I Kž-450/1998-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-450/1998-3

U I M E R E P U B L I K E H R V ATSKE

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić i Neve Šibl, kao članova vijeća i više savjetnice Ileana Vinje, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. S. T. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 126. st. 1. toč. 1. K. u svezi s čl. 17. OKZRH i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude i rješenja Županijskog suda u Rijeci br. K-30/97. od 30. lipnja 1997. godine, u sjednici održanoj dana 4. studenog 1998. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavla Vidića,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, povodom te žalbe i po službenoj dužnosti, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u pravnoj oznaci djela, tako da se djelo zbog kojeg je optuženik S.T. oglašen krivim, pravno označava kao kazneno djelo teške krađe iz čl. 217. st. 1. toč. 2. u svezi s čl. 33. Kaznenog zakona, pa se po istom zakonskom propisu osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, u koju kaznu mu se, temeljem čl. 63. KZ, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 27. prosinca 1992. godine do 31. ožujka 1993. godine, od 19. travnja 1993. godine do 8. lipnja 1993. godine i od 1. srpnja 1993. godine do 7. prosinca 1993. godine.

Obrazloženje

Pobijanom presudom i rješenjem Županijski sud u Rijeci oglasio je krivim opt. S.T., zbog kaznenog djela teške krađe iz čl. 126. st. 1. i st. 2. KZRH u svezi s čl. 125. KZRH i čl. 17. OKZRH, pa je po čl. 126. st. 1. KZRH uz primjenu čl. 38. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 3. OKZRH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 27. prosinca 1992. godine, do 31. ožujka 1993. godine, od 19. travnja 1993. godine do 8. lipnja 1993. godine i od 1. prosinca 1993. godine do 7. prosinca 1993. godine.

Po čl. 90. st. 4. ZKP optuženik je oslobođen od dužnosti naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i opt. S.T. oglasi krivim zbog izvršenja kaznenog djela pokušaja teške krađe ostvarene na naročito drzak način. Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP u svom podnesku od 8. listopada 1998. godine, br. DOKŽ-1007/98., naveo je da ne podržava žalbu državnog odvjetnika, smatrajući da se u konkretnom slučaju radi o kaznenom djelu teške krađe iz čl. 126. st. 2. KZRH, kako je to prvostupanjski sud na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja ispravno i kvalificirao.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana.

Sud drugog stupnja je prvostupanjsku presudu ispitao u dijelu koji se pobija žalbom, ali je po službenoj dužnosti, na temelju čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/93. ispitao i je li postoje povrede odredaba krivičnog postupka i čl. 354. st. 1. toč. 1., 5., 6. i 8. do 11. ZKP/93. i je li glavna rasprava protivno odredbama toga zakona održana u odsutnosti optuženika i njegovog branitelja, te je li na štetu optuženika povrijeđen krivični zakon. Pri tome nije nađeno da bi bile počinjene takove povrede zakona (čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/93.).

Žalitelj pobija činjenično stanje, odnosno navodi da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, kada sud nije prihvatio pravnu kvalifikaciju iz optužnice, koja tereti optuženika za kazneno djelo pokušaja drske krađe. Sud je utvrdio da je oštećenik J.K., prije počinjenja djela bio usmrćen, njegovo mrtvo tjelo ležalo je u hodniku kuće, sve prostorije bile su poprskane krvlju, a optuženik je, da bi ostvario djelo, morao izvršiti premetačinu, gazeći po krvi ubijenog vlasnika, što po mišljenju žalitelja prelazi bezobzirnost koja inače potrebna za savladavanje prepreka da se dođe do stvari.

Sud prvog stupnja opravdano zaključuje da je optuženik S.T. došao u kuću oštećenika, ispreturao stvari u svim prostorijama, a očito s ciljem, što nije dvojiti, da pronađen novac i vrijedne stvari s obzirom na to da je oštećenik J.K. glasio za imućnog čovjeka, koji, s obzirom na talijansku mirovinu, ima u kući i novca i dragocjenosti, pri čemu nije utvrđeno da li bi se tih stvari i novca optuženik stvarno i domogao.

Međutim, zaključak sud prvog stupnja, da bi optuženik takvim ponašanjem ostvario kazneno djelo teške krađe iz čl. 126. st. 2. KZRH u svezi s čl. 17. OKZRH, da bi s umišljajem započeo, ali nije dovršio da tuđe pokretne stvari, čija vrijednost prelazi 27.500,00 kn, oduzeo drugom u namjeri da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, nije prihvatljiv. Potpuno je nejasno na temelju čega sud prvog stupnja, u pobijanoj presudi, zaključuje da je namjera optuženika bila da se domogne stvari koje su vrijedne upravo preko 27.500,00 kn, kad on djelo poriče, ta okolnost nije utvrđena na drugi način, a u obrazloženju presude sud se njome uopće ne bavi.

Međutim, sud prvog stupnja potpuno i pravilno je utvrdio činjenično stanje glede postjanja elemenata kaznenog djela tueške krađe u pokušaju na drzak način, ali je na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio kazneni zakon, kad je djelatnost optuženika pravno označio kao kazneno djelo iz čl. 126. st. 2. KZRH u vezi s čl. 17. st. 1. OKZRH, umjesto kao kazneno djelo teške krađe u pokušaju na drzak način, što je i opisano u činjeničnom opisu djela.

Kada je naime, utvrđeno da je opt. S.T. ušao u kuću upravo usmrćenog oštećenika (koji je usmrćen po opt. D.Š., udarcima željeznim montiračem za gume po glavi), dok je ovaj ležao na podu, pa izvršio premetačinu svih prostorija u cilju da se domogne novca i vrijednijih stvari, pri čemu nije moglo biti utvrđeno da li je nešto uistinu i odnio, onda je to način počinjenja djela koji prelazi i vidno odskače od drskosti koja se inače traži da bi se savladala prepreka za izvršenje krađe, to je način koji iznenađuje, koji se pod datim okolnostima nije mogao očekivati, koji radi odsutnosti bilo kakvog pijeteta prema oštećeniku koji je usmrćen, pokazuje naročito izraženu zločinačku volju, odnosno, radi se o drskoj krađi koja je ostala u pokušaju, kako to i proizlazi iz opisa kaznenog djela iz izreke pobijane presude.

Kako je u međuvremenu došlo do izmjene kaznenog zakona u odnosu na kazneno djelo za koje je optuženik ovom presudom oglašen krivim, tako da je to djelo sada blaže, jer je za istom prema čl. 217. st. 1. KZ/97. zapriječena kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, to je ovaj sud u skladu s odredbom čl. 3. KZ/97. primijenio taj blaži zakon, i optuženika osudio upravo za to kazneno djelo.

U izrečenu kaznu optuženiku je pravilno uračunato vrijeme provedeno u pritvoru.

Slijedom svega naprijed izloženog, sa žalbom državnog odvjetnika postupljeno je kao u izreci ove presude, na temelju čl. 390. ZKP/97.

U Zagrebu, 4. studenog 1998.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.