Kzz-24/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kzz-24/1996-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić, Neve Šibl, Senke Klarić-Baranović i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okr. A. K. zbog kaznenog djela iz čl. 71. st. 1. KZRH, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 10. listopada 1996. godine podignutom protiv presuda Općinskog suda u Zagrebu od 8. rujna 1995. godine broj K-649/93 i Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 20. veljače 1996. godine broj Kž-40/96, u sjednici održanoj 13. rujna 2000. godine, u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e :

Zahtjev za zaštitu zakonitosti odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom što je čine presuda Općinskog suda u Zagrebu od 8. rujna 1995. godine broj K-649/93 i presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 20. veljače 1996. godine broj Kž-40/96 oglašena je krivim okr. A.K. zbog kaznenog djela klevete iz čl. 71. st. 1. KZRH, te je po istom zakonskom propisu osuđena na novčanu kaznu u iznosu od 500,00 kn.

Protiv te pravomoćne presude državni odvjetnik Republike Hrvatske podnio je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog povrede zakona iz čl. 355. toč. 1. ZKP, u kojem predlaže da se pravomoćna presuda preinači temeljem čl. 340. toč. 1. ZKP i okr. A.K. oslobodi od optužbe da bi počinila krivično djelo klevete iz čl. 71. st. 1. KZRH.

Zahtjev nije osnovan.

Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je okr. A.K. pismom koje je uputila Hrvatskom fondu za privatizaciju 29. lipnja 1993. godine oklevetala privatnog tužitelja M.Š., direktora poduzeća U. iz B., kada je napisala da je djelatnicima poduzeća rečeno da svake godine mogu otplaćivati po 20% upisanih dionica, a nije im uopće rečeno da mogu prve godine otplaćivati samo 5%, pa rukovođeni tom informacijom djelatnici su upisali male iznose, uzimajući u obzir kolika će im biti mjesečna otplata na koji način je omogućeno manjoj skupini djelatnika uglavnom rukovodećem osoblju i poslovođama da upisuju visoke iznose dionica, osim toga djelatnici koji su uplatili prvu ratu i potpisali ugovor sa fondom nisu dobili primjerak ugovora, a budući

da odluka o pretvorbi kao ni oglas za upis i kupnju dionica objavljen u Večernjem listu 1993. godine nije određivao dinamiku otplate, netko pretpostavljam direktor poduzeća si je uzeo za pravu da u ime svih zaposlenih ugovori dinamiku od 20% otplate vrijednosti dionica godišnje koju većina djelatnika s obzirom na visinu svoje plaće ne može podnijeti.

Jednako tako prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da ove tvrdnje koje je okrivljena iznijela u pismu upućenom Hrvatskom fondu za privatizaciju nisu istinite, što je utvrđeno provođenjem niz dokaza u tijeku postupka pa tako prvostupanjski sud navodi da iz oglasa koji je objavljen u Večernjem listu 1993. godine je vidljivo pod kojim uvjetima se dionice mogu kupiti i u oglasu je navedeno da je rok otplate pet godina odnosno 60 jednakih mjesečnih rata, te je okrivljena prije nego što je uputila navedeno pismo Hrvatskom fondu za privatizaciju, da je uistinu namjeravala braniti prava radnika na veći upis dionica, kako to u jednom dijelu svoje obrane iznosi, provjerila bi taj oglas, a također i ono što se desilo na sastanku radničkog savjeta poduzeća U. koji je održan 23. lipnja 1992. godine gdje je donešena odluka o pretvorbi i privatizaciji, uz niz drugih odluka. Osim toga, iz popisa dioničara dioničkog društva U. iz B. (list 21-30 spisa) vidljivo je da je od ukupnog broja zaposlenih u poduzeću U. kojih je tada bilo 447 dionice upisalo čak 446 radnika, iz čega proizlazi da samo jedan radnik dionice nije upisao, visina vrijednosti upisanih dionica je bila različita, a od onih radnika koji su dionice upisali čak je njih 152 kupilo dionice u maksimalnom iznosu od 20.000 DEM, dok je poduzeće U. kada bi se zbrojilo sve rukovodeće osoblje pa i poslovođe takvih uposlenika bilo najviše 90 iz čega nadalje proizlazi da je tvrdnja okrivljenice da su jedino rukovodeće osobe i poslovođe upisivale visoki iznos dionica potpuno proizvoljna i netočna i usmjerena je jedino na klevetanje i diskreditaciju privatnog tužitelja kao direktora poduzeća U. u to vrijeme. Osim toga, valja navesti i to da je Hrvatski fond za privatizaciju 11. listopada 1993. godine donio rješenje kojim je utvrdio, nakon postupka provedene kontrole, koja kontrola je provedena povodom prigovora o nepravilnostima glede dinamike otplata dionica, da je pretvorba poduzeća U. provedena korektno, odnosno da nije utvrđeno da bi pretvorba obavljala protivno izdanoj suglasnosti fonda i odredbama zakona (list 15 i 16 spisa).

Uzimajući u obzir naprijed navedeno, neutemeljene su tvrdnje iz zahtjeva za zaštitu zakonitosti da okrivljenica navedeno pismo nije poslala u namjeri vrijeđanja privatnog tužitelja, već ga je poslala s namjerom da obrani prava drugih odnosno zaštiti opravdani interesi u smislu čl. 75. st. 1. KZRH.

O nikakvoj obrani prava drugih, odnosno zaštiti opravdanih interesa ovdje se ne može raditi, već državni odvjetnik ustvari preocjenjuje činjenice, namjeru klevetanja utvrđenu po sudu prvog stupnja. Kako namjera klevetanja, kod utvrđivanja krivnje, predstavlja činjenično pitanje to se zbog toga zahtjev za zaštitu zakonitosti i ne može podnijeti. Ne može se u zahtjevu za zaštitu zakonitosti preocjenjivati neku činjenicu, pa nakon te preocjene pozivati se na povredu zakona.

S obzirom na sve izloženo, ovaj Vrhovni sud je utvrdio da ne postoje povrede zakona na koje se poziva državni odvjetnik u svom zahtjevu za zaštitu zakonitosti, pa je na temelju čl. 421. ZKP odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 13. rujna 2000. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.