Rev-1126/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1126/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević, kao predsjednice vijeća, te Stanka Jesenkovića, Ivke Zlokić, Nenada Perina i Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz K., koga zastupa Odvjetničko društvo R. i dr. u K., protiv tuženice C. O. – Filijala K., radi nadoknade štete, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Karlovcu od 16. prosinca 1998. godine broj Gž-498/98 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu od 2. travnja 1998. godine broj P-972/94, u sjednici održanoj dana 1. listopada 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se tuženici naloži da plati tužitelju iznos od 331.000,00 kn sa zateznom kamatom po propisanoj stopi od 15. listopada 1991. godine do isplate i kojom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

Protiv ove pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje sudu prvog stupnja.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se nadležni državni odvjetnik izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Postupak pred nižestupanjskim sudovima proveden je u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – u daljnjem tekstu ZPP), pa nije opravdan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U pobijanoj presudi ne nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, a u njoj nema ni drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, koju revident posebno ističe.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku je utvrđeno da je dana 7. kolovoza 1991. godine uslijed ubacivanja veće količine eksploziva kroz razbijeno staklo izloga na lokalu tužitelja S. u K., te je uslijed eksplozije došlo do veće materijalne štete na samom objektu, inventaru, interijeru i aparatima. Štetu je počinila nepoznata osoba, te je u svezi ovog slučaja proslijeđena kaznena prijava Županijskom državnom odvjetništvu protiv nepoznatog počinitelja.

Tužitelj u ovom sporu traži da mu tuženica po osnovu osiguranja imovine nadoknadi štetu koja mu je tada prouzročena.

Sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su pozivom na odredbu čl. 931. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99

- u daljnjem tekstu ZOO) i ugovor sklopljen između parničnih stranaka (čl. 28. st. 1. toč. 1. Uvjeta za osiguranje imovine) odbili tužbeni zahtjev tužitelja.

Utvrđeno je da među strankama nije ugovoreno samo to da tuženica kao osiguratelj nije dužna isplatiti i nadoknaditi štetu, ako je ona prouzročena ratnim operacijama ili pobunama, već i samom detonacijom eksploziva, ako osoba koja to radi djeluje zlonamjerno. Sudovi su utvrdili upravo to da je osoba koja je aktivirala eksplozivne naprave u lokalu tužitelja izazvala detonaciju očito djelovala zlonamjerno.

Prema, naime, odredbi čl. 28. st. 1. toč. 1. Uvjeta za osiguranje, koji čine sastavni dio ugovora o osiguranju imovine zaključenog između parničnih stranaka, tuženica kao osigurateljica nije obavezna isplatiti nadoknadu za štetu, ako je ona prouzročena: 1) "Ratom, neprijateljstvima ili ratu sličnim radnjama, građanskim ratom, revolucijom, ustankom, nemirima koji nastanu iz takvih događaja, minama, torpedima, bombama, ili drugim ratnim oružjima, zarobljavanjima, zapljenama, uzapčenjima, ograničenjima ili zadržavanjima i posljedicama tih događaja ili pokušajima da se izvrše sabotažom ili terorizmom počinjenim iz političkih pobuda, detonacijom eksploziva, ako osoba koja to radi djeluje zlonamjerno ili iz političkih pobuda, građanskim nemirima, nasiljima ili drugim sličnim događajima, konfiskacijom, rekvizicijom ili ostalim sličnim mjerama koje provodi ili namjerava provesti neka vlast ili druga slična organizacija koja se bori za vlast ili koja ima vlast."

Osiguratelj je dužan dokazati da je šteta prouzročena nekim od ovih događaja.

Sudovi su odlučne okolnosti utvrdili na temelju podataka policijske uprave, presude Općinskog suda u Karlovcu broj K-1/92 i Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-27/92, pa nije bilo mjesta primjeni pravila o teretu dokazivanja.

Pravilo o teretu dokazivanja iz čl. 931. st. 2. ZOO koje se ponavlja i u čl. 28. st. 1. toč. 1. rečenica 2. spomenutih Uvjeta po kojem je osiguratelj dužan dokazati da je šteta prouzročena ratnim operacijama ili pobunama nema ono značenje koje mu pridaje revident. U našem pravnom sustavu teret dokazivanja nije naročito važan. On je važan poglavito glede prethodnog snošenja parničnih troškova za izvođenje tih dokaza (čl. 153. ZPP), ali za sam uspjeh u parnici on ima mnogo manju važnost, prije svega, što je sud dužan, također iz vlastitih pobuda razjasniti sve činjenice i narediti izvođenje dokaza koji su potrebni za potpuno razrješenje pravnog odnosa (čl. 7. ZPP). Osim toga, pored načela slobodne ocjene dokaza postoji u našem pravnom sustavu, kao i u svim modernim postupcima i tzv. zajednica dokaza po kojoj se svaka stranka može pozivati i služiti ne samo onim dokazima koje je sama predložila, već i dokazima ponuđenim od protivnika, a pogotovo onim dokazima koje provede sud primjenom odredbi čl. 7. i 8. ZPP.

Prema izričitoj odredbi čl. 221a. tek ako sud na temelju izvedenih dokaza u smislu čl. 8. ZPP ne može sa sigurnošću utvrditi neku odlučnu činjenicu o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

U ovom slučaju je sud na temelju provedenih dokaza i priznatih činjenica sa sigurnošću utvrdio sve odlučne okolnosti, pa nije trebalo o njihovom postupanju zaključivati primjenom pravila o teretu dokazivanja kako to pogrešno smatra revident.

Odredba čl. 28. st. 1. toč. 1. Uvjeta za osiguranje imovine je djelomično novelirana, te se novela primjenjuje od 15. kolovoza 1991. godine (nakon štetnog događaja) pod nazivom Opći uvjeti za osiguranje imovine, no ta novela nije od odlučnog značenja, jer je dio odredbe čl. 28. st. 1. toč. 1. Uvjeta za osiguranje imovine sadržavao također odredbu po kojoj osiguratelj nije obavezan isplatiti nadoknadu za štetu ako je ona prouzročena detonacijom eksploziva, ako osoba koja to radi djeluje zlonamjerno, kao što je to ovdje slučaj.

Tužiteljevo opisno isticanje pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije od značaja za mogućnost donošenja drugačije odluke u ovom sporu, jer se prema izričitoj odredbi čl. 385. st. 3. ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Utvrđeno je tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je zbog toga, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 1. listopada 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.