Legislator Case Law & Legislation
Revr-155/2015-2 AI generated

Supreme Court dismisses appeal in labor dispute where employee cannot claim pay difference after job reassignment following wrongful dismissal.

Case Number Revr-155/2015-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against a second-instance judgment that rejected his claim for a salary difference and non-material damages. The plaintiff argued he was wrongfully dismissed and should have been reassigned to a higher-paying role as a drama director, but the lower courts found the original position abolished. The court ruled that since the plaintiff did not request reinstatement to his former role in the underlying dismissal suit, he lost the right to claim a salary difference for a position that no longer existed. Consequently, the employer's autonomy to assign the employee to a suitable alternative role was upheld, rendering the appeal unfounded.

Legislator headnote

AI generated

Čl. 115. i 116. Zakona o radu; Čl. 393. ZPP: When an employee's original position is abolished following a wrongful dismissal with a new contract offer, the employer has the autonomy to assign the employee to a different suitable role, and the employee cannot subsequently claim a salary difference for a position that no longer exists if they did not request reinstatement to that specific role in the prior proceedings.

Keywords

AI generated
wrongful dismissal salary difference claim job reassignment abolished position labor law autonomy preclusion of rights non-material damages

Cited Legislation

AI generated
čl. 385. st. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku
čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku
čl. 393. Zakona o parničnom postupku
čl. 115. i 116. Zakona o radu

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 155/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. M. iz Z., zastupanog po punomoćniku Đ. A., odvjetniku u Z., protiv tuženika Hrvatske radiotelevizije, javne ustanove, Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-2117/13-3 od 28. kolovoza 2014., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr 451/10-22 od 18. prosinca 2012., u sjednici održanoj 4. travnja 2017.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 325.976,48 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate, kako je pobliže naznačeno u izreci prvostupanjske presude. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 49.380,00 kn, dok je pod točkom III. izreke odbijen tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva na ime nematerijalne štete u iznosu od 70.000,00 kn. Drugostupanjskom presudom i rješenjem prihvaćena je žalba tuženika, te je preinačena prvostupanjska presuda pod točkom I. izreke u pobijanom dosuđujućem dijelu, na način da je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen u cijelosti, kao i pod točkom II. prvostupanjske presude, u kojoj je odlučeno o troškovima postupka, te je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 2.160,00 kn. U nepobijanom odbijajućem dijelu pod točkom III. izreke navedena presuda ostala je neizmijenjena.

Protiv drugostupanjske presude i rješenja reviziju je izjavio tužitelj iz razloga navedenih u odredbi čl. 385. st. 1., 2. i 3 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP). Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude na način da prihvati tužbeni zahtjev, podredno da pobijanu presudu ukine i vrati na ponovno postupanje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće u razdoblju od listopada 2003. do siječnja 2011., u ukupnom iznosu od 325.976,48 kn, te naknadu nematerijalne štete u iznosu od 70.000,00 kn.

Tijekom postupka je utvrđeno:

- da je tužitelj na temelju ugovora o radu od 5. studenoga 1998. obavljao poslove radnog mjesta redatelja I, koje radno mjesto je ukinuto novom sistematizacijom tuženika koja je stupila na snagu 10. listopada 2003.,

- da je tužitelj u utuženom razdoblju na temelju odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora bio raspoređen na poslove radnog mjesta realizatora - dnevni program,

- da je pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pr- 2926/08 od 30. ožujka 2009. utvrđena nedopuštenom odluka o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora.

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica prvostupanjski sud nalazi tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće u ukupnom iznosu od 325.976,48 kn osnovanim, sa zaključkom kako je tužitelj u utuženom razdoblju primao plaću za radno mjesto realizatora (dnevni program), a ne za radno mjesto redatelja dramskih i drugih projekata, koje odgovara po opisu, kvalifikaciji i potrebnom stažu, ranijem radnom mjestu, dok je kao neosnovan odbijen zahtjev tužitelja radi isplate naknade nematerijalne štete u iznosu od 70.000,00 kn. Drugostupanjski sud preinačio je prvostupanjsku odluku po žalbi tuženika te je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti zaključivši kako tužitelj u radnom sporu koji je vodio protiv tuženika radi utvrđenja nedopuštenom odluke tuženika o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora, nije zahtijevao vraćanje na rad na poslove radnog mjesta redatelja dramskih i drugih projekata te da je stoga u ostvarenju tog prava prekludiran. Ujedno zaključuje kako tužitelj nema pravo na isplatu razlike plaće između radnog mjesta za koje je primao plaću i radnog mjesta na kojem je, prema vlastitom mišljenju, trebao raditi nakon što je njegovo dotadašnje radno mjesto ukinuto.

Iz sadržaja tužiteljeve revizije proizlazi da isti ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

U konkretnom slučaju tužitelj potražuje isplatu razlike plaće radnog mjesta realizatora I na koje je bio raspoređen od strane poslodavca nakon donošenja odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu do plaće radnog mjesta redatelja dramskih i drugih projekata za koje tužitelj smatra da je trebao biti raspoređen i u skladu s navedenim primati plaću. Pravilno je zaključio drugostupanjski sud kako je, u konkretnoj situaciji kada je utvrđena nedopuštenom odluka o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu, a radno mjesto na kojem je tužitelj prije takve odluke radio ne postoji, isključivo pravo poslodavca rasporediti radnika na drugo odgovarajuće radno mjesto.

Naime, vraćanje tužitelja kao radnika na radno mjesto za koje je sklopio ugovor o radu s poslodavcem više nije moguće jer je to radno mjesto ukinuto novom sistematizacijom te tuženik kao poslodavac ima obvezu rasporediti tužitelja na drugo odgovarajuće mjesto pa u takvoj situaciji poslodavac autonomno odlučuje na koje će odgovarajuće radno mjesto rasporediti radnika u smislu odredbe čl. 115. i 116. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03123/03, 142/03, 30/04 i 68/05).

Ujedno tužitelj prilikom podnošenja tužbe radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog govora o radu nije tražio vraćanje na rad odnosno na poslove određenog radnog mjesta pa prema tome u ovoj parnici nije niti mogao tražiti razliku plaće između radnog mjesta na kojem trenutno radi i radnog mjesta redatelja dramskih i drugih projekata a koje radno mjesto tužitelj samoinicijativno ocjenjuje kao odgovarajuće.

Slijedom navedenog drugostupanjski sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo te je valjalo na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 4. travnja 2017.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.