Revt-65/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 65/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. R. d.o.o. S., OIB: ..., S., zastupanog po punomoćniku I. Š., odvjetniku u S., protiv tuženika C. o. d.d. Z., OIB: ..., Podružnica S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja i reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-243/11-6 od 17. studenoga 2015., kojom je djelomično potvrđena a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu broj P-1134/2009 od 17. rujna 2010., ispravljena rješenjem tog suda broj P-1134/09 od 7. rujna 2015., u sjednici održanoj 25. listopada 2016.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja i revizija tuženika odbacuju se kao nedopuštene.

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Splitu broj P-1134/2009 od 17. rujna 2010. ispravljene rješenjem tog suda broj P-1134/09 od 7. rujna 2015. odbijen je zahtjev tužitelja kojim je traženo da se tuženiku naloži isplatiti mu iznos 203.098,36 kn s osnova naknade štete zbog otuđenja vozila te iznos 116.000,00 kn s osnova izmakle dobiti za razdoblje od 28. svibnja 2004. do 20. siječnja 2005., sve s pripadajućim zateznim kamatama, te ujedno tužitelju naloženo isplatiti tuženiku iznos 1.875,00 kn na ime parničnih troškova.

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-243/11-16 od 17. studenoga 2015. djelomično je preinačena prvostupanjska presuda nalaganjem tuženiku isplatiti tužitelju iznos 203.098,36 kn s pripadajućim zateznim kamatama s osnova naknade štete zbog otuđenja vozila, dok je u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu mu iznosa 116.000,00 kn s osnova izmakle dobiti prvostupanjska presuda potvrđena te ujedno naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos 33.732,68 kn na ime parničnih troškova. Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu mu iznosa 116.000,00 kn s osnova izmakle dobiti, tužitelj je izjavio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći kao sporno pravno pitanje:

„Da li je osiguranik iz ugovora o osiguranju, (tužitelj u predmetnoj pravnoj stvari, op.p.), ovlašten od osiguravatelja iz ugovora o osiguranju, (tuženik u predmetnoj pravnoj stvari, op.p.), ovlašten potraživati naknadu štete po osnovi izmakle dobiti, a koja je šteta nastala zbog neizvršenja ugovorne obveze od strane osiguravatelja, odnosno, zbog neosnovanog odbijanja osiguravatelja da osiguraniku po osnovi ugovora o osiguranju pravodobno naknadi štetu nastalu zbog nastupa osiguranog slučaja, i to baš zbog otuđenja prijevarom vozila kojim je osiguranik obavljao djelatnost iznajmljivanja vozila, (rent a car), a koja izmakla dobit je nastala zbog nemogućnosti osiguranika da zbog neisplate obeštećenja nabavi zamjensko vozilo kojim bi po redovnom tijeku stvari ostvarivao korist i to u razdoblju od kada je osiguravatelj trebao izvršiti svoju obvezu, odnosno, osiguraniku isplatiti naknadu štete zbog otuđenja vozila, pa do isplate te naknade štete za otuđeno vozilo u vidu vrijednosti otuđenog vozila?“

smatrajući da o rješenju istog ovisi odluka u ovoj pravnoj stvari, a koje i da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer da je o istom Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-280/06 od 12. travnja 2006., te odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2009/00 od 17. srpnja 2001. izrazili pravno shvaćanje, a koje da je suprotno onom izraženom u pobijanoj presudi.

Predloženo je stoga preinačenje pobijane presude prihvaćanjem zahtjeva tužitelja za naknadu mu štete s osnova izmakle dobiti u utuženom razdoblju, podredno u tom dijelu ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, tuženik je izjavio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći kao sporno pravno pitanje:

„Pravno pitanje temeljem kojeg se podnosi revizija - odredbe iz čl. 920. ZOO-a („Narodne novine“, broj 53/91) citat: ako je ugovaratelj osiguranika, osiguranik ili korisnik izazvao osigurani slučaj namjerno ili prijevarom, osiguratelj nije obvezan ni na kakva davanja, a suprotno ugovorena odredba nema pravnog učinka.“

Smatrajući da su važni za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, predloživši njezino preinačenje odbijanjem žalbe tužitelja i potvrđivanje prvostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev za naknadu mu štete s osnova otuđenje vozila, podredno u tom dijelu ukidanje pobijane presude i vraćanje predmet tom sudu na ponovno odlučivanje.

Tuženik je odgovorio na reviziju tužitelja predloživši njezino odbacivanje kao nedopuštene, podredno njezino odbijanje.

Revizija tužitelja i revizija tuženika nisu dopuštene.

Obzirom na visinu novčanog iznosa iz drugostupanjske presude, a koji se pobija revizijom tužitelja (116.000,00 kn), odnosno koji se pobija revizijom tuženika (203.098,36 kn), a koji ne prelaze vrijednosni minimum (preko 500.000,00 kn) propisan odredbom čl. 497.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, protiv pobijane presude nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. tog članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanje,

3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, a zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda trebalo preispitati sudsku praksu,

time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U podnesenoj reviziji tužitelj je određeno naznačio pravno pitanje zbog kojeg ju je podnio, ocjenjujući važnost rješavanja istog kako za odluku u ovoj pravnoj stvari tako i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a razloge njegove važnosti nalazi u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj Rev-280/06 od 12. travnja 2006. te odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2009/00 od 17. srpnja 2001., a u kojima da je o navedenom pravnom pitanju izraženo pravno shvaćanje suprotno onom iz pobijane presude kojom je odbijen zahtjev tužitelja s osnova izmakle dobiti, a zbog nemogućnosti iznajmljivanja ukradenog vozila.

U pobijanoj presudi drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja s osnova izmakle dobiti u vidu nemogućnosti ostvarivanja zarade iznajmljivanjem ukradenog vozila, izrazivši pravno shvaćanje da u okolnostima konkretnog slučaja, a kada taj vid štete odredbom čl. 20. st. 1. toč. 12. Uvjeta za osiguranje automobilskog kaska nije obuhvaćen ugovorenim osiguranjem, tužitelja ne pripada potraživati tu naknadu.

U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-280/06 od 12. travnja 2006. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlučujući o zahtjevu za izmaklu korist, a zbog nemogućnosti iznajmljivanja ukradenog vozila izrazio pravno shvaćanje da bi tužitelja pripadalo potraživati takvu naknadu samo jedno određeno razumno vrijeme potrebno za nabavu zamjenskog vozila za ono otuđeno, a u kojem razdoblju ne bi mogao objektivno njegovim davanjem u najam tog vozila ostvarivati zaradu, sve to polazeći od činjeničnog supstrata spisa tog predmeta, a iz kojeg proizlazi:

- da je između pravne osobe „A“ kao najmodavca i fizičke osobe M. K. kao najmoprimca, bio sklopljen ugovor o najmu vozila na određeno vrijeme, a sastavni dio kojeg ugovora o najmu su bili Opća pravila i uvjeti (dalje: Opća pravila), a čijim odredbama

- da je i baš toč. 2. alineje 11. Općih pravila bilo određeno da najmoprimac ne može i ne smije vozilom prelaziti granice Republike Hrvatske bez dozvole najmodavca, a koja se posebno unosi u ugovor o najmu,

- da je toč. 3. Općih pravila bilo određeno ako se najmoprimac ogriješi o bilo koju odredbu iz uvjeta iz toč. 2. Općih pravila se najmoprimac obvezuje najmodavcu nadoknaditi svu i svaku štetu koja bi najmodavcu iz tog naslova nastala,

- da je vozač kojem je najmoprimac povjerio iznajmljeno vozilo na upravljanje, a bez da je u ugovoru o najmu tog vozila najmodavac dozvolio prelaženje granice Republike Hrvatske tim vozilo, njime otišao u Ukrajinu gdje je vozilo ukradeno.

Ocijenjeno je da tužitelja kao najmodavca u smislu odredbe toč. 3. u svezi s toč. 2. alineja 11. Općih uvjeta pripada i utužena šteta s osnova nemogućnosti iznajmljivanja otuđenog vozila.

Usporedbom odluke Rev-280/06 i pobijane presude, proizlazi da se radi o činjenično i pravno potpuno različitim situacijama, obzirom da se u odluci broj Rev-280/06 radilo o zahtjevu za naknadu štete koja je proizašla kršenjem odredbi iz sklopljenog ugovora o najmu vozila, dok se u pobijanoj presudi radi o zahtjevu za naknadu štete koja je proizašla iz ugovora o kasko osiguranju, a sastavni dio kojeg ugovora su Uvjeti za osiguranje automobilskog kaska osiguranja, a kojima je čl. 20. st. 1. toč. 12. izričito određeno da tuženik ne nadoknađuje štetu nastalu posredno, ostvarenjem osiguranog slučaja kao: gubitak zarade...

U takvim okolnostima nema, dakle, mogućnosti međusobnog uspoređivanja pravnih shvaćanja o pravu na naknadu izmakle dobiti izraženog u odluci broj Rev-280/06 i onog izraženog u pobijanoj presudi, a kada se radi o potpuno različitim činjeničnim i pravnim situacijama. Zato se i pravno shvaćanje izraženo u odluci broj Rev-280/06 ne može smatrati razlogom koji bi pitanju zbog kojeg je tužitelj izjavio reviziju davalo značaj važnosti, a radi potrebe ujednačavanja prakse sudova u Republici Hrvatskoj te osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2009/00 od 17. srpnja 2001. taj sud je, odlučujući o zahtjevu tužitelja istovjetnom ovom iz pobijane presude, protiv tuženika M. (osiguravajuće društvo), radi naknade štete koja se odnosila uz ostalo i na štetu zbog nemogućnosti korištenja otuđenog vozila, uopće nije izraženo pravno shvaćanje glede osnovanosti tog zahtjeva, obzirom da žalbeni prigovori na prvostupanjsku presudu (Trgovačkog suda u Splitu broj P-137/99 od 13. siječnja 2000.) u tom pravcu i nisu bili istaknuti, a niti se ta prvostupanjska presuda uopće bavila pitanjem značaja odredbi u uvjetima za osiguranje automobilskog kaska tog tuženika za posredne štete od krađe vozila, kao što je ova izmakla dobit zbog nemogućnosti iznajmljivanja vozila.

Stoga je ocijeniti da ni pozivanje na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2009/00 u reviziji tužitelja postavljenom pravnom pitanju ne daje značaj važnosti u smislu potrebe za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Kako, dakle, u reviziji tužitelja naznačenog pravnog pitanja, a zbog kojeg je ova izjavljena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, istu je trebalo odbaciti, sve na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a.

Premda tuženik u podnesenoj reviziji navodi da ju je izjavio zbog pravnog pitanja za koje smatra da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, iz sadržaja revizije tuženika proizlazi, međutim, da pravno pitanje, a kako je to izričito propisano odredbom čl. 382. st. 2. ZPP-a nije navedeno, već je naprotiv samo citirana odredba čl. 920. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje: ZOO/91).

Citirana zakonska odredba izvjesno nije i ne može se tumačiti postavljenim pravnim pitanjem.

S tim u vezi treba reći da ovaj sud niti može niti smije umjesto tuženika iznalaziti pravna pitanja koja je on moguće imao na umu kada je podnosio ovu reviziju, jer bi time ozbiljno bilo dovedeno u pitanje jedno od temeljnih načela sudskog postupka: načelno nepristranosti suda u postupanju u odnosu na protivnu stranku, a kojim načelom se sud mora rukovoditi tijekom čitavog trajanja postupka pa i u revizijskom stupnju.

Stoga je reviziju tuženika trebalo odbaciti sve na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP.

Zagreb, 25. listopada 2016.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.