K-12/2012-19 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: K-12/12

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od suca ovog suda Vladimira Živaljića kao predsjednika vijeća, te sudaca porotnika Katice Aljinović i Hrvoja Dvornika, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Ines Tomić kao zapisničarke, u kaznenom postupku protiv optuženika I. M. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u svezi sa st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11 i 144/12, dalje u tekstu: KZ/11), nakon glavne i javne rasprave održane 3. prosinca 2013., uz objavljivanje 4. prosinca 2013. u nazočnosti optuženika I. M. s braniteljem D. J., odvjetnikom u Z. i optuženika M. B. s braniteljem B. Č., odvjetnikom u S., zamjenika Županijskog državnog odvjetnika u Splitu Frane Bojčića, te zamjenika punomoćnika stečajne upraviteljice oštećene A. J. B. d.d. u stečaju, D. T., odvjetnika u S.

p r e s u d i o j e

Optuženici:

1. I. M. sin pok. J. i K. rođene K., rođen ... u O., V., s prebivalištem u Z., ..., dipl. ekonomist sa završenom visokom stručnom spremom, Hrvat, državljanin Republike Hrvatske, oženjen, otac jednog djeteta,

2. M. B. sin pok. P. i K. rođene P., rođen ... u R. s prebivalištem u P., ..., profesor fizike sa završenom visokom stručnom spremom, Hrvat, državljanin Republike Hrvatske oženjen, otac dvoje djece

k r i v i s u

što su 21. ožujka 1995. u Z. optuženik I. M. kao direktor A. J. B. d.d. S., Poslovne jedinice Z., zajednički i dogovorno s L. J., predsjednikom Nadzornog odbora A. J. B. d.d. S., koji je kao većinski vlasnik bitno utjecao na upravljanje ukupnim poslovanjem banke, na nagovor i traženje optuženika M. B., tadašnjeg prijatelja L. J., s ciljem da M. B. i njegovom sinu P. B. pribave znatnu nepripadnu imovinsku korist zaključili ugovor o kreditu broj ... od 21. ožujka 1995. između kreditora A. J. B., Poslovne jedinice Z., zastupane po direktoru I. M. i korisnika kredita M. B. i P. B., slijedom kojeg ugovora je njima isplaćen iznos od 594.377,34 kuna namijenjen za kupnju stana s rokom otplate od pet godina, kamatnom stopom od 12% godišnje i obvezom vraćanja u polugodišnjim ratama od 101.332,83 kuna, premda banka nije provjerila kreditnu sposobnost korisnika kredita, niti je otplatu kredita uspješno osigurala, znajući da korisnici neće otplaćivati kredit koji ni do danas nije podmiren iako je početkom travnja 1998. nepoznata osoba i to bez znanja M. B. i P. B. otplatila dvije rate od ukupno 202.958,97 kuna, nakon čega je 29. svibnja 2000. na štetu banke L. J. donio odluku kojom je neosnovano otpisao dospjelu kamatu u iznosu od 267.509,82 kuna i potom iskoristio fiktivni ugovor o pružanju marketinških usluga kojeg je sačinila za sada nepoznata osoba između navodnog naručitelja usluga A. J. B. i navodnog davatelja usluga M. B. kojim je ovome odobren predujam od 200.000,00 kuna, koji iznos je L. J. ponovno na štetu banke neosnovano kompenzirao sa dugom za otplatu stambenog kredita što je naknadno ipak stornirano, čime je M. i P. B. na štetu A. J. B. pribavljena protupravna imovinska korist u iznosu od 391.418,37 kuna,

dakle, optuženik I. M. u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na zakonu, pravnom poslu i odnosu povjerenja, i na taj način pribavio drugoj osobi znatnu protupravnu imovinsku korist, te time onome o čijim se imovinskim interesima dužan brinuti prouzročio znatnu štetu, a optuženik M. B. drugoga s namjerom potakao da u gospodarskom poslovanju povrijedi dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na zakonu, pravnom poslu i odnosu povjerenja, i na taj način pribavi drugoj osobi znatnu protupravnu imovinsku korist, te time onome o čijim se imovinskim interesima dužan brinuti prouzroči znatnu štetu,

čime su optuženici I. M. i M. B. počinili kazneno djelo protiv gospodarstva, i to optuženik I. M. - zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju - djelo opisano po čl. 246. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ/11, a kažnjivo po čl. 246. st. 2. istog Zakona, a optuženik M. B. - zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju poticanjem - djelo opisano po čl. 246. st. 2. u svezi sa st. 1. te u svezi s čl. 37. st. 1. KZ/11, a kažnjivo po čl. 246. st. 2. u svezi s čl. 37. st. 1. istog Zakona.

Stoga se optuženik I. M. temeljem odredbe čl. 246. st. 2. KZ/11 i optuženik M. B. temeljem odredbe čl. 246. st. 2. u svezi s čl. 37. st. 1. KZ/11

o s u đ u j u

- na kaznu zatvora u trajanju od po 1 (jedne) godine svaki.

Nakon čega se temeljem čl. 56. KZ/11 prema dotičnim optuženicima

i z r i č e

U V J E T N A O S U D A

time da im se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženici u vremenu provjeravanja od 3 (tri) godine po pravomoćnosti ove presude ne počine neko novo kazneno djelo, te uz daljnji uvjet iz čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11 da u roku od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci po pravomoćnosti presude A. J. B. d.d. u stečaju poprave štetu - solidarno isplate iznos od 391.418,37 kuna.

Temeljem odredbe čl. 58. st. 5. KZ/11 sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne zatvora optuženicima, ako isti bez opravdanog razloga u zadanom roku od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci ne izvrše u potpunosti ili većoj mjeri navedenu obvezu iz čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11.

Temeljem odredbe čl. 132. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku (NN 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 – pročišćeni tekst i 115/06 – dalje u tekstu ZKP/97) oštećenoj A. J. B. d.d. u stečaju djelomično se dosuđuje zatraženi imovinskopravni zahtjev na način da su optuženici I. M. i M. B. obvezni oštećenoj A. J. B. d.d. u stečaju solidarno isplatiti iznos od 391.418,37 kuna dok se u više zatraženom iznosu oštećena A. J. B. d.d. u stečaju upućuje u parnicu radi ostvarenja svog imovinskopravnog zahtjeva.

Temeljem odredbe čl. 122 st. 1. u svezi s čl. 119. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/97 optuženici se obvezuju da na ime troškova ovog postupka isplate sudu iznos od po 20.000,00 kuna svaki na ime djela nagrade knjigovodstveno financijskim vještacima, kao i iznos od po 190,00 kuna svaki na ime naknade svjedoku, te paušalni iznos od po 3.000,00 kuna svaki, što je sveukupna obveza od po 23.190,00 kuna svakom optuženiku.

Obrazloženje

Županijsko državno odvjetništvo u Splitu podiglo je pred ovim sudom optužnicu broj K-DO-46/01 od 14. prosinca 2006. protiv optuženika I. M., M. B. i još drugih sedam optuženika, a zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u svezi sa st. 1. i dr. Kaznenog Zakona („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 11/03, 190/03 – Odluka Ustavnog suda RH 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 52/08 i 57/11, dalje u tekstu: KZ/97).

Tijekom glavne rasprave rješenjem vijeća od 27. siječnja 2012. kazneni postupka je razdvojen u odnosu na optuženika I. M., a rješenjem vijeća od 16. svibnja 2012. kazneni postupak je razdvojen i u odnosu na optuženika M. B., te je pripojen već razdvojenom postupku protiv optuženika I. M. pa se u odnosu na optuženike I. M. i M. B. vodio zaseban kazneni postupak pod oznakom K-12/12.

Kako je zajedno s optuženicima I. M. i M. B. za utuženi događaj opisan pod točkom 6. izreke optužnice, optužen i L. J. to je, a obzirom na činjenicu razdvajanja postupka, zamjenik ŽDO-a Split prije okončanja dokaznog postupka uredio činjenični opis kaznenog djela koji se dotičnim optuženicima stavlja na teret i to na način gotovo istovjetan činjeničnom opisu kaznenog djela iz ove presude.

Na početku glavne rasprave sud je optuženike I. M. i M. B. pozvao da se u smislu odredbe čl. 320. st. 5. ZKP/97 očituju kakav stav zauzimaju prema optužnici na što su dotični ponaosob istakli kako se ne smatraju krivima za kazneno djelo koje im se optužnicom stavlja na teret, te da će svoju obranu iznijeti na kraju dokaznog postupka.

Nakon očitovanja optuženika o optužnici sud je otvorio dokazni postupak tijekom kojeg je u svojstvu svjedoka-predstavnika oštećene A. J. B. d.d. u stečaju ispitao stečajnu upraviteljicu M. Š. (list 1167-1168 spisa), te svjedoke L. B. (list 1168-1169 spisa), P. T. (list 1169-1170 spisa), L. J. (list 1173-1176 spisa), P. P. (list 1183-1185 spisa), I. F. (list 1186- 1187 spisa) i M. K. (list 1187-1188 spisa).

Na glavnoj raspravi, suglasnošću stranka, a temeljem odredbe čl. 331. st. 1. toč. 4. ZKP/97 pročitani su i zapisnici istražnog suca o ispitivanju svjedoka tijekom istraga i to zapisnik o ispitivanju svjedoka B. Ž. od 8. svibnja 2001. (list 183 spisa); N. K. od 9. svibnja 2001. (list 186-187 spisa); M. K. od 4. svibnja 2001. (list 173-175 spisa); B. B. od 11. svibnja 2001. (list 203-204 spisa); te A. V. od 8. svibnja 2001. (list 184 spisa).

Također suglasnošću stranaka, a temeljem odredbe čl. 331. st. 1. toč. 4. ZKP/97 tijekom glavne rasprave je pročitano i financijsko-knjigovodstveno vještačenje izrađeno po timu stručnjaka Ekonomskog instituta Z. i to onaj dio koji se odnosi na predmet optužbe (list 360-361, te 388-391 spisa), kao i ekspertiza, dopuna financijsko-knjigovodstvenog vještačenja izrađena po timu stručnjaka Ekonomskog instituta Z. koja se odnosi na isti predmet optužbe (list 624-629, te 649-651 spisa).

U nastavku dokaznog postupka pregledani su spis Trgovačkog suda u Splitu oznake P- 1366/2011 koji se odnosi na tužbu A. J. B. d.d. u stečaju protiv M. B. radi isplate s tim da su posebno pročitani dijelovi spisa i to prijedlog za ovrhu ovrhovoditelja A. J. B. u stečaju protiv ovršenika M. B. s rješenjem Općinskog suda u Splitu o ovrsi broj 490/02 od 23. siječnja 2002., te prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Splitu broj 13 P-1507/2005 od 22. studenog 2007. kao i drugostupanjska presuda Visokog Trgovačkog suda RH broj 52 Pž 962/08-4 od 29. prosinca 2010., te nova prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Splitu broj 13 P 1366/11 od 10. svibnja 2013. kao i podnesak tužitelja A. J. B. zaprimljen na Trgovačkom sudu u Splitu 24. travnja 2006. koji se odnosi na stanje u svezi povrata kredita kojeg su M. B. i P. B. podigli kod A. J. B., te izvadci iz knjigovodstva A. J. B. označeni kao broj 067 od 08. travnja 1998. i 070 od 11. travnja 1998. koji se također odnose na otplatu predmetnog kredita. Inače, materijali su preslikani i označeni kao prilog "A" spisa.

Nadalje, u dokazne svrhe pročitani su i materijali označeni kao "prilog glava VII dokazi 102-110" i to ugovor o kreditu sklopljen između A. J. B. d.d. S., te M. B. i P. B. od 21. ožujka 1995. (glava VII-102), uplatnice-posebni nalozi za prijenos (glava VII 103 i 104), ugovor o kupoprodaji stana sklopljen između I. d.d., te P. B. i maloljetne D. B. zastupane po ocu M. B. od 10. ožujka 1995. (glava VII 105), ugovor o pružanju marketinških usluga sklopljen između A. J. B. d.d. i M. B. (glava VII 106), uplatnica te izvadci iz knjigovodstva A. J. B. označeni kao broj 067 od 08. travnja 1998. i 070 od 11. travnja 1998. s temeljnicama za knjiženje (glava VII 107), odluka Nadzornog odbora A. J. B. od 29. svibnja 2000. u svezi otplate duga M. B., A. J. B. (glava VII 108), plan A. J. B. o otplati kredita korisnika M. B. od 31. ožujka 1997. s prijedlogom načina otplate navedenog kredita od 22. prosinca 2000. (glava VII 109), izvod iz poslovnih knjiga A. J. B. – kartica partije 19-92-00020-4 M. B. od 01. veljače 2001. s izjavom o prijeboju-kompenzaciji dužnika M. B. i vjerovnika A. J. B. od 30. listopada 1999.

Na glavnoj raspravi je također pročitan i izvod iz registra Trgovačkog suda u Splitu za A. J. B. označen kao prilog "B" spisa kao i materijali označeni kao prilog "C" spisa i to očitovanje-obrana optuženika M. B. na navode izmijenjene optužnice, ugovor sklopljen između A. J. B. kao davatelja kredita i M. B. kao korisnika kredita u iznosu od 30.000 ondašnjih DEM od 8. svibnja 1998., te obavijest o rasporedu anuiteta po kreditu koji je predmet optužbe kao i presuda i rješenje Trgovačkog suda u Splitu broj IX P-777/93 od 28. veljače 1996.

Na glavnoj raspravi je pročitan i podnesak punomoćnika stečajne upraviteljice oštećene A. J. B. d.d. u stečaju s imovinskopravnim zahtjevom od 28. studenog 2013. (list 1194 spisa).

Inače, vijeće je kao nevažne odbilo prijedloge obrane prvooptuženika da se tijekom postupka u svojstvu svjedoka ispitaju M. R. i M. S., a na okolnosti provjere iskaza optuženika M. B., te iskaza L. J. koji je ispitan u svojstvu svjedoka, a čija kazivanja da su po navodima obrane u suprotnosti, kao što bi po navodima obrane u suprotnosti bila i kazivanja spomenutog svjedoka L. J., te P. P. koji je također ispitan u svojstvu svjedoka. Naime, sudsko vijeće je smatralo kako je iz sve dokazne građe izvedene tijekom glavne rasprave činjenično stanje u potrebnoj mjeri rasvijetljeno, pa je doista bilo suvišno da se još ispituju i spomenuti svjedoci koji inače nemaju neposrednih saznanja o predmetu optužbe.

Na kraju dokaznog postupka pročitani su izvodi iz kaznene evidencije za optuženika I. M. (list 195 spisa), te M. B. (list 200 spisa).

Nakon što stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga sud je u smislu odredbe čl 320. st 7. ZKP/97 pristupio ispitivanju optuženika.

Optuženik I. M. tijekom iznošenja obrane pred istražnim sucem navodi da je od kraja listopada 1992. do 31. prosinca 1995. bio zaposlen u A. J. B. na radnom mjestu direktora Poslovnice te banke u Z. U svezi onog što mu se optužnicom stavlja na teret da se ne osjeća krivim jer je činio sve u skladu s tadašnjim običajima i propisima. Inače, da je predmetni ugovor o kreditu doista odobren u Poslovnici A. J. B. u Z., te da je on u ime davatelja kredita potpisao ugovor. Međutim da je tada prvi put vidio M. B. kojeg je doveo L. J. sa zahtjevom da se dotičnom odobri stambeni kredit i uz navedene uvjete. Kako su u Poslovnici A. J. B. u Z. imali svega 4 ili 5 zaposlenika da je ovjeru dokumenata vezano za stambeni kredit trebala napraviti C. B. u S. koja je imala pravnu službu. Dalje je naveo kako je dokumentacija vezana za kredit jedno vrijeme bila u Z. i to u prostorijama K. B., te mu nije poznato koliko je vremena prošlo do odnošenja te dokumentacije u S. s tim da je dokumentacija u vezi tog kredita, kao i općenito sva poslovna dokumentacija Poslovnice Banke iz Z. prenesena u S. A Poslovnica je prestala poslovati osnivanjem K. B. koju je osnovala A. J. B. S. ali K. B. nije preuzela tekuće poslovanje Poslovnice. Odgovarajući na upite zamjenika ŽDO-a Split optuženik je naveo kako se prilikom odobravanja kredita primarno provjerava kreditna sposobnost tražitelja i na temelju toga direktor Podružnice ocjenjuje hoće li se odobriti traženi kredit. Međutim, da se to nije odnosilo na ovaj konkretni kredit. Osim toga, ako bi se radilo o značajnijim iznosima kredita nisu izostajale ni konzultacije s upravom, odnosno centralom Banke u S. Inače, onaj kredit koji je odobren M. B. da se može smatrati kreditom u značajnijem iznosu, a isti je odobren na zahtjev predsjednika nadzornog odbora banke L. J. koji je i pedesetpostotni vlasnik banke. Takav zahtjev L. J.za njega je značilo povjerenje da će M. B. kredit otplaćivati jer da nije bilo tog povjerenja predmetni kredit ne bi bio ni odobren. Još je naveo kako je on potpisao plan otplate kredita, a inače ugovor je trebalo dostaviti pravnoj službi banke u S. radi upisa hipoteke u zemljišne knjige suda. Spomenuti plan otplate kredita da je mogla napraviti K. B. iz usluge s tim da ga je radio netko od službenika banke, a on je samo potpisao taj plan otplate.

Optuženik I. M. pri svojoj obrani iz istrage ostao je i na glavnoj raspravi. Na upite svog branitelja naveo je kako mu je L. J. kritične prigode ponudio da kao direktor Poslovnice A. J. B. u Z. potpiše drugu verziju ugovora o kreditu M. B., a u kojoj verziji nije bilo navedeno osiguranje povrata kredita hipotekom na nekretnini koju će M. kupiti. Međutim, on nije pristao na tu verziju ugovora već je inzistirao da se u ugovor unese i odredba o hipoteci, pa kada je tako postupljeno potpisao je ugovor. Inače, u Podružnici banke ostao je samo jedan primjerak ugovora dok je L. J. sobom u S. ponio više kopija tog ugovora kako bi se kod javnog bilježnika ovjerio potpis korisnika kredita M. B. i njegovog sina P. B. Te potpisane kopije ugovora mu nisu vraćene u Podružnicu radi upisa hipoteke na kupljenu nekretninu u Z., a koji posao je trebala obaviti pravna služba banke u S. Prvi anuitet kredita je trebalo otplatiti u rujnu 1995., a koja uplata nije izvršena s tim što nije uobičajeno da banka odmah poduzima mjere prema korisnicima kredita u smislu prisilne naplate ako se prva rata ne plati, pa stoga da ni oni ništa nisu poduzimali u svezi predmetnog kredita. Međutim, da je on ipak nekoliko puta razgovarao telefonom s L. J. koji mu je odgovarao kako će se to u vezi kredita riješiti. Već od 1. siječnja 1996. prešao je na novu dužnost predsjednika uprave K. B. Na upit zastupnika optužbe prvooptuženik je naveo kako misli da je predmetni ugovor bio jedini ugovor o stambenom kreditu koji je odobren iz Poslovnice A. J. B. u Z. Ponovio je kako ugovor o kreditu ne bi potpisao da to od njega nije tražio L. J. , pa obzirom na ta jamstva da nije vršio daljnju provjeru u smislu utvrđivanja kreditne sposobnosti korisnika, kredita M. i P. B. Obranu je zaključio ističući kako je u više navrata inzistirao kod L. J. da se iz pravne službe banke u S. Općinskom sudu u Zagrebu dostavi prijedlog radi upisa hipoteke. Očitujući se o imovinskopravnom zahtjevu oštećene A. J. B. u stečaju optuženik je naveo kako je isti neutemeljen i kao takvog ga treba odbiti. Naime, kad nije kriv za utuženo kazneno djelo onda i ne može snositi posljedice eventualnog obeštećenja Banke.

Optuženik M. B. prilikom iznošenja obrane pred istražnim sucem navodi kako je s L. J. bio nerazdvojni prijatelj pa je dotični tako znao kako mu sestra, koja je dugo radila u Njemačkoj, namjerava djeci kupiti stan. Sestra mu je tako za Uskrs, a potom i za berbu grožđa tijekom 1994. iz Njemačke donijela i predala novac za kupnju stana. Kako je J. znao za tu situaciju zatražio je od njega da mu preda 200.000,00 ondašnjih DEM koja sredstva je sestra namijenila za spomenute svrhe. J. je ujedno kazao kako ima svoje ljude u Z. i da će on potražiti taj stan, a do kupnje stana da će mu pronaći smještaj za sina u Z.

I doista da je L. J. plaćao najam stana njegovom sinu koji je u to vrijeme krenuo na studij u Z., a već iza Nove (1995.) godine da je s J. gledao stan kojeg će kupiti. Ujedno mu je J. rekao kako ima problema oko vraćanja onih 200.000,00 DEM, te ga je molio da mu novac vrati tako što će kreditom platiti stan, a on će taj kredit zatvoriti u roku od godinu dana. Iako mu je taj prijedlog bio neobičan pristao je na J. prijedlog i otišao s njime u Z. gdje mu je ovaj rekao da "potpiše taj kredit" s tim da je kredit potpisao i njegov sin i o tom kreditu on više nije vodio računa budući je J. preuzeo obvezu "zatvaranja" kredita u roku od godinu dana.

Kroz neko vrijeme J. ga je molio da dođe ovjeriti ugovor jer mu to treba zbog knjigovodstva, a nakon toga sve do 1998. da o kreditu nisu razgovarali smatrajući kako je to riješeno. Prethodno mu je J. u banci isplatio 30.000,00 ondašnjih DEM i rekao kako je kredit potpuno zatvoren. To je ponovio i pred svjedokom B. Ž. Međutim, u veljači 2001. J. ga je nazvao telefonom govoreći kako ga mora vidjeti, a potom je došao kod njega kući kazavši kako mu onda 1998. nije rekao istinu o kreditu tj. kazao je da kredit nije "zatvorio" i da je to pokušao napraviti s nekim marketinškim ugovorom do kojega je došla policija pa da će ih obojicu zatvoriti na Bilicama.

Nakon toga da on nema mira, a inače da nikakav marketinški ugovor nije potpisao, te ne može vratiti kredit jer ništa nije dužan. Od L. J. ništa ne potražuje jer mu je ovaj pozajmicu od 200.000,00 ondašnjih DEM vratio i to u iznosu od 170.000,00 DEM plaćanjem cijene stana, te vraćanjem gotovine u iznosu od 30.000,00 DEM. Inače, predmetni ugovor o kreditu da su kao korisnici kredita potpisali on i sin mu P.

21. ožujka 1995. Pojašnjava kako mu je ugovor o kreditu u Poslovnoj jedinici A. J. B. u Z. dao M. kojega je tada prvi put vidio. Tada o sadržaju ugovora uopće nisu razgovarali, a banka mu naknadno nije slala nikakve obavijesti odnosno nikakva pismena. Naveo je kako je sav novac koji je dao kao pozajmicu L. J. imao u kući, a koji novac mu je prethodno predala sestra L. koja živi na istoj adresi kao i on. Naknadno je utvrdio kako stan nije uknjižen, pa je otišao kod prodavatelja stana TD I. i zatražio primjerak ugovora o kupoprodaji stana nakon čega je podnio zahtjev za uknjižbu. Od J. nije tražio neki dokument kao priznanicu o pozajmici 200.000,00 ondašnjih DEM, koju pozajmicu mu je dao bez kamate, a iz razloga što su doista bili veliki prijatelji. Nije mu poznato zašto je J. trebao taj novac.

Tijekom iznošenja obrane na glavnoj raspravi drugoptuženik M. B. u potpunosti je ostao pri navodima svoje obrane koju je iznio pred istražnim sucem. Naglasio je kako do pojavljivanja prvih problema u svezi utuženog događaja nije ima ni jedan primjerak nikakvog ugovora tj. nije imao primjerak ugovora koji je predmet optužbe kao ni primjerak ugovora o kreditu kojim je L. J. njemu vratio dio duga u protuvrijednosti od 30.000,00 DEM. Naime, da mu je navedeni iznos, a koji predstavlja dio ukupnog duga, L. vratio tako što je sastavio nekakav ugovor o kreditu navodno sklopljen između njega kao korisnika kredita i A.

J. B. kao davatelja kredita. Što se tiče konkretnog ugovora o stambenom kreditu sklopljenog u Z. kao i ugovora o marketinškim uslugama da on o tome ne zna ništa i da u ničemu nije sudjelovao osim što je potpisao ugovor o kreditu, te je išao kod javnog bilježnika radi ovjere potpisa na tom ugovoru. Ponavlja kako mu je L. J. bio dužan 200.000,00 ondašnjih DEM, te da je modus vraćanja tog duga bio preko ugovora o kreditu. Kada je po predsjedniku vijeća upitan zašto je dozvolio da se novac u iznosu od 200.000,00 ondašnjih DEM koje je pozajmio L.

J. u kao fizičkoj osobi vraća na način kako je to opisao odgovorio je kako je smatrao da će L. J. uredno servisirati kredit. Navodi dalje kako nije pretpostavljao da bi se moglo raditi o zlouporabi na štetu banke i u tom slučaju u takvim radnjama ne bi sudjelovao, a kao što i nije sudjelovao. Kada je dalje upitan zašto je pristao da ugovor o kreditu glasi na njegovo im, a ne na ime L. J. odgovorio je kako je to bila njegova neopreznost, odnosno da u to vrijeme nije poznavao stvarne karakterne osobine L. J. Optuženik M. B. u cijelosti je odbio imovinskopravni zahtjev oštećenika A.

J. B. u stečaju. Naveo je kako u slučaju nastupanja štete A. J. B. za istu odgovora L. J. koji je i osmislio predmetni stambeni kredit, a ne on. Međutim, sve da su on i članovi njegove obitelji oštetili A. J. B. onda je, a imajući u vidu sve izvedene dokaze, osobito sadržaj ugovora o stambenom kreditu, razvidno kako je pored njega korisnik tog kredita i njegov sin P. B. Stoga je nelogično da se imovinskopravni zahtjev, bez obzira što je isti neosnovan, postavlja samo prema njemu. Nakon izmjene optužnice od strane zastupnika optužbe branitelj optuženika M.

B. je dostavio pisani podnesak priložen spisu i označen kao prilog "C", a koji podnesak je po prijedlogu samog drugooptuženika i njegovog branitelj pročitan na glavnoj raspravi. No, u navedenom podnesku optuženik M. B. u osnovi ponavlja sve ono što je i ranije iskazivao, a što je već interpretirano.

Kao što je prije istaknuto tijekom glavne rasprave ispitana je svjedok - predstavnica oštećenika M. Š., stečajna upraviteljica A. J. B. u stečaju, a kao što su ispitani, odnosno pročitani su i iskazi više svjedoka koji su imali određena saznanja o predmetu optužbe. Tako svjedok - predstavnica oštećenika M. Š. navodi da je nad A. J. B. 15. svibnja 2002. otvoren stečajni postupak i ona je postavljena za stečajnu upraviteljicu. Po preuzimanju dužnosti utvrdila je kako je jedan od dužnika A. J. B. u stečaju bio i M. B., i to za iznos od 386.121,95 kuna po osnovu stambenog kredita kojeg je banka isplatila M. B. i sinu mu P. B. Misli kako se kredit isplatio u iznosu od 560.000,00 kuna, a koja sredstva su direktno uplaćena na račun tvrtke I. koja je prodala stan korisnicima kredita. Ne zna je li eventualno korisnicima kredita uz spomenuti iznos isplaćen još koji manji iznos, a na ime plaćanja poreza na promet nekretnina, odnosno plaćanja poreza po osnovu kupnje stana. Svjedokinja - predstavnica oštećenika dalje navodi kako je imala priliku pogledati dokumentaciju koja se odnosi na predmetni dug prema banci pa je tako vidjela i ugovor o kreditu, a u kojem ugovoru je kao sredstvo osiguranja povrata kredita bio određen upis hipoteke na kupljenom stanu, te vlastita mjenica koju će izdati korisnik kredita M. B. Međutim, prije njenog dolaska na dužnost stečajne upraviteljice nije poduzet postupak za naplatom mjenice, a kao ni postupak za upisom hipoteke na kupljenom stanu. U vrijeme otvaranja stečajnog postupka mjenica se više nije mogla naplatiti, dok se hipoteka mogla upisati pa je ona u tom cilju i poduzela radnje, te je upisana hipoteka na predmetni stan, a pretpostavlja kako je to bilo u vremenu prije 2005. Precizira kako zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan nije etažirana pa su u smislu upisa hipoteke samo položene isprave u zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Zagrebu. Inače, u svezi ovog potraživanja A. J. B. u stečaju prema M. B. da pred Trgovačkim sudom u Splitu teče parnica. Imovinskopravni zahtjev u ovom kaznenom postupku u ime banke u stečaju postavio je njen punomoćnik M. B., odvjetnik u S. Odgovarajući na pitanja branitelja optuženika M. B. svjedok-predstavnica oštećenika je navela kako ne zna je li u svezi otplate predmetnog duga bilo još kakvih uplata na žiro račun A. J. B. u stečaju, te ne zna je li povodom mogućih uplata netko izdao nalog za storniranje tih uplata.

Svjedok LJ. B., sestra optuženika M. B., navodi kako je na radu u Njemačkoj provela 35 godina, te uživa njemačku mirovinu. S bratom je sufinancirala izgradnju kuće, a povremeno mu je davala i novac. U jednom trenutku je došla na ideju da bratovoj djeci, koja su trebala poći na studij u Z., kupi stan u Z. U tu svrhu da je do 1994. M. dala 100.000,00 DEM, a tijekom 1994. u dva navrata da mu je dala još 100.000,00 DEM, odnosno za kupnju stana u Z. ukupno mu je dala 200.000,00 DEM. Inače, novac koji je dala bratu M. prethodno nije držala na banci već je dio tog novca bio kod nje kući u Njemačkoj, a dio je bio kod poznanika. Kada je upitana je li joj poznato da je baš navedenim novcem kupljen stan u Z. odgovorila je kako joj je M. naknadno kazao da je onih 200.000,00 DEM dao prijatelju L. J. koji ga je prevario. Još je navela kako joj je poznato da je cijena kupljenog stana u Z. bila 160.000,00 ili 170.000,00 DEM, a bratu je kazala kako od novca kojeg mu je dala ne treba ništa vraćati. Inače, novac nije držala na banci iz razloga jer se mislila vratiti u Hrvatsku. Pojasnila je kako prilikom davanja onih 200.000,00 DEM M. s dotičnim nije sklapala nikakav ugovor niti je tražila da joj on izda priznanicu obzirom da su oni brat i sestra i među njima je vladalo potpuno povjerenje.

Svjedok P. T. navodi kako je u A. J. B. došao raditi 4. ožujka 1997., te je u banci proveo do 15. studenog 1999. Radio je kao šef, odnosno kao direktor pravne službe. M. B. je upoznao otrag 30 godina, a po dolasku u A. J. B. dotičnog je često viđao u banci. Pozdravljali bi se na hodniku, a za njegov kredit je saznao krajem 1998. odnosno počekom 1999. Naime, u to vrijeme banka se suočila s problemom neuredne otplate kredita, pa je formirano jedno tijelo koje se intenzivnije bavilo poduzimanjem mjera za naplatu potraživanja banke po osnovu kredita. Članovi tog tijela su bili šefica kreditnih odnosa sa stanovništvom A. D., šefica kreditnih odnosa s pravnim osobama gospođa F., te on kao pravnik. Njihova uloga je bila, a nakon što bi dobili izliste dugovanja za sve one koji su bili dužni više od tri rate kredita, utvrđivanje mjera za naplatu tih kredita i to mjera u smislu odluke da li će se slati opomene, da li će se donositi ovršni prijedlozi ili će se ići u tužbe i druge mjere. Sjeća se kako su na tim sastancima došli i do kredita koji je glasio na ime M. B. Dobro je upamtio tu situaciju, jer kao što je već kazao, M. B. poznaje. Sjeća se kako je tada L. J. rekao u smislu da ne šalju M. opomene niti tužbe zbog neotplaćenog kredita jer da će s njime razgovarati i da će on to srediti. To je bila samo jedna situacija kada je L. J. tako reagirao. Tada nitko nije govorio o kojem se kreditu radilo odnosno po kojem osnovu je podignut kredit, a ne sjeća se je li bilo riječi o iznosu kredita iako je taj iznos sigurno spominjan. Inače, L. J. u to vrijeme nije bio predsjednik niti član uprave banke jer tada se mijenjalo više direktora. Međutim, on je bio osoba za koju se držalo kako se njega treba poslušati jer je bio jedan od suvlasnika banke, a misli kako je drugi suvlasnik bio P. P. s tim da ne zna koliki su bili njihovi suvlasnički udjeli. Veoma je moguće da su oni bili i članovi nadzornog odbora banke odnosno da je jedan od njih bio i predsjednik nadzornog odbora banke, ali on to doista ne zna. Inače, L. J. mu nikada nije rekao da poduzme neke mjere u smislu upisivanja hipoteke nad stanom kojeg je M. B. kupio niti je vidio kupoprodajni ugovor, pa ne zna koji su bili instrumenti osiguranja povrata kredita. Na upit branitelja optuženika M. B. odgovorio je kako je L. J. kod spominjanja kredita od M. B. moguće upotrijebio izraze tipa "to je moja stvar, moja obveza" ili "naša stvar, naša obveza".

Svjedok Nikola Kuvačić čiji iskaz iz istrage je pročitan tijekom glavne rasprave navodi da je bio član nadzornog odbora A. J. B. negdje od veljače 2000. pa do početka likvidacije spomenute banke. Kroz to vrijeme L. J. je bio predsjednik nadzornog odbora, dok je drugi član bio A. V. Nadzorni odbor se nikad nije oficijelno sastao, već su se sastajali na ručku, a koliko se sjeća to je bilo u tri navrata. Na jednom od tih sastanaka se govorilo i o prolongatu nekog zajma s tim da nisu potpisivali nikakve dokumente. Na pitanje da li mu je što poznato o kreditu koji bi M. B. podigao kod Banke za kupnju stana u Z. odgovorio je kako je s M. razgovarao, ali tek nakon što je o toj stvari pisalo u novinama, s tim da mu prije toga ništa nije bilo poznato. Kada mu je pokazana odluka Nadzornog odbora Banke označena u spisu kao dokument 108 iz glave VII priloga i kada je upitan je li mu što poznato o toj odluci odgovorio je da nikada o onome što je predmet te odluke nisu razgovarali, te da prvi put vidi tu odluku. Još je naveo kako je prilikom razgovora s M. B. dotični kazao kako njemu pripada 200.000,00 DEM koje je unio u banku i da se upravo temeljem toga realizirao zajam za kupnju stana koji je postao sporan. M. je digao cijelu halabuku na L., tvrdio je kako ga je ovaj prevario, jer je onaj novac kojeg je unio u banku bio od njegove sestre koja je radila u Njemačkoj s tim da mu nije govorio o tehnici unošenja tog novca u Banku.

Svjedok B. Ž. koji je tijekom istrage ispitan pred istražnim sucem, s tim da je zapisnik o tom ispitivanju pročitan na glavnoj raspravi u osnovi navodi kako poznaje L. J. i M. B. te je jedne prilike tijekom zime 1998. u njegovoj prisutnosti M. priupitao L. "kad ćeš ti meni riješiti stan?" odnosno nešto u tom smislu, a na što mu je L. odgovorio "za par mjeseci". Također je jedne prilike, a dok se nalazio u društvu s dotičnima M. pitao L. kad će mu riješiti onaj dug, a na što mu je on odgovorio kako će ga riješiti za par mjeseci. Inače, o predmetnom stanu ništa mu nije poznato.

Na glavnoj raspravi su pročitani i svjedočki iskazi iz istrage B. B. i A. V., koji nemaju saznanja u svezi kredita koji bi M. i P. B. podigli kod A. J. B. Inače A. V. navodi kako je bio dugogodišnji član nadzornog odbora Banke, ali da na sjednice nadzornog odbora nije pozivan pa da ni po tom osnovu nema saznanja o predmetnom kreditu.

Svjedok I. F. prilikom ispitivanja na glavnoj raspravi navodi kako je bio predsjednik uprave A. J. B. od 5. listopada 1999. do 31. ožujka 2000. kada je dao ostavku. Kao predsjedniku uprave bilo mu je poznato kako je u njihovoj banci, u nekom vremenu ranije, M. B. podigao stambeni kredit. Međutim, na kreditnom odboru Banke, a dok je on bio predsjednik uprave, o tom kreditu se nikada nije raspravljalo. Navodi da mu nije poznato je li A. J. B. u cijelosti ili djelomično otpisala kamate po osnovu neotplaćenog kredita od strane M. B. Međutim, banka je znala otpisivati kamate svojim klijentima, a sve s ciljem podržavanja klijenta u obvezi povrata kredita. Pogotovo su se znale otpisivati zatezne kamate. Inače, ako klijent koji bi podigao stambeni kredit, ne otplaćuje kredit, logično je da se u toj situaciji aktiviraju instrumenti osiguranja povrata kredita u vidu hipoteke na kupljenom stanu ili mjenica. U vrijeme dok je on bio predsjednik uprave banke, nikada nije bilo riječi o kreditu M. B. Isto tako nije bilo riječi ni o tome da bi se na kreditnom odboru donijela odluka o potpisivanju ugovora s M. B. o pružanju marketinških usluga, a sve kako bi se navodno formalizirao odnos između Banke i M., te po osnovu tog ugovora M. isplatila naknada za njegov doprinos u radu banke. Inače, ako bi ugovor o pružanju marketinških usluga između Banke i M. B. bio sklopljen 30. listopada 1999., a u koje vrijeme je obnašao dužnost predsjednika uprave, onda je logično da bi upravno on takav ugovor potpisivao, odnosno mogao ga je potpisati i drugi član uprave ali uz njegovo znanje. Nije logično da takav ugovor potpiše M. K. kao član uprave banke, a bez njegovog znanja kao predsjednika uprave.

Svjedok M. K. navodi kako je imenovan direktorom Podružnice A. J. B. u Z.

1. lipnja 1999., dok je 4. listopada 1999. postao član uprave banke. U listopadu 1999. od L. J. je prvi put doznao o kreditu koji je prije njegovog dolaska na dužnost direktora podružnice odobren M. B. Naime, da je tada kod njega u Podružnicu došao L. J. te je rekao kako ima jednog čovjeka koji se zove M. B. i koji da će puno pomoći pri prikupljanju novih klijenata, pa mora s njime nešto srediti. Misli da mu je tog istog dana L. donio ugovor o pružanju marketinških usluga označen u prilozima glave VII pod rednim brojem 106. L. je tu ispred njega potpisao ugovor, te zatražio da ga i on potpiše, što je i učinio, a obzirom da je imao bezgranično povjerenje u L. tj. obzirom na L. svojstvo u banci.

Na ugovoru koji mu je predočen nije bilo potpisa ispod imena M. B., niti je on znao tko se i kada na tom mjestu potpisao. Kada je u Podružnicu stigla dokumentacija iz K. B. da je među tom dokumentacijom bila i ona koja se odnosila na odobreni kredit M. B. Za taj kredit L. J. je sasvim određeno rekao "to ćemo srediti", tako da nije imao potrebu poduzimati bilo što u svezi s tim kreditom. Tada još nije znao je li po kreditu bilo što plaćeno odnosno je li plaćen koji anuitet. Naknadno je u dokumentaciji vidio kako su bila plaćena dva anuiteta, a nije mu poznato tko je te uplate izvršio.

Inače, kao član uprave Banke bio je ovlašten potpisivati ugovore koji predstavljaju financijsku obvezu za banku pa je tako bio ovlašten potpisati i ugovor o pružanju marketinških usluga između Banke i M. B. Vjerojatno je bio dužan upoznati predsjednika uprave kako je potpisao takav ugovor, te je vjerojatno o tome i upoznao tadašnjeg predsjednika uprave I. F. Navodi kako nije imao uvida je li ugovor o pružanju marketinških usluga realiziran. Međutim, kada je izvršio uvid u dokumentaciju odobrenog kredita M. B. vidio je kako nema osnova za potpisivanje ugovora o pružanju marketinških usluga, a koji ugovor je prethodno potpisao.

Stoga su i stornirane uplate akontacije u iznosu od 200.000,00 kuna u korist otplate kredita, a navedene u st. 3. čl.

2. Ugovora o pružanju marketinških usluga. Navodi dalje kako ne zna tko je sačinio izjavu o prijeboju odnosno kompenzaciji pa i unatoč tome što je na izjavi isti datum 30. listopada 1999., a kada je sačinjen i Ugovor o pružanju marketinških usluga. Naveo je na kraju kako je postupanje po ovom kreditu koji je odobren M. B. trebalo biti u Banci u S. s tim da Podružnica A. J. B. u Z. kroz vrijeme od 3 godine nije ni radila.

Svjedok P. P. navodi kako mu je u svezi predmetnog kredita poznato da je u banci postojala dobra volja da se M. B., kao tada veoma utjecajnoj osobi i eksponiranom članu HDZ-a dodjeli kredit radi kupnje stana u Z. Poznato mu je kako je kredit odobren upravo preko Podružnice A. J. B. u Z. Inače, direktor te Podružnice I. M. nije mogao samostalno donijeti odluku o odobravanju tog kredita već je za to trebalo odobrenje iz S. U konkretnom slučaju L. J. je bio taj koji je M. rekao da se kredit može odobriti i to pod onim uvjetima koji će se formalizirati u ugovoru.

L. J. je u to vrijeme bio njegov (P.) partner, te 50%-tni vlasnik Banke, a ujedno i predsjednik nadzornog odbora Banke. Sasvim je poslovno korektno da M. traženje jedne takve osobe u sustavu banke uvaži. Poznato mu je da je kredit isplaćen M. B. i njegovom sinu P., te mu je poznato da je od kredita kupljen stan u Z. za M. djecu. Notorno je kako se povrat kredita osigurava pouzdanim instrumentima tipa upisa založnog prava na nekretninu koja se kupuje sredstvima kredita, vlastitom mjenicom korisnika kredita, mjenicama jamaca, te drugim instrumentima.

Kako je povrat konkretnog kredita osiguran nije mu poznato. Inače, čuo je kako se kredit nije uredno otplaćivao, pa je u tom slučaju logično da se u adekvatnoj proceduri, nakon opomene odnosno iscrpljivanja jednostavnijih načina naplate kredita, krene u naplatu po osnovu instrumenata kojima je kredit osiguran. Navodi kako nije uobičajeno da tranše otplate kredita dospijevaju jednom polugodišnje. Dalje navodi kako je često s L. J. dolazio u prostorije Poslovnice A. J. B. u Z. i moguće da je tih prilika s njima nekada bio i M. B. pa je moguće da su tada, a u nazočnosti još i I.

M., razgovarali i o predmetnom kreditu. Međutim, on se toga ne sjeća. Svjedok je dalje naveo kako L. J. kao predsjednik nadzornog odbora u formalnopravnom smislu nije imao upravljačku ulogu. Međutim, kako je J. skupa s njime bio 100%-tni vlasnik Banke i kako su njih dvojica faktički predstavljali skupštinu Banke, to znači da su njih dvojica u okviru ovlasti skupštine mogli bilo kada donijeti bilo kakvu poslovnu odluku za Banku. Naravno misli na odluke koje bi bile propisane i poslovno opravdane. Prema tome, on i L. J. su praktički bili i stvarno upravljačko tijelo banke iako je u formalnopravnom smislu on bio direktor banke.

Ni jednu značajnu poslovnu odluku kao direktor banke nije donio bez L. J. Inače, po njegovim saznanjima ovaj angažman L. J. da M. B. odobri kredit je isključivo prijateljske prirode. Mnogo puta je posvjedočio kako su L. J. i M. B. veliki prijatelji što najbolje oslikava jedna rečenica L. supruge koja je rekla "Bog na nebu, a M. na zemlji". Kao predsjedniku uprave Banke nije mu poznat nikakav poslovni angažman M. B. iz kojeg bi Banka imala neku beneficiju. O tome da bi moguće M. B., L. J. u dao pozajmicu od 200.000,00 ondašnjih DEM također da mu ništa nije poznato.

Također mu nije ništa poznato u svezi otplate dva anuiteta u iznosu od po 101.000,00 kuna. Svjedok je dalje naveo kako mu nije bila poznata ni činjenica da M. B. ne otplaćuje svoj kredit. Misli kako je glavni razlog što se nije išlo u prisilnu naplatu potraživanja Banke po osnovu neotplaćenog kredita taj jer je u Banci bilo poznato da iza toga stoji L. J. . Smatralo se da će on kao suvlasnik Banke i član nadzornog odbora taj problem adekvatno riješiti. Uostalom, u Banci je bila praksa da bi se svaki veći kredit odobrio po preporuci nekog iz Banke i onda kada bi došlo do problema, u Banci bi se prilikom razgovora po toj temi znalo reći, iza tog kredita stoji taj i taj i to će on riješiti.

Smatra da u poslovnom svijetu, pa tako i u bankarskom poslovanju, ovo nije neobično i nije nelegitimno. Naime, riječ je o partnerima banke, a svaki od partnera, osobito onih većih, traži poseban pristup. Ovaj kredit odobren M. B. je realiziran u Z., a ne u S. iz razloga jer se sredstvima tog kredita kupovao stan u Z. Inače, navodi kako nije bila praksa banke da udovoljava ovakvim kreditima, pa je i to mogući razlog da se kredit realizirao u Z., a ne u S., sve kako bi se izbjegao mogući pritisak u S. u smislu zahtjeva za dodjeljivanje stambenih kredita.

Ako su se nekome i davali ti krediti to su moguće bili djelatnici banke. Misli da su se tako dodijelili krediti službenicima banke M. G. i A. F. Na upit branitelja prvooptuženika svjedok je odgovorio kako je on kao suvlasnik i direktor banke znao za ovaj kredit koji će se odobriti M. B. i bio je suglasan da se taj kredit odobri. Naime, on osobno, isto kao i I. M., nisu mogli znati da se taj kredit neće otplaćivati.

Svjedok L. J. tijekom ispitivanja na glavnoj raspravi navodi kako je A. J. B. osnovana 1992. i odmah po osnivanju da je u Z. osnovana Poslovna jedinica Banke. Direktor Poslovnice u Z. postaje I. M. s tim da je dotični bio direktor i nakon što se izmijenio naziv u Podružnicu A. J. B. u Z. odnosno bio je direktor sve do početka listopada 1996. Štoviše dotični je od svibnja 1995. postao i član uprave A. J. B., te je bio na toj funkciji sve do osnivanja K. B. Inače, da on osobno postaje predsjednik Nadzornog odbora A. J. B. u svibnju 1995., te ne zna kada je točno prestao obavljati tu funkciju.

No, da je to bilo tijekom 1998. kada predsjednik nadzornog odbora postaje P. P., a nakon čijeg prestanka obavljanja dužnosti on ponovno postaje predsjednik nadzornog odbora. Što se tiče M. B. navodi kako je dotičnog upoznao 1993. ili 1994. i s njime se dosta zbližio. Vidio je da je M. utjecajan i da može pomoći Banci, a koja procjena se i potvrdila. Dotični je sa svojom pozicijom poznavanja velikog broja ljudi kao i svojom sposobnošću, u A. J. B. doveo velike komitente. Međutim, Banka M. B. nije plaćala ništa za taj njegov angažman.

M. je odradio toliko toga za A. J. B. da smatra kako je Banka po tom osnovu njemu dužna i dan danas. No, 1999. odnos između A. J. B. i M. B. se trebao formalizirati pa je u tom smislu na jednom od sastanaka kreditnog odbora kojemu su bili nazočni I. F. kao direktor banke i ujedno predsjednik kreditnog odbora, te B. S. kao član kreditnog odbora, donesena odluka o zaključivanju ugovora o pružanju marketinških usluga s M. B., a poslije je sačinjen i ugovor kojeg je potpisao M. K. kao član uprave i kreditnog odbora. Inače, on osobno je imao stvarni doprinos kod sklapanja navedenog ugovora tako što je sudjelovao u razgovorima i to kako s M., koji je o svemu bio upoznat, tako i sa spomenutim članovima kreditnog odbora.

Za navedeni ugovor može pouzdano kazati kako je bio realan u tom smislu da je izdogovarano kako će se M. B. platiti sve ono što je on dao za A. J. B., a što je prije spominjao. Dalje navodi kako je s P. P., koji je bio predsjednik uprave A. J. B., provodio dosta vremena u Z. Tih prigoda često su svraćali u Poslovnicu, odnosno u Podružnicu njihove banke u Z. gdje je direktor bio I. M. Razgovarali su o tekućoj poslovnoj problematici Banke i tekućoj problematici Poslovne jedinice. Prilikom njihovih susreta, u tri, četiri ili pet navrata da je s njim i P. P. u Poslovnicu A.

J. B. dolazio i M. B. M. je tada, a misli da je to bilo 1995. godine u Z. studirao sin P., te je M. namjeravao za svog sina kupiti stan. Raspitivao se može li podići kredit za kupnju stana u Poslovnici banke u Z., pa su upravo radi realizacije kredita za kupnju stana on i P. P., te M. B. dolazili u Poslovnicu. Baš je on osobno upoznao M. s I. M. i kazao M. namjere s tim da je poslije taj kredit i realiziran. Međutim, on nije rekao I. M. da odobri stambeni kredit M. B. niti je on mogao to kazati, a nije bilo ni potrebe da to kaže. Pod tim podrazumijeva kako je sama Poslovnica A.

J. B. u Z. odobravala stambene kredite s tim da je on prilikom revizije te poslovnice vidio tri takva slučaja i to slučaj spomenutog M. B., te još dva slučaja. Radilo se o uobičajenim kreditima tj. o ugovorima koji su propisno sastavljeni, te su odobreni krediti po uobičajenim uvjetima s uobičajenim kamatama i sredstvima osiguranja, te rokom otplate. Kad kaže da nije mogao naložiti I. M. da odobri kredit pod tim misli da nije bio predsjednik uprave A. J. B. već je to bio P. P., dok je on, ne zna da li baš u to vrijeme, bio predsjednik Nadzornog odbora.

Navodi kako je kredit M. B. i to na njegovo ime, te na ime njegovog sina P. isplaćen za kupnju stana od tvrtke I. Z. Misli da je iznos kredita bio oko 130.000,00 ondašnjih DEM. Koliko je on upoznat M. B. je prve dvije tranše kredita uredno otplatio i to u ukupnom iznosu od nešto preko 200.000,00 kuna. Kakvo je točno stanje s otplatom kredita da nije znao sve do lipnja ili rujna 1999., a kada je iz Z. i to iz K. B. koja je u stvarnosti naslijedila Poslovnicu A. J. B. u Z., stigla dokumentacija u S. Tu je bila i dokumentacija u svezi kredita koji je odobren M.

B. Dokumentaciju je pregledao tadašnji član uprave A. J. B. M. K. i vidio kako se kredit ne servisira uredno. Na kreditnom odboru banke i to na 150. sjednici održanoj 4. rujna 2000. utvrđeno je kako je dug M. B. prema A. J. B. u iznosu od 392.000,00 kuna. Navodi kako je tada intervenirao u tom smislu da je donesena odluka o prolongiranju otplate obveze po osnovu kredita M. B. Bilo je posve logično i posve opravdano M. kao vanjskom suradniku banke, prolongirati tu otplatu dospjelog kredita. Koliko ima saznanja taj kredit ni dan danas u cijelosti nije otplaćen, a ne zna zbog čega.

Svjedok je dalje potvrdio kako je ugovor o pružanju marketinških usluga sklopljen između A. J. B. i M. B. upravo onaj ugovor koji mu je po predsjedniku sudskog vijeća pokazan, a koji se nalazi u prilogu glave VII. označen kao dokument broj 106. Potvrđuje kako je on potpisao taj ugovor kao predsjednik Nadzornog odbora, te ga je potpisao i član uprave M. K., dok M. B. ugovor nije potpisao u njegovoj nazočnosti. Prema sadržaju tog ugovora A. J. B. je trebala M. B. platiti marketinške usluge kompenzacijom svojih potraživanja po osnovu prije spomenutog ugovora o kreditu, ali to tako nije realizirao.

Banka nije mogla ispoštovati tu svoju ugovornu obvezu zato što je tada imala veliki gubitak i veliko dugovanje koje je na kraju 1999. iznosilo oko 12.000.000,00 kuna. Kada je svjedok upitan je li onih 200.000,00 kuna koje se navode u čl.

2. Ugovora o pružanju marketinških usluga isplaćeno kao avans M. B. dotični je naveo da koliko je njemu poznato to M. B. nije isplaćeno dok je izjava o prijeboju-kompenzaciji stornirana. Ne zna tko je sudjelovao u izradi dokumenta "izjava o prijeboju-kompenzaciji", a koji dokument se nalazi u glavi VII. priloga pod brojčanom oznakom 110. Svjedok je dalje naveo kako prema Pravilniku o kamatama banke iz lipnja 1998. Banka može s posebnim klijentima ugovoriti način obračuna plaćanja i naplate, te visinu kamatnih stopa drugačiju od onoga što je definirano u pravilniku, a u jednoj od odluka o kamatnim stopama, između kojih je odluka iz lipnja 1998., se navodi kako mogu biti drugačije kamate i po osnovu kredita po posebnim aranžmanima.

Upravo je M. B. tretiran kao posebni klijent s tim da je A. J. B. imala više takvih klijenata i slijedom takve prakse, koja nije usamljena, donesena je ova odluka kreditnog odbora o kamatama, odnosno došlo je do prolongacije u vezi otplate kredita M. B. Svjedok je dalje naveo kako je iz dokumentacije vidio da je M. B., ili netko drugi po njegovom nalogu, uplatio 200.000,00 kuna po osnovu otplate kredita. Inače, nije sudjelovao u sastavljanju ugovora o kreditu koji je odobren M. B., pa ne zna pojedinosti tog ugovora osim da je bila riječ o uobičajenom ugovoru.

Stoga ne zna koja su točno bila sredstva osiguranja povrata tog kredita. Međutim, navodi kako dokumentacija tog kredita, kao i druga dokumentacija iz Poslovne jedinice banke u Z., a poslije i K. B., nije stigla u S., već je ta dokumentacija bila u poslovnim prostorima u Z. Radi boljeg razumijevanja pojašnjava kako je ova dokumentacija bila u prostorima K. B. s tim da je ta banka imala samostalni pravni subjektivitet za razliku od Podružnice A. J. B. u Z. Kada je svjedok upitan zašto na sjednici kreditnog odbora, a kada je donesena odluka o prolongaciji kreditne obveze M.

B., nisu aktivirana sredstva osiguranja povrata tog kredita, odnosno zašto nije pokrenuta procedura naplate kredita kroz upis hipoteke nad stanom koji je kupila obitelj B., svjedok je naveo kako tada nije bilo puno riječi o tom slučaju jer je Banka tada imala 24.000.000,00 kuna dospjelih potraživanja. Za M. B., kao osobu koja je zadužila Banku i koji je bio poseban klijent Banke, donesena je odluka o prolongaciji kredita i otpisu kamate, a inače on osobno nije znao za osiguranje povrata kredita u vidu hipoteke. Nadalje je naveo kako u svom životu od nijedne fizičke osobe nikada nije uzeo pozajmicu, pa tako nije uzimao pozajmicu ni od M.

B. Inače, otplata kredita u samo nekoliko anuiteta, od kojih bi bila dva anuiteta godišnje, nije nepropisna niti neuobičajena praksa banke. Te 1995. mogao je biti odobren kredit i drugim klijentima pod jednakim uvjetima kao i M. B. Navodi kako je doista bilo kredita koji su odobreni i bez jamaca i bez nekih dugih sredstava osiguranja povrata osim upisa hipoteke na nekretnini za čiju kupnju se odobrava kredit. U njegovoj domeni rada nije bilo provjeravanja platežne sposobnosti klijenata. Poznato mu je da je sestra od M. B., gospođa LJ. B., imala štednju kod A.

J. B. Konkretno misli da je jedne prigode dotična u banku došla s M. B. govoreći kako će uložiti svoju ušteđevinu u ukupnom iznosu od 200.000,00 ondašnjih DEM. U znak zahvalnosti na ukazanom povjerenju Banci P. P. je kao direktor Banke L. B. dao jedan zlatnik Banke. Dotična je jedno vrijeme držala taj novac na štednji, te je uprihođivala kamate na štednju, a poslije je s računa podigla sav novac.

Tijekom glavne rasprave, suglasnošću stranaka pročitano je financijsko knjigovodstveno vještačenje kao i ekspertiza, odnosno dopuna tog vještačenja sve izrađeno po timu stručnjaka Ekonomskog instituta Z. i to onaj dio vještačenja koji se odnosi na konkretan predmet optužbe. Vještačenje odnosno dopuna vještačenja zasniva se na dokumentaciji koja se kao prilog "glava VII" nalazi u spisu, te se vještačenjem odnosno ekspertizom samo ponavljaju oni podaci koji su sadržani i u toj dokumentaciji. Dakle, u vještačenju se ne daju niti se mogu dati odgovori na ključna pitanja jesu li optuženici I. M. i M. B. zajedno s L. J. poduzeli sve ono što se u činjeničnom opisu utuženog kaznenog djela navodi. Osobito se u vještačenju nisu mogli dati odgovori na pitanja jesu li spomenuti akteri utuženog događaja postupali u cilju pribavljanja znatne nepripadne imovinske koristi za optuženika M. B. i njegovog sina P. B. uz istodobno nanošenje štete A. J. B.

Stoga je za odluku u predmetnoj kaznenopravnoj stvari, pored prije navedenih verbalnih dokaza, osobito važan i sadržaj dokumentacije pročitane tijekom glavne rasprave, naročito sadržaj one dokumentacije označene kao "prilog glava VII. dokazi 102-110", a čiji će se sadržaj interpretirati u nastavku obrazloženja presude.

Sud je na kraju provedenog dokaznog postupka ocjenjujući sve izvedene dokaze i to kako svaki dokaz pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti, ujedno cijeneći obrane optuženika I. M. i M. B. u kojima oni priznaju niz značajnih činjenica za odlučiti u ovoj kaznenopravnoj stvari (iako ne priznaju krivnju za učin utuženog kaznenog djela), utvrdio kako su dotični optuženici počinili kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st 2. u vezi s st. 1. KZ/11, s tim da je optuženik M. B. navedeno kazneno djelo počinio poticanjem, tj. počinio je kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u svezi s st. 1. te u vezi s čl. 37. st. 1. KZ/11.

Kod obrazlaganja razloga zašto sudsko vijeće smatra da su optuženici I. M. i M. B. počinili utuženo kazneno djelo ponajprije treba ukazati na niz činjenica koje su u ovom kaznenom predmetu neprijeporno utvrđene. Tako je i to slijedom iskaza samih optuženika, te iskaza više ispitanih svjedoka, kao i sadržaja dokumentacije (prilog glava VII. dokazi 102- 110) utvrđeno da su s jedne strane optuženik I. M. u ime A. J. B. Poslovna jedinica Z. kao kreditor, te s druge strane M. B. i P. B. kao korisnici kredita sklopili predmetni ugovor o kreditu. Naime, dotični su 21. ožujka 1995. u Z. pod brojem ... sklopili ugovor kojim kreditor odobrava korisnicima kredita dugoročni kredit za kupnju dvoetažnog stana od poduzeća I. površine 72,37 m[2] , i to u iznosu od 594.377,34 kune. Kredit je odobren na rok od 5 godina uz kamatnu stopu od 12% godišnje (čl. 1. ugovora) s tim da će se vraćati u jednakim polugodišnjim anuitetima (čl. 2. ugovora). Za nepravovremeno podmirene dospjele obveze iz ugovora zaračunavaju se zatezne kamate, a za osiguranje povrata kredita korisnik ovlašćuje kreditora da na kupljenom stanu upiše hipoteku (čl. 3. i 4. ugovora). Predmetni stan korisnici kredita su neprijeporno kupili, a što proizlazi iz pročitanog kupoprodajnog ugovora (prilog glava VII. -dokument 105), a stan je plaćen prijenosom sredstava s računa A. J. B. na račun I. kao što je plaćen i porez na promet za kupnju navedenog stana (prilog glava VII. – dokumenti 103. i 104.).

Korisnici kredita optuženik M. B. i njegov sin P. B. kredit nisu otplaćivali, a što priznaje i optuženik M. B. iako je neprijeporna činjenica da je netko, za sada nepoznat, otplatio dvije tranše kredita u ukupnom iznosu od 202.958,97 kuna (prilog glava VII. – dokument 107).

Inače, optuženik M. B. u osnovi se brani kako su on i njegov sin Petar doista podigli predmetni kredit od A. J. B. Poslovna jedinica Z. za kupnju stana ali da je to bio modus povrata prethodnog zajma kojeg je on dao L. J. u kao 50%-tnom suvlasniku A. J. B. i predsjedniku nadzornog odbora, te da on i njegov sin slijedom toga, a sve sukladno dogovoru s L. J. nisu ni trebali otplaćivati navedeni kredit. Međutim, takva obrana optuženika M. B. je neutemeljena. Jednako je neutemeljena i obrana optuženika I. M. koji potvrđujući činjenicu dodjele predmetnog stambenog kredita u osnovi navodi da je istog morao odobriti na traženje L. J., a obzirom na njegovo neprijeporno svojstvo u banci, s tim da je kredit odobren u uobičajenoj proceduri, te nije očekivao kako se isti neće otplaćivati.

Iako obranu optuženika M. B. o tome da bi mu L. J. po osnovu pozajmice navodno dugovao 200.000,00 ondašnjih DEM u svom svjedočkom iskazu podupire i njegova sestra LJ. B., takvi navodi su krajnje neuvjerljivi, pa prema tome i neprihvatljivi za sudsko vijeće. Optuženik M. B. osim gole konstatacije navodnog duga od strane L. J. ničim to ne potkrjepljuje, a niti može potkrijepiti jer u tom smislu nema nikakvog pisanog traga odnosno drugih podataka iako je notorno da se toliki novac, pa i među najboljim prijateljima, ne pozajmljuje bez ugovora ili makar pisane potvrdnice odnosno svjedoka. Nadalje, da je doista bila riječ o pozajmici, kako to u svojoj obrani navodi optuženik M. B., onda se kao način vraćanja te pozajmice ne može koristiti stambeni kredit od A. J. B. kao kreditora budući se pozajmica treba vratiti na način koji odgovara naravi stvari tj. trebala se vratiti od fizičke osobe kojoj je ta pozajmica i dana ili od nekog drugog tko bi preuzeo dugovanje s tim da je bez ikakve dvojbe moralo biti jasno o čemu se tu radi.

Međutim, u konkretnom slučaju se nije radilo o vraćanju pozajmice od strane mogućeg zajmoprimatelja L. J. mogućem zajmodavatelju optuženiku M. B. već je riječ o tome da je L. J. kao 50%-tni suvlasnik A. J. B. i predsjednik nadzornog odbora, te osoba koja je uz P. P. kao drugog 50%-tnog suvlasnika i direktora Banke isključivo utjecala na donošenje svih poslovnih odluka u Banci (kako to svjedoči P. P.) djeci svog prijatelja M. B. iz sredstava banke kupio stan u Z. L. J. je postupao na traženje i u dogovoru s M. B. kako bi se dotičnom, koji je prema njegovom svjedočkom iskazu bitno pomogao u poslovanju banke jer je bio utjecajna osoba iz političkih struktura, odužio.

Doduše L. J. u svom svjedočkom iskazu, ukazujući na potrebu Banke da se oduži M. B., navodi kako predmetni kredit nije bio modus tog oduživanja već da je isti dodijeljen u propisanoj proceduri dok se M. B. trebalo odužiti kroz sklapanje Ugovora o pružanju marketinških usluga, a koji dokument je i sačinjen, te je također pročitan tijekom glavne rasprave (prilog glava VII. dokument 106.). L. J. je dalje, (a sve kako je već rečeno) postupajući na traženje optuženika M. B., od direktora Poslovnice A. J. B. u Z., optuženika I. M. zatražio da realizira navedeni kredit što je ovaj i učinio.

Optuženik I. M. je bio potpuno svjestan da se kredit neće otplaćivati, a što nepobitno proizlazi iz više činjenica, odnosno to je posve razvidno iz daljnjeg slijeda događanja. U tom smislu ponajprije treba ukazati na neprijepornu činjenicu kako se Poslovnica A. J. B. u Z. nije bavila dodjeljivanjem stambenih kredita fizičkim osobama, a na što ukazuje sam optuženik I. M. navodeći kako je predmetni kredit bio jedini stambeni kredit koji je dodijeljen u Poslovnici, s tim da i L. J. u svjedočkom iskazu navodi kako su u Poslovnici A. J. B. u Z. dodijeljena samo tri takva stambena kredita.

Nadalje, opće je poznato kako se stambeni krediti ne dodjeljuju s kratkim rokovima otplate, tj. s rokom otplate od 5 godina, a kao što je to bilo u konkretnom slučaju. No, ako bi se eventualno stambeni kredit i dodijelio u tako kratkom roku otplate, onda zasigurno nije uobičajeno da otplatne rate budu svakih 6 mjeseci, već je uobičajeno da otplatne rate kredita budu jednom mjesečno, odnosno nije uobičajeno da su otplatne rate u tako visokim iznosima, a kao što je to bilo u konkretnom slučaju i to svaka rata od preko 100.000,00 kuna. Naime, takvo nešto je u samoj suprotnosti sa prirodom stambenog kredita obzirom da korisnik kredita, koji nema sredstva za kupnju stana, onda nema ni sredstva za tako visoke otplatne rate.

Nadalje, kredit je neadekvatno osiguran jer nema nikakvih podataka o provjeravanju kreditne sposobnosti korisnika kredita, s tim da je jedan od korisnika kredita P. B. u kritično vrijeme bio student što znači da nije imao vlastita primanja pa ni mogućnost otplate kredita. Štoviše i sam optuženik I. M. u svojoj obrani navodi kako kreditna sposobnost korisnika kredita nije provjeravana budući je za njega jamstvo urednosti povrata kredita bilo traženje L. J. da se kredit dodijeli. Nadalje, što se tiče ugovorene mogućnosti zasnivanja založnog prava kao osiguranja povrata kredita u vidu upisa hipoteke nad kupljenim stanom treba istaći kako ta mogućnost neprijeporno nije konzumirana iako nije bilo zapreke za to jer je hipoteku nad kupljenim stanom naknadno upisala stečajna upraviteljica M.

Š., a kako je sama posvjedočila tijekom rasprave. Dakle, od samog početka je bio plan optuženika M. B., I. M. i L. J. da se predmetni kredit ne otplaćuje, a na što direktno u svojoj obrani ukazuje i optuženik M. B. s tim da on, kao što je to prije istaknuto, navodi druge, i to krajnje neuvjerljive razloge zašto se po njemu kredit nije trebao otplaćivati. Naspram optuženika M. B., L. J. je u cilju prikrivanja stvarne prirode predmetnog kredita (pored neprijeporne činjenice da su dvije rate kredita ipak otplaćene s tim da ih nisu otplatili korisnici kredita), poduzeo radnje sklapanja prije spomenutog fiktivnog ugovora o pružanju marketinških usluga M.

B. za račun A. J. B., a još prije toga je donio i odluku, (prikazujući kako je navodno riječ o odluci nadzornog odbora) o otpisivanju kamata nastalih po osnovu neotplaćivanja navedenog kredita. Ova odluka nadzornog odbora (prilog glava VII. dokument broj 108.), koja je također pročitana tijekom glavne rasprave, je fiktivna s tim da na fiktivnost te odluke u svom svjedočkom iskazu direktno ukazuje Nikola Kuvačić, a to se može zaključiti i iz iskaza svjedoka A. V., koji svjedoci, iako članovi nadzornog odbora, o istoj odluci ne znaju ništa.

Štoviše ovi svjedoci navode kako se Nadzorni odbor oficijelno nije ni sastajao. Što se pak tiče zaključka sudskog vijeća da je i ugovor o pružanju marketinških usluga također fiktivan to proizlazi već iz obrane samog optuženika M. B., koji kaže kako takav ugovor nije potpisao, (što je uostalom u prethodnom postupku utvrđeno i vještačkim putem), a kao što je to zaključiti i iz svjedočkog iskaza M. K. koji jasno navodi kako nije bilo osnova za sklapanje tog ugovora pa je stoga i stornirana otplata predmetnog kredita u iznosu od 200.000,00 kuna koja je izvršena navodnom kompenzacijom usluga koje su optuženiku M.

B. akontirane temeljem predmetnog ugovora o pružanju marketinških usluga. Prijeboj – kompenzacija su neprijeporno obavljeni kao i samo storniranje otplate kredita po osnovu te kompenzacije, i to u iznosu od 200.000,00 kuna, a što osim svjedočkog iskaza M. K. i L. J., proizlazi i iz dokumentacije označene pod brojem 110. iz priloga glava VII. Dio glavnice kredita, i to u iznosu od 391.418,37 kuna neprijeporno nije otplaćen ni do dan danas i o tome (kao i drugim potraživanjima po osnovu neotplaćenog kredita) između A. J. B. d.d. u stečaju i M.

B. teče parnica pred Trgovačkim sudom u Splitu s tim da je spis u vezi te parnice (prilog "A") pregledan tijekom glavne rasprave.

Iz svega prije navedenog jasno proizlazi što su sve optuženici I. M. i M. B. zajedno s L. J. radili i s kojom namjerom. No, posebno treba ukazati kako optuženik I. M. obzirom na svoju funkciju direktora Poslovnice A. J. B. u Z., neovisno o tome što je L. J. (prethodno potaknut od optuženika M. B.) kao jedna od dvije najutjecajnije osobe u A. J. B. od njega tražio da postupa u prije opisanom smislu, a što je bilo očito nepropisno, po J. traženju nije smio postupati, odnosno morao je odbiti postupiti u utuženom smislu jer je bio svjestan da se na taj način oštećuje banka, a s druge strane M. B. i njegovom sinu P. B. ostvaruje se nepripadajuća imovinska korist. Međutim, optuženik I. M., a onda i optuženik M. B., te zajedno s njima i L. J. su postupali u utuženom smislu želeći postići zamišljeni cilj pribavljanja nepripadne imovinske koristi M. B. i njegovom sinu P. B., ujedno oštećujući A. J. B., očekujući kako se njihovo kriminalno ponašanje nikada neće razotkriti. Štoviše, kada je L. J. kao akter utuženog događaja postao svjestan kako će se sve što su počinili ipak otkriti, on je u cilju prikrivanja opisanih nezakonitosti poduzeo radnje sklapanja fiktivnog ugovora o pružanju marketinških usluga s M. B. i sve drugo što se opisuje u činjeničnom opisu kaznenog djela, ali u namjeri prikrivanja inkriminiranog čina ipak nije uspio.

Dakle, optuženici I. M. i M. B. počinili su radnje opisane u izreci ove presude, a u kojima su sadržana sva bitna obilježja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st 4. i st. 1. Kaznenog zakona (NN 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda RH 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, dalje u tekstu KZ/97) s tim da je optuženik M. B. postupao kao poticatelj, pa su u njegovom postupanju ostvarena obilježja kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. i st. 1. u svezi s čl. 37. KZ/97. No, kako je u međuvremenu donesen i stupio na pravnu snagu novi Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12

– dalje u tekstu KZ/11) to je sudsko vijeće sukladno odredbi čl. 3. st 2. KZ/11 moralo procijeniti koji je zakon u konkretnom slučaju blaži za počinitelje. U tom smislu sudsko vijeće je ponajprije trebalo utvrditi postojanje pravnog kontinuiteta između kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st 4. KZ/97 i kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. KZ/11, a postojanje kojeg pravnog kontinuiteta je utvrđeno. Pa iako su za učin kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97 i kaznenog djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11 propisane iste kazne u trajanju od 1 (jedne) do 10 (deset) godina zatvora, prilikom ocijene koji je zakon blaži valjalo je voditi računa o tome da je nakon donošenja novog Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12 – dalje u tekstu KZ/11) Kazneni odjel Vrhovnog suda RH donio pravna shvaćanja (broj Su-IVK-4/12-57) o visini neodređenih vrijednosti, prema kojima je KZ/11 blaži za počinitelje jer znatna imovinska korist kod kaznenog djela iz čl. 246. st 2. KZ/11 postoji tek kad vrijednost imovinske koristi prelazi iznos od 60.000,00 kuna, a ne vrijednost od 30.000,00 kuna koliko je bilo dovoljno za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97. To znači da je prema novom Kaznenom zakonu (KZ/11) sužen kriminalni okvir odnosno smanjena je kriminalna količina predmetnog kaznenog djela slijedom čega je novi Kazneni zakon (KZ/11) blaži za optuženike pa je stoga počinjeno kazneno djelo optuženicima I. M. i M. B. trebalo okvalificirati kao kazneno djelo zlouporabe povjerenja iz čl. 246. st. 2. KZ/11 s tim da je optuženik M. B. navedeno kazneno djelo počinio poticanjem odnosno počinio je kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u svezi s čl. 37. KZ/11.

Kako u konkretnom slučaju nije upitna ubrojivost optuženika I. M. i M. B., a nije bilo ni nekih drugih razloga koji bi utjecali na njihovu krivnju to je dotične za učin predmetnog kaznenog djela valjalo proglasiti krivima i osuditi po zakonu.

Prilikom odlučivanja o kaznenopravnoj sankciji sudsko vijeće je pošlo od vrste i težine počinjenog kaznenog djela, te visine zapriječene kazne zatvora za to kazneno djelo, kao što je prosuđivalo stupanj krivnje i osobnost samih optuženika, te konkretne okolnosti počinjenja kaznenog djela, vodeći pri tome računa o društvenoj opasnosti i posljedicama počinjenog kaznenog djela. Tako je sudsko vijeće obojici optuženika u olakotnom smislu uzelo u obzir primjereno držanje u postupku, te dosadašnju neosuđivanost, a optuženiku I. M. još i činjenicu što dotični neprijeporno ima težih zdravstvenih poteškoća, dok posebno otežavajućih okolnost kod optuženika nije bilo. Pa imajući u vidu sve naprijed navedeno, te cijeneći još i objektivno olakotnu okolnost znatnog proteka vremena od učina predmetnog kaznenog djela, sudsko vijeće je optuženike osudilo na minimalno propisanu kaznu zatvora za predmetno kazneno djelo, i to kaznu zatvora u trajanju od po 1 godinu, a nakon čega je prema dotičnima sukladno čl. 56. KZ/11 primijenilo uvjetnu osudu time da im se izrečene kazne zatvora neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od 3 godine po pravomoćnosti presude ne počine neko novo kazneno djelo. Ujedno je određeno kako se optuženicima izrečena zatvorska kazna neće izvršiti uz dodatni uvjet propisan odredbom čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11 da u roku od 1 godine i 6 mjeseci po pravomoćnosti presude obeštete A. J. B. solidarnom isplatom u iznosu od 391.418,37 kuna. Sudsko vijeće smatra kako je u konkretnom slučaju izricanje uvjetne osude uz rok provjeravanja od 3 godine, te uz dodatni uvjet obeštećenja A. J. B. u navedenom roku od 1 godine i 6 mjeseci, primjerena sankcija, te da će se upravo takvom sankcijom postići specijalno i generalno preventivna svrha kažnjavanja.

Temeljem odredbe čl. 132. st. 1. i 2. ZKP/97 oštećenoj A. J. B. d.d. u stečaju djelomično je dosuđen zatraži imovinskopravni zahtjev na način da su optuženici I. M. i M. B. obvezni banci solidarno isplatiti iznosu od 391.418,37 kuna, za koji iznos su neprijeporno oštetili banku, dok se u više zatraženom iznosu A. J. B. d.d. u stečaju upućuje u parnicu.

Temeljem odredbe čl. 122. st 1. u svezi s čl. 119. st. 2. toč. 6. ZKP/97 optuženici I. M. i M. B. su obvezani da na ime troškova postupka isplate sudu iznos od po 23.190,00 kuna svaki od čega se iznos od po 20.000,00 kuna odnosi na ime djela naknade za knjigovodstveno-financijsko vještačenje koje je provedeno tijekom istrage, koja se uz dotične optuženike vodila još i protiv sedam drugih optuženika u odnosu na koje je kasnije u raspravnoj fazi kazneni postupak razdvojen, koje vještačenje je ukupno koštalo 402.600,00 kuna, dok se iznos od po 190,00 kuna odnosi na ime naknade svjedocima, a iznos od po 3.000,00 kuna je određen paušalno sve imajući u vidu složenost i trajanje kaznenog postupka.

U Splitu 4. prosinca 2013.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ines Tomić, v. r.

Vladimir Živaljić, v. r.