Revr-257/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 257/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Kliničkog bolničkog centra O. iz O., kojeg zastupa punomoćnik D. D., diplomirani pravnik - pomoćnik sanacijskog upravitelja tužitelja, protiv tuženika Radničkog vijeća Kliničkog bolničkog centra O. iz O., kojeg zastupa predsjednica Radničkog vijeća dr. L. D. A., radi donošenja odluke koja bi nadomještala suglasnost radničkog vijeća za odluku o otkazu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž- 953/14-2 od 3. travnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku posl. br. Pr-363/13-15 od 20. prosinca 2013., u sjednici održanoj 2. lipnja 2015.,

r i j e š i o j e :

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kako glasi:

"Odbija se kao neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja Klinički bolnički centar O., … da se nadomjesti suglasnost Radničkog vijeća Kliničkog bolničkog centra O., na izvanredni otkaz radnice B. Č., broj: 29/3-888/0016 od 2. travnja 1996. koja je uskraćena očitovanjem tuženika urudžbeni broj: 6578/13 od 9. svibnja 2013. te da se naloži tuženiku da nadoknadi troškove ovog postupka."

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 2. toč. 1. ZPP-a, "a podredno i sukladno ostalim točkama navedenog članka" - sve zbog pogrešne primjene materijalnog prava, obzirom da odluka u sporu ovisi o rješenju pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni o kojem "revizijski sud nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova". Prijedlog tužitelja je da se drugostupanjska presuda preinači te tužbeni zahtjev prihvati.

Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio da se "odbaci, odnosno odbije".

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbama čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), koji se Zakon ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13), kada reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. tog članka - kojom je uređen institut redovne revizije, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

U reviziji iz toga st. 2. stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Tužitelj je reviziju i podnio pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a i postavio je pitanje:

"...što sud treba utvrđivati u postupku radi nadomještaja suglasnosti na otkaz ugovora o radu koje pokreću poslodavci nakon što im je uskraćena suglasnost na otkaz, odnosno je li potrebno ispitivati postoje li opravdani razlozi za namjeravani otkaz ugovora o radu ili je dovoljno da sud na razini vjerojatnosti utvrdi kako postoje opravdani razlozi za namjeravani otkaz uz isključenje možebitnog šikaniranja i diskriminacije zaštićenih skupina radnika.",

te istakao da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je riječ o pitanju o kojem "revizijski sud nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova" - i to "nedosljedna primjena odredbi Zakona o radu" koja "osim što narušava osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih, narušava i samu bit nadomještaja uskraćene suglasnosti na otkaz ugovora o radu" - a sve budući da je stav suprotan onome iz osporene presude zauzet u nizu drugostupanjskih odluka, pa tako: u odlukama Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžr- 1691/12 od 6. studenoga 2012., Gžr-1622/11 od 21. svibnja 2013., Gžr-1025/12 od 3. srpnja 2013. i Gžr-433/12-2 od 8. svibnja 2012., te u odluci Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-1825/2005-2 od 14. studenoga 2005.

Ovdje nije sporno:

- da tužitelj "namjerava dati" izvanredni otkaz ugovora o radu svojoj radnici - s kojom je 1996. sklopio Ugovor o radu za rad na radnom mjestu administrator-daktilograf na Klinici za …, a koja je navršila … godine života. Tvrdi da je protiv te njegove radnice Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku podnijelo kaznenu prijavu zbog osnovane sumnje da je počinila kazneno djelo prijevare iz odredbe čl. 236. st. 1. KZ-a jer (da) je "primala naknadu za putne troškove - vangradski prijevoz za mjesto gdje ima prijavljeno prebivalište, dok stvarno tamo ne stoji - već je u O.", a da je postupanjem opisanim u toj prijavi "radnica prijevarno postupila prema poslodavcu u cilju pribave protupravne imovinske koristi" - i time počinila tešku povredu obveze iz radnog odnosa,

- da je u smislu odredbe čl. 150. st. 1. toč. 4. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR-a), prema kojoj: "Poslodavac može samo uz prethodnu suglasnost radničkog vijeća donijeti odluku o:...otkazu radniku starijem od šezdeset godina...", Radničko vijeće kod tužitelja odbilo dati navedenu suglasnost jer "smatra da krivnja radnice da je počinila kazneno djelo tzv. prijevare davanjem tzv. lažne adrese nije ničim dokazana - pa da nema mjesta izvanrednom otkazu Ugovora o radu",

- da je tužitelj (poslodavac) iskoristio pravo iz odredbe čl. 150. st. 4. ZR-a, prema kojoj: "Ako radničko vijeće uskrati suglasnost, poslodavac može u roku od petnaest dana od dana dostave izjave o uskrati suglasnosti tražiti da tu suglasnost nadomjesti sudska ili arbitražna odluka.", te u ovome predmetu zatražio da se ta suglasnost nadomjesti sudskom odlukom.

Drugostupanjski sud je osporenom odlukom zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

- da su razlozi zbog kojih se radničko vijeće može protiviti otkazu propisani zakonom, i to konkretno odredbom čl. 149. st. 7. ZR-a, prema kojoj: "Radničko vijeće se može protiviti otkazu ako poslodavac nema opravdani razlog za otkaz ili ako nije proveden postupak otkazivanja predviđen ovim Zakonom.", odnosno odredbom čl. 107. st. 3. ZR-a, prema kojoj: "Pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.",

- da u konkretnom slučaju ne postoje uvjeti za udovoljenje zahtjevu tužitelja obzirom da se prema dostupnim podacima još ne može ocijeniti "da radnica ne stanuje na adresi koju je navela" kao svoju adresu i (time) da postoje "zakonski razlozi za izvanredni otkaz". Međutim, reviziju tužitelja valja razmotriti u svijetlu shvaćanja:

- da navedene odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi - odgovor na koje bi bio važan ne samo za odluku o konkretnom sporu već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, sve s izloženim razlozima zbog kojih revident smatra da je to (pravno) pitanje važno u istaknutome smislu, odnosno postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugog suda ili sudskom praksom, a sve obzirom da bi tek tada (dakle: ako je „došlo do odstupanja od ustaljene sudske prakse“) revizijski sud mogao ujednačavati primjenu zakona i preispitati sudsku praksu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), s time što predviđaju (ovdje odlučno, obzirom da se revident poziva na različitu sudsku praksu glede koje je pitanje postavio - koju bi po njemu trebalo ujednačavati) i da se u reviziji izlože i shvaćanja iz već donesenih i konkretiziranih sudskih odluka koja bi trebalo ujednačavati jer su različita ili jer se različita („npr. zbog mogućnosti različitoga tumačenja određenih zakonskih odredaba“) očekuju,

- da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti donesene sudske odluke koje bi odgovarale shvaćanju revidenta ili kreirati sadržaj izvanredne revizije u navedenom smislu te spomenutog pitanja i spomenute razloge ili razloge zbog kojih bi „trebalo ujednačavati primjenu prava“, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se to pitanje i ti razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova i očekivanoj praksi - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta.

Konkretno, a za ovaj postupak relevantno, iz sadržaja istaknutih odredaba ZPP-a jasno proizlazi:

- da se izvanredna revizija ne može s uspjehom podnijeti samo osnovom uopćene tvrdnje da postoji pravno pitanje te pravno shvaćanje drugog suda koje je u proturječju s shvaćanjem iz osporene presude, ono koje se sugerira preispitati: to proturječje (kada se revizija temelji na tvrdnji o različitoj i nesigurnoj ili neujednačenoj sudskoj praksi - kao ovdje) doista mora i postojati,

- da se revident, da bi uspio s izvanrednom revizijom, ne može zadovoljiti samo paušalno iznijetom konstatacijom o postojanju odluka s različitim pravnim shvaćanjima o istom pravnom pitanju: te odluke (upravo s tim različitim pravnim shvaćanjima), kada već govori o njima, mora konkretizirati - kako bi revizijski sud u odnosu na njih mogao ujednačavati sudsku praksu te otklanjati neizvjesnost u primjeni prava i (time) ostvarivati svrhu izvanredne revizije iz odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a.

U konkretnom slučaju samo time što je konstatirao da reviziju podnosi prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a i zbog naznačenog pitanja, revident nije postupio prema navedenim odredbama.

Naime, po tužitelju naznačeno (u reviziji) pitanje, onako kako je formulirano ("što sud treba utvrđivati u postupku..."?, odnosno je li potrebno ispitivati postoje li opravdani razlozi za namjeravani otkaz ugovora..."?), predstavlja u suštini činjenično (a ne potrebno za izvanrednu reviziju: pravno) pitanje - pa kako odgovor na njega zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja, ne može mu se dati značaj pitanja (o kojem je riječ u odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a) važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a time niti značaj pitanja postavljenog u svezi s pravnim shvaćanjima drugih sudova koja bi bila u suprotnosti ili proturječju s pravnim shvaćanjem u svezi s kojim je to pitanje postavljeno - tako (ili toliko) da bi ta shvaćanja trebalo ujednačavati i time otklanjati nesigurnost sudske prakse glede sadržaja odgovora na to pitanje.

Prethodno navedeno reviziju tužitelja podnesenu pozivom na to pitanje čini nedopuštenom: takva revizija s tako formuliranim pitanjem ne ispunjava pretpostavke propisane odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a za njezinu dopuštenost.

Stoga je reviziju tužitelja protiv osporene presude valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 2. lipnja 2015.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v. r.