Rev-141/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 141/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. iz S., koju zastupa J. K., odvjetnik iz S., protiv tuženika S. M. iz S., koju zastupaju I. V. i M. P., odvjetnice iz S., radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o reviziji tužiteljice izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu, broj Gž-1724/01 od 24. svibnja 2002. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, broj II P-852/97 od 05. veljače 2001. godine, u sjednici održanoj dana 04. veljače 2004. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja, kojom je odbijena tužiteljica s tužbenim zahtjevom, kojim je tražila da se raskine ugovor o doživotnom uzdržavanju od 05. travnja 1996. godine sklopljen sa tuženom, uz naknadu troškova postupka.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju zbog svih razloga predviđenih u čl. 385. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91 – dalje ZPP), te predlaže da se pobijana odluku ukine, i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak uz naknadu troškova revizije.

U odgovoru na reviziju tužena se protivi revizijskim navodima tužiteljice te predlaže da se revizija odbije kao neosnovana, dok se nadležni državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP) na koju temeljem odredbe čl. 386. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, a niti ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP i čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP na koje upućuje revident, jer su nižestupanjski sudovi u obrazloženjima svojih odluka naveli valjane i jasne razloge o odlučnim činjenicama, te zašto su ocijenili da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan, dok je drugostupanjski sud u obrazloženju svoje presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja, i dao valjane razloge zbog kojih smatra da je sporni ugovor izvršavan od strane tužene, te zbog čega ne postoje uvjeti za raskid navedenog ugovora.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi, da su tužiteljica i tužena sklopile ugovor o doživotnom uzdržavanju dana 05. travnja 1996. godine, koji je sastavljen u propisanoj formi i ovjeren kod Općinskog suda u Splitu dana 23. kolovoza 1996. godine, kojim ugovorom se tužena obvezala uzdržavati tužiteljicu na način da joj osigura svekoliku pomoć i njegu, u slučaju bolesti da plati troškove liječenja, a u slučaju smrti da ju pokopa po mjesnim običajima, dok tužiteljica ostavlja tuženoj, poslije svoje smrti, u vlasništvo stan od 42 m2 u S.

Utvrđeno je da je prilikom sklapanja spornog ugovora tužena dala tužiteljici iznos od 10.000,00 DEM, a kasnije i 8.000,00 DEM za otkup stana.

Utvrđeno je da je spornom ugovoru o doživotnom uzdržavanju, prethodio i ugovor o darovanju između istih stranaka, kojim ugovorom je tužiteljica darovala tuženoj sporni stan, a sebi ostavila pravo doživotnog uživanja, koji ugovor o darovanju su stranke sporazumno raskinule i sklopile sporni ugovor o doživotnom uzdržavanju.

Utvrđeno je da ugovorne stranke nisu ugovorile zajednicu života

Utvrđeno je da je tužena redovno za tužiteljicu nabavljala recepte za lijekove i nabavljala joj lijekove, te vodila brigu o zdravlju tužiteljice kao i da je istu redovno vodila liječniku.

Utvrđeno je da je tužena vodila brigu i o čišćenju stana tužiteljice, te je u tu svrhu dogovorila i čišćenje stana tužiteljice i plaćala spremačicu, te da je vodila tužiteljicu na groblje i u šetnju.

Utvrđeno je da je tužena, kada nije svakodnevno posjećivala tužiteljicu, svakodnevno s njom bila u telefonskom kontaktu, te da je vodila brigu o tužiteljici i kada je bila fizički odsutna, na način da je tužiteljici ostavila brojeve telefona trećih osoba kojima se može javiti u slučaju potrebe, te da ni u jednom trenutku nije ostavila tužiteljicu prepuštenu samu sebi.

S obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, suprotno revizijskim navodima, osnovano su nižestupanjski sudovi zaključili, da je tužiteljica bezrazložno počela odbijati primitak pružanja pomoći od strane tužene, koja cijelo vrijeme svoje ugovorne obveze izvršava, i spremna ih je i nadalje izvršavati, te da stoga nisu ostvarene pretpostavke za raskid spornog ugovora u smislu odredbi čl. 125. st. 3. Zakona o nasljeđivanju («Narodne novine 47/78 – dalje ZN), jer dok jedna strana želi i spremna je izvršavati obveze iz ugovora, dužnost je druge strane da je bezrazložno u tome ne sprečava.

Suprotno tvrdnji tužiteljice u reviziji, da tužena ne izvršava svoje ugovorom preuzete obveze, i pored utvrđenja nižestupanjskih sudova da tužena svoje ugovorne obveze ispunjava, valja reći da je za traženje raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog neizvršavanja obveza potrebno da jedna od ugovornih strana svjesno izbjegava vršenje svojih preuzetih obveza u namjeri da bi ih se lišila, što se ovom konkretnom slučaju nikako ne može zaključiti.

Iz navedenih je razloga temeljem odredbe čl. 393. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 04. veljače 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.