Revr-479/2017-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 479/17-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik I. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika Sveučilište u Z. Tekstilno-tehnološki fakultet iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica J. Č.-Ž., odvjetnica iz Odvjetničkog društva K. & P. d.o.o. u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-102/2017-2 od 9. ožujka 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-3071/14-27 u st. II/ i III/ izreke od 4. siječnja 2017., u sjednici održanoj 14. veljače 2018.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I/ Utvrđuje se da je nedopušteno i nezakonita odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu (osobno uvjetovani) od 08.11.2010. broj 02-1714/2010 te da ista ne proizvodi nikakve pravne učinke.

II/ Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Određuje se sudski raskid ugovora o radu s danom 20. siječnja 2015. godine.

Nalaže se tuženiku isplatiti na ime naknade štete bruto iznos od 70.136,50 kn zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 21.01.2015. godine do 31.07.2015.g., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskonte stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, sve u roku od 8 dana

Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka sa zateznom kamatom tekućom od 04. siječnja 2017. godine"

III/ Svaka strana snosi svoje troškove postupka."

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

"Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu, kojim je odbijen tužbeni zahtjev (toč. II/ izreke) i kojim je odlučeno o parničnom trošku (toč. III/ izreke)."

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, podredno pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske preinačiti pobijanu presudu na način da se uvaži žalba tužitelja i preinači prvostupanjska presuda na način da se prihvati tužbeni zahtjev iz st. II/ i III/ izreke uz obvezu tuženika da tužitelju nadoknadi cjelokupni trošak postupka, podredno ukinuti nižestupanjske presude u st. II/ i III/ izreke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tužitelj je zatražio trošak sastava revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Protiv drugostupanjske presude dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Neosnovano tužitelj ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer obrazloženja nižestupanjskih presuda sadrže razloge o svim odlučnim činjenicama, a koji razlozi ne proturječe sadržaju spisa.

Jednako tako, neosnovano tužitelj ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz č. 354. st. 2. toč. 12. ZPP jer su oba suda odlučila upravo o zahtjevu tužitelja kako ga je istakao u podnesku od 15. travnja 2016. (list 104 i 105 spisa). Uz navedeno, a obzirom na navode revizije treba reći, da je tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom utvrđeno da je tužitelj 21. siječnja 2015. otišao u mirovinu po sili zakona, pa kada su nižestupanjski sudovi i tu činjenicu naveli u obrazloženju pobijanih odluka, tužbeni zahtjev (suprotno navodima revizije), time i nije mogao biti prekoračen. Prvostupanjski sud je prihvatio zahtjev tužitelja u dijelu kojim traži utvrđenje da je nedopuštena i nezakonita odluka tuženika o redovitom otkazu tužiteljeva ugovora o radu (osobno uvjetovani) od 8. studenoga 2010. broj 02-1714/2010 te da ista ne proizvodi nikakve pravne učinke (st. I/ izreke), dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen (st. II/ izreke), a st. III/ izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak. Drugostupanjski sud je odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev (st. II/ izreke) i kojim je odlučeno o parničnom trošku (st. III/ izreke).

U revizijskom stupnju postupka je i nadalje sporno je li osnovan zahtjev tužitelja u dijelu kojim traži sudski raskid ugovora o radu i posljedično tomu naknadu štete.

Nižestupanjski sudovi su polazeći od činjeničnih utvrđenja:

- da su stranke sklopile Ugovor o radu 29. lipnja 2007. prema kojem se tužitelj obvezao obavljati poslove I vrste – rukovoditelja pododsjeka u središnjoj službi,

- da je Odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu (osobno uvjetovani) od 8. studenoga 2010. tužitelju otkazan ugovor o radu zbog povrede obveze iz radnog odnosa te iz razloga što nije u mogućnosti uredno izvršavati obveze iz radnog odnosa uslijed određenih trajnih osobina i sposobnosti,

- da je između stranaka vođen postupak pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod brojem Pr-5157/08 radi utvrđenja nedopuštenosti Odluke o otkazu tužiteljeva ugovora o radu od 30. listopada 2008., te da je u tom predmetu pod brojem Pr-5157/08-10 doneseno rješenje 1. travnja 2009. kojim je određena privremena mjera tako da je naloženo tuženiku da vrati tužitelja na posao koje je obavljao temeljem Ugovora o radu od 29. lipnja 2007. i priznaju tužitelju sva prava koja proizlaze iz radnog odnosa,

- da je pravomoćnom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1568/12-40 od 17. srpnja 2012. (ranije postupak pod brojem Pr-5178/08) utvrđena nezakonitom i nedopuštenom Odluka o izvanrednom otkazu tužiteljeva ugovora o radu od 30. listopada 2008., kao i da ista ne proizvodi nikakve pravne učinke i naloženo je tuženiku da vrati tužitelja na posao prema Ugovoru o radu od 29. lipnja 2007.,

- da je tužitelj nakon što je po privremenoj mjeri vraćen na rad, cijelo vrijeme primao plaću do umirovljenja tj. do 21. siječnja 2015. kada je otišao u starosnu mirovinu navršivši 65 godina života (po sili zakona),

zaključuju, imajući pritom na umu odredbu čl. 117. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 – dalje: ZR), da zahtjev tužitelja za sudski raskid ugovora o radu i na posljedično tomu naknadu štete, nije osnovan. Pritom i drugostupanjski sud ukazuje na odredbu čl. 104. toč. 3. ZR kojom je propisano da ugovor o radu prestaje kada radnik navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža, osim ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore, smatrajući da u okolnostima konkretnog slučaja nije ostvarena jedna od pretpostavki za sudski raskid ugovora o radu i to da tužitelju kao radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos.

Odredbom čl. 117. st. 1. ZR propisano je:

Ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu najmanje tri, a najviše 18 prosječnih mjesečnih plaća toga radnika isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti, te obvezama uzdržavanja koja terete radnike.

Polazeći od činjeničnih utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji, a napose činjenice da je tužitelj u postupku koji je vodio protiv tuženika radi utvrđenja nedopuštenosti Odluke o otkazu tužiteljeva ugovora o radu od 30. listopada 2008. u kojem je uspio u konačnosti sa svojim zahtjevom, da je tijekom tog postupka rješenjem o privremenoj mjeri od 1. travnja 2009. vraćen na rad i da je cijelo vrijeme primao plaću sve do odlaska u mirovinu 21. siječnja 2015. kada je navršio 65 godina, da je zahtjev za sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete tužitelj istakao nakon odlaska u starosnu mirovinu i to 11. veljače 2015., to i prema ocjeni ovog suda, iako je Odluka o otkazu tužiteljeva ugovora o radu od 8. studenoga 2010. utvrđena nedopuštenom, (tuženik u tom dijelu nije niti žalbom pobijao prvostupanjsku presudu), pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo (čl. 117. st. 1. ZR) kada su zahtjev tužitelja za sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete odbili.

Prema odredbi čl. 117. st. 1. ZR, ako sud utvrdi nedopuštenost otkaza, uspostavlja se radnikov radnopravni status kao da otkaza nije niti bilo, s tim da nakon takvog utvrđenja može doći do sudskog raskida ugovora o radu i dosuđenja iznosa naknade štete.

Stoga, u situaciji kada je tužitelj po privremenoj mjeri određenoj rješenjem od 1. travnja 2009. vraćen na rad kod tuženika, a koji radnopravni status je trajao sve do tužiteljeva odlaska u starosnu mirovinu po sili zakona (21. siječnja 2015.), kroz koje vrijeme je tužitelj ostvarivao sva prava iz radnog odnosa (cijelo vrijeme primao plaću, time da tužitelj i ne tvrdi da mu je bilo koje pravo uskraćeno), to neovisno o tome da se privremenom mjerom u pravilu privremeno uređuje odnos između stranaka, te činjenici da je odluka o otkazu tužiteljeva ugovora o radu utvrđena nedopuštenom (prva pretpostavka iz čl. 117. st. 1. ZR), jasno proizlazi da u okolnostima konkretnog slučaja nije ostvarena druga pretpostavka iz čl. 117. st. 1. ZR "da tužitelju nije prihvatljivo nastaviti radni odnos". Naime, tužiteljev ugovor o radu je prestao na temelju čl. 104. toč. 3. ZR.

Nadalje, budući iz normativnog uređenja čl. 117. st. 1. ZR proizlazi da je zahtjev radnika za dosuđenje naknade moguće prihvatiti samo ako sud odredi sudski raskid ugovora o radu, to je u konkretnom slučaju pravilno odbijen i zahtjev tužitelja da mu tuženik na ime naknade štete isplati bruto iznos od 70.136,50 kn s pripadajućom zateznom kamatom. K tomu, u okolnostima konkretnog slučaja, valja imati na umu i cilj dosuđenja naknade štete zbog nedopuštenog otkaza ugovora o radu i sudskog raskida ugovora o radu, a to je materijalno osiguranje radnika u određenom razdoblju. Budući je tužitelj bio u radnopravnom statusu kao da otkaza nije niti bilo, sve do odlaska u mirovinu po sili zakona, to prema shvaćanju ovoga suda, a suprotno navodima revizije, zahtjev za sudski raskid tužiteljeva ugovora o radu nije moguće prihvatiti, a slijedom toga niti zahtjev za naknadu štete jer u svakom slučaju "zaštitnu funkciju" naknade štete iz čl. 117. st. 1. ZR nije moguće povezati s činjeničnim utvrđenjima u okolnostima konkretnog slučaja.

Prema tome, neosnovano tužitelj ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Na navode revidenta kojima upućuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odlukama broj Revr 379/09 i Revr 1071/13, treba odgovoriti, da je uvidom u iste utvrđeno da nije riječ o istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao predmetnom sporu, pa slijedom toga niti shvaćanju koje bi bilo nepodudarno shvaćanju drugostupanjskog suda u pobijanoj odluci.

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 14. veljače 2018.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.