Revr-730/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 730/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. sc. Andrije Erakovića i mr. sc. Olge Jelčić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. K. iz Z., koju zastupa punomoćnik M. U., odvjetnik iz Z., protiv tuženika T. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnik R. Š., odvjetnik iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj: Gžr-990/06-2 od 6. ožujka 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pr-24891/03 od 23. veljače 2006., u sjednici održanoj 15. studenoga 2007.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena presude suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je nedopušten otkaz ugovora o radu od 11. ožujka 1999. i odluka od 25. ožujka 1999., da se sudski raskida ugovor o radu od 30. ožujka 1996. te da je tuženik dužan platiti tužiteljici 122.252,24 kn sa zakonskim zateznim kamatama. Ujedno je tužiteljici naloženo da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 8.210,60 kn.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev prihvati ili da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženik je podnio odgovor na reviziju s prijedlogom da se odbije kao neosnovana.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 111/99. i 1177/03. – dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U reviziji nije određeno navedeno koja je bitna povreda odredaba parničnog postupka učinjena, osim što se iz revizijskih navoda može zaključiti da se prigovara da drugostupanjski sud na iznijete prigovore u žalbi nije dao odgovor već je prihvatio «činjenično i pravno pitanje» dano u presudi prvog stupnja dakle, može se zaključiti da time ukazuje na bitni povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP. Presude sudova nižeg stupnja nemaju međutim nedostataka uslijed kojih se ne bi mogle ispitati pa ta bitna povreda nije učinjena. Drugostupanjski sud je u obrazloženju presude dužan ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja (čl. 375. st. 2. ZPP), a u konkretnom slučaju drugostupanjski sud je to učinio i naveo jasne razloge zbog kojih smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan. Ostali navodi u reviziji ne tiču se ni bitnih povreda odredaba parničnog postupka, a ni primjene materijalnog prava, nego utvrđenih činjenica, dakle, iznose se razlozi zbog kojih se revizija u smislu čl. 385. ZPP ne može izjaviti. Pritom treba reći da revidentica zapravo ponavlja činjenice koje su u postupku utvrđene, ali dovodi u pitanje dokaznu vrijednost izvedenih dokaza općenitim tvrdnjama (da je upitno kada je i kako napravljen komisijski zapisnik od 22. 3. 1999., da je svjedok K. iskazao da se ne sjeća da je prilikom kontrole uopće sastavljen zapisnik, da je kontrola obavljena 22. 3. 1999., a preuzimanje robe je obavljeno 23. 3. 1999., pa je od kontrolnog brojenja do trenutka preuzimanja robe prošao značajan period). Prvostupanjski sud je u smislu odredbe čl. 8. ZPP savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno te rezultate cjelokupnog postupka te je naveo iscrpne, jasne i logične razloge za zauzeti stav da tužbeni zahtjev nije osnovan. Činjenična utvrđenja i ocjenu izvedenih dokaza prihvatio je i sud drugog stupnja.

U provedenom postupku utvrđeno je:

- da je tuženik odlukom od 11. ožujka 1999. tužiteljici, zaposlenoj na poslovima prodavačice u Poslovnici VII, izvanredno otkazao ugovor o radu zbog teže povrede obveze iz radnog odnosa,

- da je zbog čestih manjkova u Poslovnici VII na odjelu «baby programa» izvršena kontrola i brojenje dostavljenih kutija po otpremnici broj 25902385 od 22. veljače 1999, isporučitelja P. i. D. R. od strane u tu svrhu formirane komisije od četiri člana te je kontrolom utvrđeno da je dobavljač isporučio točan broj komada robe naveden u otpremnici, a nakon čega je roba vraćena u kutije i dostavljena u Poslovnicu VII, o čemu je sastavljen i zapisnik,

- da je komisija, između ostalog, utvrdila da u kutiji broj 2524 ima ukupno 500 artikala „Body-a“

- da je roba prebrojana i ponovno zapakirana te zalijepljena originalnom trakom dobavljača u E. I. i liftom dopremljena u Poslovnicu VII drugog dana (23. 2. 1999.), a originalnu traku su imali samo članovi komisije,

- da je prostor E. I. u kojem su ostali paketi preko noći bio zaključan, a do njega su mogla doći samo dva «ključara» koji su morali biti nazočni istovremeno da bi svaki svojim ključem otključao vanjska odnosno unutarnja vrata prostorije,

- da je u prodavaonici VII, prilikom preuzimanja robe sastavljen zapisnik od 24. veljače 1999., kojeg je potpisala tužiteljica, M. K. i šefica poslovnice M. E., a u kojem je navedeno da je u kutiji broj 2524 ustanovljen manjak od 20 komada „bodya“ čija cijena iznosi 263,60 kn,

- da je tužiteljica sama vršila brojenje robe iz kutije 2524 te je u jednom trenutku dozvala drugu prodavačicu M. K. vičući da joj nedostaje robe, a nakon toga pozvana je i šefica poslovnice M. E. koja se nalazila u drugoj prostoriji pa su nakon što su se i one uvjerile da postoji manjak sastavile i potpisale zapisnik.

Sudovi nižeg stupnja zaključuju da je tužiteljica zaista «lažno prikazala manjak», kako je navedeno u odluci o otkazu, jer je u paketu bilo 500 komada «bodya» (što je prethodno utvrđeno komisijski), a ona je nakon brojenja usmeno obavijestila M. K. o tome da je ustanovila manjak i time je dala netočne podatke o količini robe koja se nalazila u kutiji. To što su se M. K. i M. E. uvjerile da u kutiji ima 480 komada nema značaja, jer one nisu bile prisutne prilikom otvaranja kutije nego su pristupile brojenju nakon što ih je tužiteljica obavijestila o manjku.

Pravilno su sudovi nižeg stupnja primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan. Prema odredbi čl. 107. st. 1. Zakona o radu («Narodne novine» broj 38/95, 54/95, 65/95) poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Opisani postupak tužiteljice – davanje neistinitog podatka o količini robe (da u kutiji ima 480 komada bodya, a ne 500 komada koliko ih je stvarno bilo) i unošenje takvog podatka u zapisnik zajedno s još dvije radnice (kojima je upravo tužiteljica priopćila da postoji manjak, premda on nije postojao) u okolnostima konkretnog slučaja – predstavlja i prema ocjeni ovog suda osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa u smislu navedene zakonske odredbe. Pritom treba reći da nije odlučna samo vrijednost robe koja je prikazana kao manjak (263,60 kn), iako manjak nije postojao, nego i sam postupak tužiteljice zbog kojeg tuženik kao poslodavac više u nju nije mogao imati povjerenja, pa uz uvažavanje svih okolnosti nastavak radnog odnosa nije moguć.

Neosnovanost tužbenog zahtjeva za sudskim raskidom ugovora o radu i u vezi s tim zahtjeva za naknadu štete te zahtjev za naknadu plaće proizlazi iz činjenice da je otkaz ugovora o radu zakonit i dopušten, pa su sudovi nižeg stupnja pravilno odbili tužbeni zahtjev i u tom dijelu.

Zbog tih razloga je revizija tužiteljice temeljem čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 15. studenoga 2007.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.