Croatian Supreme Court increases rape sentence to six years due to recidivism and excessive force.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia accepted the prosecutor's appeal to increase the defendant's sentence for rape from five to six years while rejecting the defendant's appeal. The court found that the defendant's prior conditional sentence had failed to deter further crime and that the violence used exceeded what was necessary to overcome resistance. Consequently, the court ruled that the original sentence was insufficient given the aggravating circumstances and the defendant's lack of remorse.
Legislator headnote
AI generatedčl. 188. st. 1. Kaz. zakona; čl. 63. st. 1. Kaz. zakona; čl. 75. Kaz. zakona: When a defendant commits a new crime while under a conditional sentence, the court may impose a stricter penalty if previous sanctions failed to achieve their purpose, provided the new sentence does not exceed the statutory maximum for the security measure.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 1103/06-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. sc. Branka Zmajevića kao predsjednika vijeća te Dražena Tripala i Lidije Grubić Radaković kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog V. M. zbog kaznenog djela iz članka 188. stavka 1. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zadru od 5. prosinca 2006. godine broj K-70/06, u sjednici vijeća održanoj 24. siječnja 2007. godine, u nazočnosti zamjenika glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mladena Pantljika,
p r e s u d i o j e
I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni pa se optuženi V. M. za kazneno djelo silovanja iz članka 188. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00, 129/00., 51/01., 105/04. i 84/05.) za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim na temelju istog propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 6 (šest) godina, u koju kaznu mu se na temelju članka 63. stavka 1. Kaznenog zakona uračunava vrijeme koje provodi u pritvoru od 6. travnja 2006. godine pa nadalje.
II. Odbija se žalba optuženog V. M. kao neosnovana i u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje se prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Pobijanom presudom optuženi V. M. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela silovanja iz članka 188. stavka 1. Kaznenog zakona te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju pet godina, u koju kaznu mu je, na temelju članka 63. stavka 1. Kaznenog zakona, uračunato vrijeme koje provodi u pritvoru od 6. travnja 2006. godine pa nadalje.
čena je sigurnosna
Na temelju članka 75. Kaznenog zakona optuženom V. M. izre
mjera obveznog psihijatrijskog liječenja koje može trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjeno, ali ne dulje od tri godine.
I Kž 1103/06-4
Na temelju odredbe članka 132. stavka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.) optuženom V. M. naloženo je oštećenoj D. B. platiti iznos 5.860,00 kuna, u roku petnaest dana.
Na temelju članka 122. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku optuženi V. M. u cijelosti je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka.
Protiv ove presude žalbu je podnijelo Županijsko državno odvjetništvo u Zadru, zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izrekne stroža kazna.
Žalbu protiv presude podnio je i optuženi V. M., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da mu se izrekne blaža kazna.
Odgovori na žalbe nisu podneseni.
Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.
Žalba državnog odvjetnika je osnovana, a žalba optuženika nije osnovana.
Optuženi V. M. u žalbi ponavlja svoju obranu, ali tim navodima ne dovodi u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenja odlučnih činjenica, za koja utvrđenja je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
Obranu na kojoj optuženik ustraje tvrdeći da nije počinio kazneno djelo stavljeno mu na teret prvostupanjski je sud osnovano otklonio kao neistinitu, zaključivši, na temelju iscrpne analize i valjane ocjene svih provedenih dokaza, da je s potpunom sigurnošću dokazano da je optuženi M. počinio radnje kaznenog djela za koje se tereti.
Žalbom se bezuspješno pokušava osporiti iskaz oštećene D. B., za koju optuženik tvrdi da je nagovorena od strane obitelji pokojnog Ž. S. za čiju smrt je optuženik odgovarao. Međutim, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da oštećenica nema razloga neistinito teretiti optuženika jer je s njim i s ostalim članovima njegove uže obitelji bila u dobrim odnosima te da se ona, svjedočenjem u ovome postupku, izvrgnula neugodnostima, što izvjesno ne bi bila spremna učiniti da se predmetni događaj nije zbio kako ga je ona opisala. Osim toga, njen iskaz potvrđuju i drugi provedeni dokazi - medicinska dokumentacija u kojoj su opisane ozljede koje je ona očigledno zadobila kritične zgode na način kako je to navela, kao i nalazi i mišljenja Centra za kriminalistička vještačenja „I. V.“ o obavljenim vještačenjima kontaktnih i bioloških tragova, iz kojih nedvojbeno proizlazi da je optuženik kritične zgode bio kod oštećenice.
U žalbi se ne navode neke činjenice koje bi bile odlučne, a koje prvostupanjski sud nije utvrdio.
Zbog iznesenog, žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 369. Zakona o kaznenom postupku) ukazuje se neosnovanom.
I Kž 1103/06-4
Prilikom odmjeravanja visine kazne prvostupanjski je sud kao otegotne okolnosti našao bezosjećajnost i upornost koje je optuženik pokazao čineći kazneno djelo prema oštećenici, koja mu je teta, kao i sam način počinjenja djela, koji se očituje u nasilnom ulasku u kuću oštećenice te udaranju i grubom fizičkom maltretiranju oštećenice. Osim toga, cijenjena je i ranija višekratnost osuđenika, između ostalog i za kazneno djelo ubojstva iz članka 34. stavka 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske zbog kojeg je optuženik osuđen na kaznu zatvora u trajanju devet godina te za kazneno djelo dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz članka 263. stavka 3. Kaznenog zakona, za koje je optuženiku 24. travnja 2002. godine izrečena uvjetna osuda s rokom kušnje pet godina. Olakotnim su okolnostima ocijenjeni optuženikovo sudjelovanje u Domovinskom ratu te zdravstveno stanje (PTSP), kao i smanjena ubrojivost u vrijeme počinjenja djela.
Žalitelji, pobijajući prvostupanjsku presudu u odluci o kazni, ne ukazuju na neke nove olakotne odnosno otegotne okolnosti koje prvostupanjski sud nije cijenio, već samo predlažu njihovu preocjenu, pri čemu državni odvjetnik smatra da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio sve otegotne okolnosti, a optuženi M. navodi da kazna ne bi trebala biti dulja od mogućeg trajanja sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog liječenja.
U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio opisane otegotne okolnosti - posebno činjenicu da je optuženi V. M. ovo kazneno djelo počinio u vremenu provjeravanja određenom mu uvjetnom osudom izrečenom optuženiku presudom Općinskog suda u Zadru od 24. travnja 2002. godine broj K-141/02 kojom je optuženik osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci, kojom je određeno da se ta kazna neće izvršiti ako optuženik u roku pet godina ne počini novo kazneno djelo. Ova presuda postala je pravomoćna 24. travnja 2002. godine. Stoga je očigledno da kaznene sankcije koje su do sada izricane optuženiku nisu ostvarile svoju svrhu. Osim toga, i bezobzirnost koju je optuženik pokazao silujući svoju tetu koja se ranije brinula o njemu i pomagala ga, pri čemu je primijenio silu koja je prelazila onu koja je bila dostatna za slamanje njenog otpora i pritom joj nanio više tjelesnih ozljeda, ukazuje na potrebu izricanja strože kazne od one na koju je optuženi M. osuđen prvostupanjskom presudom.
U odnosu na navode žalbe optuženika valja odgovoriti da je trajanje sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog liječenja iz članka 75. Kaznenog zakona propisano stavkom 3. tog članka, prema kojemu obvezno psihijatrijsko liječenje traje do prestanka razloga zbog kojih je primijenjeno, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora, proteka roka provjeravanja primjenom uvjetne osude i izvršenja obveza zamjene kazne zatvora radom za opće dobro, a u svim tim slučajevima obvezno psihijatrijsko liječenje ne može trajati dulje od tri godine. Međutim, navedena odredba ne ograničava na tri godine trajanje kazne zatvora uz koju se sigurnosna mjera primjenjuje. Olakotne okolnosti koje optuženik ističe u žalbi prvostupanjski je sud pravilno ocijenio, ali one nisu takvog karaktera i značaja da bi opravdale blaže kažnjavanje.
Stoga je valjalo prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, a ne optuženika, preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kazni, pa je optuženi V. M. za kazneno djelo silovanja iz članka 188. stavka 1. Kaznenog zakona za koje je tom presudom proglašen krivim, na temelju istog propisa, osuđen na kaznu zatvora u trajanju šest godina, koju ovaj sud smatra primjerenom i počinjenom djelu i ličnosti počinitelja te pogodnom da ostvari kako svrhu
I Kž 1103/06-4
izricanja kaznenopravnih sankcija iz članka 6. Kaznenog zakona, tako i svrhu kažnjavanja opisanu u članku 50. Kaznenog zakona.
Na temelju članka 63. stavka 1. Kaznenog zakona optuženom M. je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme koje on provodi u pritvoru od 6. travnja 2006. godine pa nadalje.
Stoga je na temelju članka 390. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku presuđeno kao pod točkom I. izreke.
Budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona iz članka 379. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju članka 387. Zakona o kaznenom postupku žalbu optuženog V. M. odbiti kao neosnovanu te prvostupanjsku presudu u nepreinačenom dijelu potvrditi, a kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.
U Zagrebu, 24. siječnja 2007. godine
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Ivan Protković, v. r.
Mr. sc. Branko Zmajević, v.r.