Rev-x-868/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 868/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice O. B. iz Z., zastupane po punomoćniku Ž. S., odvjetniku u O. društvu S. i P. u Z., protiv I-tuženice M. Č. i I.-tuženika C. Č., oboje iz Z., oboje zastupani po punomoćniku mr. sc. D. L., odvjetniku u Z., radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskoga suda u Zagrebu, broj Gž-92/14-2 od 28. siječnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P- 4863/10-67 od 18. rujna 2013., u sjednici održanoj 2. prosinca 2014.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

„Raskida se ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen između M. Ž. i M. i C. Č., a ovjeren po sudu Općinskog suda Zagreb od 12. srpnja 1991.

Tuženi su dužni naknaditi parnični trošak u roku od 15 dana.“

Ujedno je naloženo tužiteljici naknaditi I-tuženoj M. Č. i I.-tuženom C. Č. parnični trošak u iznosu od 11.756,25 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena ja žalba tužiteljice i potvrđena presuda prvostupanjskoga suda.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica podnosi reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, u daljnjem tekstu: ZPP), pozivajući se na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predlaže preinačenje pobijane presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva ili ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženici predlažu odbacivanje revizije kao nedopuštene s obzirom na predmet spora i vrijednost predmeta spora.

Revizija nije osnovana.

U tužbi od 5. srpnja 1993. nije navedena vrijednost predmeta spora, već je ista naznačena na prvom ročištu za glavnu raspravu od 8. studenog 1993. u iznosu od 3,100.000 HRD pa je revizija tužiteljice, sukladno zauzetom pravnom shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske u Odluci broj U-III/2646/2007 od 18. lipnja 2008., dopuštena jer je u vrijeme podnošenja tužbe mjerodavni vrijednosni kriterij za dopustivost revizije iznosio preko 3.000.000 hrvatskih dinara (Zakon o izmjenama ZPP-a - „Narodne novine“ br. 91/92).

Pritom nije od značaja okolnost što je tužiteljica tek na ročištu glavne rasprave od 16. studenoga 2012. navela da vrijednost predmeta spora iznosi 10.000,00 kn i sud rješenjem potom utvrdio navedenu vrijednost predmeta spora.

To je zato jer tužitelj nije ovlašten naknadno mijenjati vrijednost predmeta spora koju je naznačio u tužbi, ako ne preinači tužbu, a kad tužba nije preinačena, samo sud može odrediti drugu vrijednost predmeta spora od one koju je tužitelj naznačio u tužbi, i to po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika najkasnije na pripremnom ročištu, ili ako ono nije održano, onda na prvom ročištu za glavnu raspravu prije nego što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari.

Na temelju članka 392.a ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Prema sadržaju revizije proizlazi da je izjavljena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, međutim, drugostupanjska presuda je jasna i neproturječna, a takvi su i razlozi o odlučnim činjenicama, stoga nema nedostataka koji onemogućavaju ispitivanje pobijane odluke.

Prema tome, ovaj revizijski razlog nije ostvaren, a tužiteljica u reviziji ni izrijekom niti opisno ne ukazuje na neke druge bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je zahtjev za raskidom ugovora o doživotnom uzdržavanju kojeg su 9. srpnja 1991. sklopili sada pok. M. Ž. kao primateljica uzdržavanja (u daljnjem tekstu: pok. M.) i tuženici kao davatelji uzdržavanja, koji je uredno ovjeren kod Općinskog suda u Zagrebu 12. srpnja 1991.

Tužbeni zahtjev se temelji na tvrdnjama da tuženici nisu izvršavali obveze preuzete ugovorom o doživotnom uzdržavanju.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je 9. srpnja 1991. sada pok. M. kao primateljica uzdržavanja zaključila s tuženicima kao davateljima uzdržavanja ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je ovjeren kod Općinskog suda u Zagrebu 12. srpnja 1991., da je navedenim ugovorom sada pok. M. ostavila tuženicima svoje nekretnine k.č. br. 5464/8 upisane u zk.ul.br. 9989 k.o. G. Z. i na toj čestici sagrađenu obiteljsku kuću te pravo korištenja grobnice za 4 lijesa na M., kao i sve pokretnine koje se nalaze u kući u Z., ..., a da su se tuženici obvezali doživotno uzdržavati primateljicu uzdržavanja na način da joj u svakodnevnom zajedničkom stanovanju osiguraju stambeni prostor koji će se sastojati od jedne svijetle i prozračne sobe u potpunosti namještene te joj omogućiti i osigurati uporabu nusprostorija, svakodnevno joj pripremati tri obroka, u slučaju potrebe osigurati joj specifičnu hranu, u slučaju bolesti voditi brigu o njoj i osigurati joj liječničku pomoć te smještaj u bolnici po potrebi te za slučaj smrti dostojno je sahraniti,

- da su se tuženici i prije zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju brinuli o sada pok. M. na način da su dolazili u njenu kuću u ..., donosili joj hranu i pomagali oko čišćenja,

- da je sada pok. M. u siječnju 1991., nakon što je otpuštena iz bolnice (gdje je bila zbog slomljene ruke), odmah iz bolnice otišla živjeti u stan tuženika, gdje je ostala do ožujka 1992., kada se vratila u svoju kuću,

- da od povratka u svoju kuću pa sve do pokretanja predmetnog spora (srpanj 1993.) sada pok. M. ni na koji način nije pokušala raskinuti ugovor koji je zaključila s tuženicima,

- da se sada pok. M. svojom odlukom vratila u svoju kuću u ožujku 1992. te da je njena odluka bila angažirati podstanarku B. M. za kuhanje u zamjenu za najamninu te da su tuženici pristali na takvo ponašanje pok. M.,

- da su se tuženici nastavili brinuti o sada pok. M. sve do ljeta 1993. na način i u opsegu u kojem je to pok. M. željela pa ju je II-tuženik C. Č. svakodnevno posjećivao i donosio joj hranu, vršio popravke, cijepao drva, dok ju je I-tuženica M. Č. rjeđe posjećivala,

- da je u srpnju 1993. sada pok. M. odlučila da će se nadalje o njoj brinuti Z. Č. te je 8. srpnja 1993. i sastavila oporuku u kojoj je navela da u slučaju svoje smrti kuću u Z., sagrađenu na k.č. br. 5464/8 upisane u zk.ul.br. 9989 k.o. G. Z. i pravo korištenja grobnice za 4 lijesa na M., kao i svu imovinu koja se zatekne u času njezine smrti ostavlja svojoj rođakinji Z. Č. koja se o njoj brine i prema njoj lijepo ponaša,

- da je navedena oporuka pok. M. pravno nevaljana, što je utvrđeno presudom Općinskog građanskoga suda u Zagrebu broj P-5794/11 od 6. srpnja 2012., koja je potvrđena presudom Županijskoga suda u Zagrebu broj Gž-7745/12 od 12. ožujka 2013.,

- da je M. Ž. preminula ...., a da su iza pok. M. utvrđeni zakonski nasljednici drugog nasljednog reda među kojima su nećakinja Z. Č. i nećakinja M. Č.,

- da je Z. Č. preminula ...., a njezinom nasljednicom proglašena je njezina kći O. B., ovdje tužiteljica,

- da niti Z. Č. niti tužiteljica nisu obavijestile tuženike o smrti pok. M. i terminu sprovoda pa tako tuženici nisu sahranili pok. M..

Slijedom takvog činjeničnoga utvrđenja, prvostupanjski sud utvrđuje da su tuženici pružali uzdržavanje sada pok. M. od zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju pa do ljeta 1993. u najvećem (pretežitom) dijelu i sukladno odredbama ugovora jer su se tuženici u tom razdoblju savjesno brinuli o sada pok. M., odnosno na način i u mjeri u kojoj je ona to dopuštala i na način kako je ona to željela, te su bili spremni svoje obveze prema njoj i dalje izvršavati. Osim toga, sud zaključuje da su tuženici upravo voljom pok. M. bili onemogućeni u daljnjem izvršavanju svojih obveza prema i da joj u manjem dijelu, tj. u posljednja tri mjeseca njezina života, nisu pružali uzdržavanje i nisu je sahranili pa da se radi samo o neznatnom dijelu obveza koje tuženici nisu ispunili i to ne svojom voljom.

Zbog toga je, primjenom članka 124. i 131. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.

Odbijajući žalbu tužiteljice kao neosnovanu drugostupanjski sud prihvaća sva činjenična i pravna utvrđenja prvostupanjskog suda.

Revidentica navodi da su sudovi propustili pravilno ocijeniti iskaze svjedoka, pri čemu iznosi svoju prosudbu dokaza (posebno iskaza svjedoka) te drugačije interpretira činjenično stanje, međutim, takvim se revizijskim navodima zapravo osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a to u reviziji nije dopušteno (članak 385. ZPP).

Nižestupanjski sudovi su pravilno ocijenili da su tuženici u razdoblju od srpnja 1991. do ožujka 1992. ispunjavali svoje ugovorne obveze te da su ih ispunjavali i nadalje, odnosno nakon što je sada pok. M. otišla živjeti u svoju kuću, kao i da je ona s tom i takvom brigom bila zadovoljna budući je predmetnu tužbu podnijela tek 5. srpnja 1993. i već 8. srpnja 1993. napisala oporuku u korist Z. Č. (koja je oporuka proglašena nevaljanom).

Pritom su pravilno prosudili i značenje činjenice da su tuženici, voljom primatelja uzdržavanja bili onemogućeni u daljnjem ispunjenju svojih obveza, stoga u konkretnom slučaju doista nisu bili ispunjeni uvjeti za raskid ugovora jer su tuženici u najvećem (pretežitom) dijelu ispunili obveze koje su preuzeli zaključenjem ugovora o doživotnom uzdržavanju, a ono što nisu ispunili onemogućila je sama primateljica uzdržavanja (članak 125. stavak 3. Zakona o nasljeđivanju - „Narodne novine“, br. 52/71, 47/78 i 56/00)

Prema tome, ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno. Tuženicima nisu dosuđeni troškovi odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. i 166. stavak 1. ZPP).

Slijedom toga, kako je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je na temelju odredbe iz članka 393. ZPP-a valjalo odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 2. prosinca 2014.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.