Rev-2281/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2281/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vjere Delić kao predsjednice vijeća, te Katarine Buljan, Marijana Ramušćaka, Gordane Matasić- Špoljarić i dr. Ive Grbina kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz M. , P., kojega zastupa punomoćnica M. R.-R., odvjetnica u K., protiv tuženika I. A. G. iz P., II. I. G. iz V., III. P. G. iz V. i IV. Hrvatskih željeznica d.o.o. Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Sisku od 25. veljače 1999. godine broj Gž-1042/98 kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Kutini od 25. veljače 1999. godine broj P-549/90, u sjednici održanoj dana 26. rujna 2001. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom obvezani su tuženici A.G. i I.G. solidarno platiti tužitelju na ime nematerijalne štete iznos od 107.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 23. lipnja 1998. godine do isplate te su mu dužni na ime naknade materijalne štete zbog izgubljene zarade solidarno isplatiti iznos od 1.002,89 kn sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 84,13 kn za razdoblje od 1. siječnja 1993. godine do isplate, za iznos od 918,76 kn od 1. siječnja 1994. godine do isplate.

U odnosu na te tuženike odbijen je dio tužbenog zahtjeva na ime nematerijalne štete u iznosu od 223.000,00 kn kao i zahtjev za zatezne kamate na iznos od 84,13 kn za razdoblje od 1. srpnja 1992. godine do 1. siječnja 1993. godine, a na iznos od 908,76 kn za razdoblje od 1. srpnja 1993. godine do 1. siječnja 1994. godine te su obvezani tužitelju naknaditi trošak postupka u iznosu od 27.000,00 kn.

Tužbeni zahtjev odbijen je u odnosu na tuženika P.G. i HŽ Z..

Drugostupanjskom presudom djelomično je preinačena prvostupanjska presuda i to glede naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti koja

je povišena na iznos od 100.000,00 kn a preinačena je prvostupanjska presuda glede početka tijeka kamata na iznos od 84,13 kn od 1. srpnja 1992. godine, a na iznos od 908,76 kn od 1. srpnja 1993. godine do isplate.

Žalba tužitelja odbijena je kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu zahtjeva za pretrpljene duševne boli preko iznosa od 100.000,00 kn te za pretrpljeni strah preko dosuđenog iznosa od 12.000,00 kn, a također je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu u kome je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na Hrvatske željeznice Zagreb.

Rješenjem je ukinuta prvostupanjska presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje u dijelu u kome je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na tuženog P.G. te glede odbijajućeg dijela presude za pretrpljene fizičke bolove.

Protiv odbijajućeg dijela pravomoćne prvostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka učinjene pred drugostupanjskim sudom te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud obje nižestupanjske presude preinači te u odnosu na sve tuženike usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, odnosno pobijane odluke u odbijajućem dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te traži trošak revizije.

Tuženici nisu odgovorili, niti se državni odvjetnik izjasnio o podnesenoj reviziji.

Revizija je neosnovana.

Ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP) na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 386. ZPP. Drugostupanjski sud je ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja pa se nije ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi odredbe čl. 375. st. 1. ZPP na koju ukazuje revident.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženici A.G., I.G., P.G. te H.ž. d.o.o. Z. naknade štetu koju je pretrpio u štetnom događaju dana 12. listopada 1990. godine u čekaonici željezničke stanice u M.G. te je u revizijskoj fazi postupka sporno da li je visina naknade nematerijalne štete za pretrpljeni strah

te duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti prema A.G. i I.G. dosuđena u preniskom iznosu kako to cijeni revident te da li su nižestupanjski sudovi odbijajući tužbeni zahtjev prema HŽ d.o.o. Zagreb pogrešno primijenili materijalno pravo.

Tijekom postupka je utvrđeno da su spornog dana tuženici A.G. i I.G. pretukli tužitelja kojom prilikom je zadobio natučenje glave, vrata i slabinske kralježnice, prijelom poprečnih nastavaka s lijeve strane drugog, trećeg, četvrtog i petog slabinskog kralješka te lumbosakralni sindrom traumatske geneze (s posljedičnim diskus hernijama).

Utvrđeno je da je tužitelj u ovom događaju trpio intenzivni primarni strah koji je trajao oko 3-4 dana, a tijekom liječenja trpio je sekundarni strah u vidu zabrinutosti za ishod liječenja i moguće komplikacije zbog čega je kod njega izražen depresivni sindrom. Kod

tužitelja je došlo do smanjenja životne aktivnosti u omjeru od oko 50% te nije u mogućnosti obavljati bilo kakav fizički rad koji iziskuje dulje stajanje, hodanje ili dizanje tereta težeg od 10 kg.

Nižestupanjski sudovi dosudili su tužitelju za pretrpljeni strah iznos od 12.000,00 kn, a glede naknade za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti drugostupanjski sud je djelomično preinačio prvostupanjsku presudu i dosudio tužitelju s tog osnova iznos od 100.000,00 kn.

Visina naknade nematerijalne štete dosuđuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke te imajući u vidu vrijeme kada je donesena prvostupanjska presuda dosuđeni iznosi za pretrpljeni strah i duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti predstavljaju i po ocjeni ovog suda pravičnu novčanu naknadu za te oblike nematerijalne štete u smislu odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje u tekstu ZOO). Donoseći odluku o visini ova dva oblika nematerijalne štete niži sudovi su imali u vidu i karakter povreda, trajanje i jačinu pretrpljenog straha te stupanj smanjenja životne aktivnosti i dob tužitelja, no također su imali u vidu i cilj kome služi ta naknada pa su nižestupanjski sudovi suprotno revizijskim navodima pravilno primijenili navedenu zakonsku odredbu kod dosuđenja naknade za pretrpljeni strah i duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti.

Sa ocjenom nižestupanjskih sudova da tužitelj nije pretrpio štetu na radu pa da je slijedom toga neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na Hrvatske željeznice d.o.o. Zagreb, slaže se i ovaj sud.

Tužitelj je sam u svom iskazu naveo da je u sporno vrijeme sjedio u željezničkoj stanici M.G. i čekao vlak za povratak kući kada su u jednom trenutku naišli A., I. i P.G. te su ga, a kako je to utvrđeno u dosadašnjem postupku, A.G. i I.G. fizički napali i pretukli i zadali mu teške tjelesne povrede. Prema tome nema uzročne veze između povreda koje je tužitelj tom prilikom zadobio i procesa rada ili upravljanja tim procesom pa je pravilna odluka nižih sudova kada su odbili tužbeni zahtjev prema tom tuženiku, jer isti nije pasivno legitimiran u ovom predmetu.

Revizijski navodi da se radi o nesreći na radu jer je tužitelj pretučen za vrijeme radnog vremena i na svom radnom mjestu se ne mogu prihvatiti, jer sam tužitelj tijekom cijelog postupka pa i u reviziji ponavlja da u sporno vrijeme nije radio već je čekao vlak za povratak kući pa se radi o šteti koju je tužitelj pretrpio na putu od mjesta rada prema kući, a za koju štetu radna organizacija ne odgovara po principu objektivne odgovornosti jer u tom razdoblju nema nikakvog utjecaja na sigurnost ili nesigurnost radnika, a nema ni uzročne veze između obavljanja rada i nastale povrede tužitelja.

Ni revizijski navodi da su tužitelju povodom ovog štetnog događaja priznata sva prava od Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja Republike Hrvatske s naslova povrede na radu i priznata naknada za tjelesno oštećenje ne ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer su prava koja osigurani radnik može ostvariti prema ZOMIO i pretpostavke za ostvarenje tih prava regulirane propisima socijalnog osiguranja, a pitanje odštetne odgovornosti poslodavca i pretpostavke za tu odgovornost regulirane su propisima iz područja radnog prava i Zakona o obveznim odnosima, a nižestupanjski sudovi su pravilno

utvrdili da nisu ispunjeni uvjeti predviđeni odredbom čl. 73. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (“Narodne novine”, broj 34/91) jer tužitelj nije dokazao da je pretrpio štetu ni na radu ili u svezi s radom, pa stoga neosnovano potražuje naknadu za pretrpljenu štetu od svog poslodavca kako su to pravilno ocijenili i nižestupanjski sudovi.

Iz iznesenih razloga se nije ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava te je presuđeno kao u izreci temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 26. rujna 2001. godine.

Predsjednica vijeća:

Vjera Delić, v.r.