Revt-25/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 25/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Ivice Crnića, Damira Mratovića, mr. sc. Olge Jelčić, i mr. sc. Lucije Čimić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. d.o.o. u stečaju, K., koga zastupa punomoćnik D. H., odvjetnik u Z., protiv tuženika K. d.d. K., koga zastupa punomoćnik Ž. Š., odvjetnik u K., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu od 4. studenog 2003. godine, br. Pž-6114/02-2, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Karlovcu od 18. rujna 2001. godine, br. P-271/98, u sjednici održanoj dana 9. ožujka 2006. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tuženika K. d.d. kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda pod toč. I. izreke naloženo je tuženiku da plati tužitelju 3.625.216,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi prema Uredbi o visini stope zatezne kamate, koja teče od 18. prosinca 1998. do isplate i parnični trošak u iznosu od 365.674,80 kn. Odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.369.150,88 kn (toč. II. izreke prvostupanjske presude).

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda prvostupanjskog suda.

Tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se nižestupanjske presude preinače i odbije tužbeni zahtjev, uz obvezu tužitelja da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

Na reviziju nije odgovoreno niti se je nadležni državni odvjetnik o njoj izjasnio. Revizija nije osnovana.

Prema reviziji u postupku je učinjena bitna povreda postupka time što drugostupanjska presuda nema razloga o odlučnim činjenicama i što je sutkinja B. Č., koja je donijela prvostupanjsku presudu, bila član stečajnog vijeća i kao takva zainteresirana za ishod parnice.

Suprotno navodima u reviziji drugostupanjski sud je obrazložio koja činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda prihvaća i u vezi s tim pravnu osnovu obveze tuženika na isplatu iznosa iz toč. I. izreke prvostupanjske presude, tako da obrazloženje pobijane presude sadrži relevantne razloge za presuđenje.

U ovoj pravnoj stvari nižestupanjske presude su donesene prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03; dalje ZID ZPP), tako da se novelirani čl. 71. toč. 6. ZPP (izmijenjen čl. 34. ZID ZPP), koji određuje da sudac ne može obavljati sudačku dužnost ako je u stečajnom postupku u povodu kojeg je došlo do spora sudjelovao ili sudjeluje kao stečajni sudac ili član stečajnog vijeća, ne primjenjuje na postupak pred nižestupanjskim sudovima. Tuženik nije u smislu odredbe čl. 71. toč. 6. ZPP prije njegove izmjene ZID ZP tijekom prvostupanjskog postupka tražio izuzeće prvostupanjske sutkinje zbog okolnosti koje dovode u sumnju njezinu nepristranost, tako da nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 345. st. 2. toč. 2. ZPP tj. da je u postupku sudjelovao sudac koji je po zakonu trebao biti izuzet odnosno koji je bio izuzet. Kako u postupku nije učinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U postupku je utvrđeno da su stranke u ovom postupku i H. d.o.o. dana 5. veljače 1997. godine sklopile društveni ugovor o osnivanju društva s ograničenom odgovornošću, na temelju kojega su osnovali društvo K. d.o.o., koje je bilo upisano u sudski registar 3. lipnja 1997. godine. Temeljni ulog tužitelja u društvo bio je 1.100,000,00 kn, a tuženika hotel K. s građevinskim zemljištem i priključcima objekta u K. u vrijednosti od 19.861,00 kn. Trgovački sud je po službenoj dužnosti rješenjem od 23. studenog 1998. godine izvršio brisanje K. d.o.o. iz sudskog registra na temelju čl. 71. Zakona o sudskom registru (Narodne novine 1/95, 57/96, 1/98), jer je zahtjev bio podnesen bez dokaza o vlasništvu navedene nekretnine. Tuženik je u zemljišnoj knjizi kao vlasnik hotela K. sa zemljištem upisan 29. travnja 1999. godine. Prema ugovoru o građenju tužitelj na objektu hotela K. tijekom 1997. godine izveo određene radove, kojima je prema nalazu građevinskog vještaka povećana tržišna vrijednost hotelskog objekta K. u odnosu na onu prije izvedenih radova u iznosu od 3.625.216,00 kn. Stajalište je nižestupanjskih sudova da je na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove, zbog čega su ga na temelju čl. 210. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99; dalje ZOO) obvezali na isplatu spornog iznosa te zateznih kamata na temelju čl. 214. ZOO.

U reviziji je tuženik istakao da tužitelj isplatu nije tražio po pravilima stjecanja bez osnove, nego na ime izvršenih radova, pa da je isplatu mogao tražiti samo od K. d.o.o. Revident osporava utvrđenja činjenica u vezi s izvršenim radovima, kao i visinu tržišne cijene hotelskog objekta K. prije i poslije ulaganja od strane tužitelja. Uz to smatra, s obzirom da je procjena vrijednosti dana prema cijenama u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, da bi od tada tužitelj imao pravo na zateznu kamatu. Tuženik je prigovorio i visini dosuđenih troškova postupka tužitelju.

Prema odredbi čl. 186. st. 3. ZPP sud nije vezan za pravnu osnovu koju je tužitelj u postupku naveo, nego je dužan na temelju utvrđenog činjeničnog supstrata u postupku sam pravno kvalificirati spor. Stoga, okolnost što je tužitelj u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu (list 231 spisa) naveo da traži isplatu iznosa od 3.625.216,00 za izvršene radove nije prepreka da se njegova tražbina cijeni kroz primjenu pravila o stjecanju bez osnove, jer činjenično stanje koje je u postupku utvrđeno ukazuje da je dio imovine tužitelja prešao u imovinu tuženika, a da za to nema osnove u pravnom poslu niti u zakonu (čl. 210. st. 1. ZOO). Naime, vrijednost tuženikove nekretnine (hotelskog objekta K.) se je radom i ulaganjem tužitelja povećala, pa kako nije moguće vraćanje uloženog, to je tuženik dužan nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Visina razlike između tržišne vrijednosti navedenog objekta nakon izvršenog ulaganja od strane tužitelja i njegove vrijednosti prije toga u postupku je utvrđena građevinskim vještačenjem. Iznos koristi tuženika je činjenično pitanje, pa ovaj sud nije ovlašten ispitivati revizijske navode kojima se pobijaju tako utvrđene činjenice.

Odredba čl. 214. ZOO drukčije od pravila za naknadu materijalne štete određuje početak tijeka zateznih kamata, kada se određuje isplata po pravilima stjecanja bez osnove, jer je prema toj odredbi stjecatelj, koji nije nesavjestan, obvezan platiti zateznu kamatu od dana podnošenja zahtjeva, a ne od dana donošenja prvostupanjske presude, upravo kako su nižestupanjski sudovi obvezali tuženika.

Prvostupanjski sud je pravilno i u skladu s odvjetničkom tarifom tužitelju dosudio parnične troškove, vodeći računa o uspjehu tužitelja u parnici. Tuženiku nisu mogli biti dosuđeni parnični troškovi, jer zahtjev za njihovu naknadu nije stavio do završetka raspravljanja (čl. 164. st. 3. ZPP).

Dosljedno izloženom, ovaj sud ocjenjuje da revizija tuženika nije osnovana, zbog čega je na temelju čl. 393. ZPP odbijena.

U Zagrebu, 9. ožujka 2006. godine

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivo Grbin, v. r.