suradnja s vlasnicima i ovlaštenicima prava na zaštićenim područjima te obavljanje i drugi poslovi po nalozima ravnatelja. Da bi se konkretno nedovoljno poznavanje engleskog jezika u tolikoj mjeri odrazilo na izvršavanje radnih zadataka tužiteljice da bi to opravdavalo osobno uvjetovani otkaz morali su postojati propusti u radu, neizvršavanje planova i slično, a činjenica da je dio poslova na edukaciji kao dio jednog segmenta ukupnih poslova stručnog suradnika obavljala vanjska suradnica, osoba zaposlena po ugovoru o djelu, sama po sebi ne znači da tužiteljica nije izvršavala sve druge poslova kojima je bila zadužena, s obzirom na raznolikost tih poslova prema ugovoru i Pravilniku.

Tuženik nije dokazao da bi svojim opsegom poslovi vezani za znanje engleskog jezika predstavljali veći dio ukupnih ugovorenih radnih obveza tužiteljice, odnosno da bi se, čak i ako tužiteljica nije znala dovoljno engleski jezik, neizvršavanje poslova vezanih za znanje engleskog jezika moglo okarakterizirati kao bitno za ostvarivanje objektivno očekivanih ukupnih rezultata rada tužiteljice.

O rezultatima rada tužiteljice tuženik se zapravo nije ni očitovao u toku postupka, niti je određeno naveo količinu posla, kao ni konkretne poslove koju tužiteljica nije mogla izvršavati zbog razine znanja engleskog jezika, a sve to s obzirom na sve ugovorene poslovima i zadatke.

Stoga je, budući da tuženik kao poslodavac nije dokazao da tužiteljica zbog nedovoljnog znanja engleskog jezika nije bila u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa, što je bio dužan na temelju čl. 131. st. 3. ZR, nisu ostvarene pretpostavke za osobno uvjetovani otkaz u smislu čl. 107. st. 1. toč. 2. ZR, tako da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz navedene odredbe kad je prihvatio tužbeni zahtjev.

Neosnovano tužiteljica u žalbi protiv rješenja o troškovima tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje Tarifa) pri dosuđenju parničnih troškova, jer Tbr. 7. toč. 2. Tarife određuje da odvjetniku pripada jednokratna nagrada za svaki prvostupanjski postupak, bez obzira na broj radnji koje je poduzeo, u visini od 200 bodova u postupku iz radnih odnosa (poništenje otkaza, utvrđivanje prava na rad i slično), osim u procjenjivim predmetima, na koje se primjenjuje Tbr. 7. toč. 1. Tarife.

Kako je predmet spora u ovoj parnici utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, te vraćanje na posao i priznanje svih prava iz radnog odnosa, a isplata naknade plaće je samo posljedica priznanja prava iz radnog odnosa, odnosno vraćanja na rad, i po ocjeni ovog suda naknada parničnih troškova određuje se u jednokratnom iznosu za prvostupanjski postupak, kako je sud prvog stupnja i učinio.

Tužiteljica u smislu čl. 154. st. 1. ZPP ima pravo i na naknadu daljnjih troškova postupka koji se odnose na sastav žalbe protiv rješenja o troškovima s porezom na dodanu vrijednost u iznosu od 750,00 kuna te za sastav dvije revizije s porezom na dodanu vrijednost po 1.000,00 kuna (T.br. 10. toč. 2. i 6. Tarife), tako da troškovi cijelog postupka iznose 5.210,00 kuna, zbog čega je tužiteljici dosuđen i trošak sastava žalbe i revizija, dok je zahtjev za naknadu troškova preko tog iznosa odbijen, pri čemu je neosnovan i zahtjev za naknadu troškova zastupanja na drugostupanjskim raspravama, jer nagrada za tu radnju odvjetnika nije propisana Tarifom.

U smislu iste odredbe čl. 154. st. 1. ZPP odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova, a zahtjev za naknadu troškova odgovora na reviziju odbijen je na temelju čl. 155. ZPP jer nije bio potreban za odlučivanje o reviziji.

Stoga su, budući da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, kao ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, unatoč tome što se prvostupanjski sud pozvao na pogrešne materijalnopravne odredbe kao razloge za prihvaćanje tužbenog zahtjeva, ali je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu, na temelju čl. 368. st. 1. i st. 2. ZPP u vezi s čl. 373.b ZPP i čl. 373.c ZPP žalba tužiteljice i žalba tuženika odbijene kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda.

U Puli-Pola, 14. siječnja 2019.

Predsjednica vijeća

Nataša Babić, v.r.