I Kž-200/1998-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-200/1998-5

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mlalež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić, Neve Šibl, Milana Gudelja i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Ileana Vinje, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M. P., zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 15. listopada 1997. godine, br. K-137/97., u sjednici održanoj dana 25. studenog 1998. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se žalba opt. M.P., ukida se presuda suda prvog stupnja i predmet vraća tome sudu na ponovno suđenje.

II. Uslijed odluke pod I. žalba državnog odvjetnika postala je bezpredmetna.

III. Protiv opt. M.P. produljuje se pritvor.

Obrazloženje

Županijski sud u Gradu Zagrebu, presudom od 15. listopada 1997. godine, br. K-137/97. oglasio je krivim opt. M.P., zbog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH, i na temelju istog zakonskog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, u koju mu je na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 13. prosinca 1996. godine pa nadalje.

Na temelju čl. 90. st. 4. ZKP/93. optuženik je oslobođen od dužnosti naknade troškova krivičnog postupka u cijelosti, a po čl. 100. st. 2. ZKP/93. oštećeni sa svojim imovinsko pravnim zahtjevom upućen u parnicu.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik putem svoga branitelja S.Š., odvjetnika iz Z., a optuženik je i osobno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno podredno, da se preinači i optuženiku izrekne blaža kazna.

Državni odvjetnik podnio je žalbu zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljeniku izrekne kazna zatvora u primjerenom trajanju.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, postupajući po čl. 360. st. 2. ZKP/93. u pismenom podnesku od 23. travnja 1998. godine, br. DOKŽ-402/98. predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a žalba državnog odvjetnika uvaži u pravcu žalbenih navoda.

Žalba optuženika je osnovana, a žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni je bezpredmetna.

Ističući žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik nije u pravu. Tu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka žalitelj nalazi u tome što je izreka presuda nerazumljiva, a razlozi presude nejasni, te postoji proturiječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih zapisnika, što bi ukazivalo na povredu iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP/93. Iznesena žalbena tvrdnja nije osnovana i ona u stvari predstavlja samo parafraziranje zakonskog teksta, izreka presude nije nerazumljiva niti su razlozi presude nejasni kako to žalitelj tvrdi, a posebno ne obrazlaže. Jednako tako ne postoji proturiječnost između razloga presude o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih zapisnika. Sud prvog stupnja ne prihvaća obranu optuženika u onom dijelu gdje on opisuje način svog ponašanja i ponašanja oštećenice u tijeku stavljanja omče oko vrata oštećenici i neposredno prije toga, kao i onaj dio u kome optuženik opisuje na koji način je oštećenici zadao povredu i sa kojim sredstvom, a za sve zaključke sud je dao razloge, oni ih je obrazložio i nikakve proturiječnosti između izreke i obrazloženja, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, ne nalazi, pa u pobijanoj presudi nije ostvarena niti bilo koja od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP/93., a niti ona na koju se žalitelj poziva, pa je žalba optuženika u tome dijelu neosnovana.

Međutim, u pravu je optuženik kada ističe prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Utvrđenje i ocjene suda prvog stupnja iznesene u pobijanoj presudi o činjenicama u kojima su ostvarena bitna obilježja krivičnog djela za koje je optuženik oglašen krivim nisu razrašnjene u dovoljnoj mjeri, kako to opravdano ističe u žalbi optuženik, u kojoj bi to trebalo biti za donošenje zakonite presude.

Optuženik u svojoj obrani ističe da je oštećenica glavu naslonila na njegovo tijelo, on je uzeo omču, koju je prije toga sačinio, tu omču je prebacio preko glave oštećenice, omča se našla oko njezinog vrata, a ona je jednostavno kleknula i ostala je visjeti, što sud prvog stupnja ne prihvaća, pa u činjeničnom opisu navodi da je optuženik u cilju da usmrti oštećenicu istu doveo pridržavajući je da nepadne ispod omče, a zatim je stavio omču oko vrata i pustio je, što je uzrokovalo smrt oštećenice, iako za takva utvrđenja sud prvog stupnja, u provedenim dokazima, nema čvrstih uporišta.

U pobijanoj presudi široko se obrazlaže stavljanje nogu oštećenice na stolicu, što nije od nikakvog većeg značenja, jer iz nalaza i mišljenja medicinskog vještaka proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tzv. nepotpunom vješanju, što znači da su noge oštećenice u kontaktu s podlogom i da tijelo ne visi slobodno iznad razine tla, a za izvršenje ovakvog nepotpunog vješanja nije potrebna pomoć nikakvog dodatnog predmeta, pa ni stolice. Zašto optuženik u svojoj obrani tu stolicu spominje, teško je odgonetnuti, na tu okolnost optuženik nije detaljno saslušan, pa se u ponovljenom postupku, ako se to ukaže potrebnim, prilikom provođenja rekonstrukcije optuženik moži pokazati i objasniti kakvu ulogu je stolica stvarno imala. Optuženik je oštećenici zadao niz tjelesnih povreda po glavi i tijelu, koje su bile lake naravi, te prijelom članka IV prsta lijeve šake, koja povreda je bila teške naravi. Povrede zadane na glavi oštećenice prema nalazu i mišljenju vještaka dr. Z.D. mogle su imati utjecaja na određenu promjenu kvalitete svjesti oštećenice, moglo je doći do neke vrste promjene svjesti, pa čak i nesvjestice, no, isto tako, ne može se isključiti niti mogućnost da je nakon zadobivanja ozljeda oštećenica bila pri punoj svjesti.

Ovu dvojbu, u pogledu potpune ili djelomične očuvanosti svjesti oštećenice, u vrijeme događaja, sud prvog stupnja, u pobijanoj presudi, nije detaljno obrazložio iako je ona odlučna za utvrđivanje kaznene odgovornosti optuženika za predmetno kazneno djelo, jer ukoliko je svjest oštećenice bila očuvana, a kako se radi o tzv. nepotpunom vješanju, oštećenica je krajnji ishod mogla izbijeći da jednostavno ne klekne već ostane na nogama. U ponovljenom postupku, sud prvog stupnja, na ove okolnosti ponovno će saslušati medicinskog vještaka, te pokušati dobiti decidirani odgovor, a ukoliko ga ne dobije, ovu dvojbenu činjenicu sud prvog stupnja, primjenom načela "in dubio pro reo" može tumačiti samo u korist optuženika. Obrazlažući nedostatke u volji oštećenice u pravcu ostvarenja suicidalnih namjera (str. 7/V pobijane presude) sud prvog stupnja tvrdi da je oštećenica bila u nesvjestici, iako medicinski vještak ne isključuje mogućnost da je oštećenica bila i pri punoj svjesti, pa u nastavku zaključuje (str. 8/II pobijane presude), da je optuženik pokazao veliku aktivnost te da se u svakom slučaju radi o ubojstvu, a ne o pomaganju u samoubojstvu jer kod oštećenice nije bilo valjane svjesti i namjere da se ublila, pa je optuženik svojim radnjama ostvario sva obilježja krivičnog djela ubojstva.

Za činjenična utvrđenja, koja su naprijed navedena, sud prvog stupnja nema podloge u provedenim dokazima, a niti optuženiku može predbacivati što i sam nije počinio suicid (pripremio je dvije omče), jer ga je oštećenica u više navrata na to pozivala, niti mu može predbaciti to da oštećenica nije donijela odluku da sama počini suicid, već valjda da ga počine zajedno, jer takvu odluku oštećenica ne može donositi za druge osobe, pa ni za optuženika.

U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će provesti sve do sada provedene dokaze, kao i one na koje mu je ukazano ovim rješenjem, radi razjašnjenja naprijed navedenih spornih pitanja, a po dovršenom dokaznom postupku brižljivom ocjenom obrane optuženika i svakog izvedenog dokaza pojedinačno i u njihovoj ukupnosti utvrditi pravno relevantno činjenično stanje, na koje će temeljiti novu, na zakonu osnovanu odluku.

Ispitujući postoje li još razlozi za pritvor protiv optuženika, na temelju čl. 388. st. 5. ZKP/97. ovaj sud nalazi da i dalje postoji pritvorska osnova iz čl. 102. st. 2. toč. 3. ZKP/97. po kojoj je pritvor protiv optuženika određivan odnosno produljivan. Duboki poremećaji ličnosti optuženika, afektivna hladnoća i teška kontrola agresivnih impulsa upućuje na postojanje onih osobitih okolnosti koje mogu dovesti do toga da optuženik boraveći na slobodi počini novo kazneno djelo.

Iz iznijetih razloga trebalo je na temelju čl. 388. st. 1. i 5. ZKP/97. odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 25. studenog 1998.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.