II Rev-137/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev 137/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića i Ilije Čuljata, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja M. iz Z., koju zastupa K.Š., odvjetnica u Z., protiv tuženika D. iz Z., koga zastupa D.M., odvjetnik u Z., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 1994., br. Pž 452/94-2, kojom je potvrđena presuda Okružnog privrednog suda u Zagrebu od 5. listopada 1993., br. III P 1733/92, u sjednici održanoj dana 10. svibnja 1995.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvoga stupnja stavljeno je izvan snage rješenje toga suda o izvršenju od 26. ožujka 1992., br. Iv 7194/92, te je obvezan tuženik da plati tužitelju iznos od 13,506.459 HRD zajedno s kamatom, te dinarsku protuvrijednost svote od 80.551,73 US $, dok je odbijen zahtjev za platež dinarske protuvrijednosti od 71.125,15 US $, te je tuženik dužan naknaditi tužitelju parnični trošak. Sud drugog stupnja je u odluci kojom je tuženik obvezan platiti tužitelju iznos od 13,506.459 HRD zajedno s kamatom potvrdio presudu suda prvoga stupnja, dok je u ostalom nepobijanom dijelu ta presuda ostala nepromijenjena.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije.

Tužitelj je odgovorio na reviziju poričući njezine navode i predloživši da ona kao neosnovana bude odbijena.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Tuženik neosnovano iznosi u reviziji da je u dosadašnjem postupku došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene u čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku - ZPP, time što presude sudova nižega stupnja nemaju razloge o odlučnim činjenicama. Ovo stoga što naprotiv te presude imaju razloge o navedenim činjenicama, pa tako sud drugog stupnja, protivno tvrdnji u reviziji, navodi u razlozima svoje presude sadržaj određenih odredbi ugovora što su ga stranke zaključile, dok revident u reviziji tvrdi da se prije spomenuti nedostatak sastoji upravo u tome što sudovi nižega stupnja nisu u razlozima svojih presuda spomenuli odredbe toga ugovora.

Sud prvog stupnja je utvrdio da su tužitelj kao kooperant, a tuženik kao podizvođač, da su sklopili ugovor kojim tuženik ustupa tužitelju izvedbu bravarskih radova na određenom objektu u Alžiru, koje radove je tužitelj u cijelosti izveo.

Taj sud je također utvrdio da tuženik duguje tužitelju iz tog posla izraženo u HRD iznos od 13,506.459 HRD.

Na temelju tih činjenica sudovi nižega stupnja su pravilno primijenili odredbu čl. 124. Zakona o obveznim odnosima kad su tuženika obvezali da tužitelju plati spomenuti iznos.

Ti sudovi su s pravom odbili kao neosnovan prigovor tuženika da spomenuti iznos čini neprenosivi dio ugovorene cijene radova iz Alžira.

Pravilno je naime stajalište tih sudova, po kojem ovi smatraju neosnovanim tuženikovu tvrdnju da on nije u obvezi prema tužitelju stoga što je navedeni iznos tužiteljeve tražbine neprenosiv iz Alžira.

Kao što je ranije spomenuto, tužitelj je obavio radove koje je ugovorio s tuženikom.

Sud prvog stupnja je, pored već navedenih činjenica utvrdio i činjenicu, da je krajnji korisnik upravo te radove platio.

Kako tuženik, koji je u direktonoj obvezi prema tužitelju, nije navedene radove platio u vrijeme obavljanja posla u Alžiru kada je tužitelj neprenosivi dio naplaćene cijene tih radova mogao tamo utrošiti za nabavu potrebnog materijala i plaćanje radne snage, a što je, kako proizlazi iz podataka u spisu tužitelj tražio, to je on i dalje u obvezi da te radove plati, odnosno da plati utuženi iznos. Sudovi nižega stupnja su već odlučili o osnovanosti prigovora tuženika što ga ovaj ponavlja i u reviziji, da on ima nenaplaćeno potraživanje prema poduzeću I. iz tog istog posla u Alžiru, pa su ga ocjenjujući neosnovanim odbili, a za takvu svoju odluku su dali valjane razloge, koje kao takve prihvaća i ovaj sud.

Iz tih razloga su sudovi nižega stupnja pravilno primijenili materijalno pravo, pa stoga revizija nije osnovana, te ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. Zakona o parničnom postupku).

U Zagrebu, 10. svibnja 1995.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.