Rev-165/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 165/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Augusta Husinca, Gordane Gasparini, Vladimira Drakulića i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. K. iz R., koga zastupa D. J., odvjetnik u I., protiv tuženice A. K. iz R., koju zastupa M. P., odvjetnik u I., radi pobijanja oporuke, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 30. lipnja 1992. br. Gž-1468/92, kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Imotskom od 24. ožujka 1992. br. P-185/91-25, u sjednici održanoj dana 24. siječnja 1995.,

presudio je i riješio je:

Djelomično se prihvaća revizija tužitelja, ukida se presuda Okružnog suda u Splitu od 30. lipnja 1992. br. Gž-1468/92 u dijelu kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Imotskom od 24. ožujka 1992. br. P-185/91 o odbacivanju tužbe kao i spomenuto rješenje suda prvoga stupnja, pa se u tom dijelu predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

U preostalom dijelu odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Rješenjem suda prvoga stupnja odbačena je tužba tužitelja kojom je tražio da sud utvrdi da u ostavinsku imovinu iza pok. J. K. ne spadaju nekretnine upisane u k.o. G., k.o. D. i k.o. S. te nekretnina zv. D. u k.o. R.

Presudom pak toga suda odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je ništava oporuka pok. J. K. od 14. prosinca 1984. godine, jer da ju pokojnik nije potpisao, a svjedoci oporuke da su osobe koje to po zakonu nisu mogle biti.

Sud drugog stupnja je presudom potvrdio rješenje i presudu suda prvoga stupnja.

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je izjavio reviziju, iz čijeg sadržaja proizlazi da presudu pobija zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud tu presudu preinači u smislu navoda revizije ili da ukine odluke obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženica nije odgovorila na reviziju, a ni Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana.

Osnovana je revizija tužitelja protiv odluke suda drugoga stupnja kojom je potvrdio rješenje suda prvoga stupnja o odbacivanju tužbe.

Sud prvog stupnja je naime utvrdio da se sporne nekretnine nalaze na području Republike Bosne i Hercegovine i da stoga za raspravljanje o njima nije nadležan sud u Republici Hrvatskoj.

Takvo stajalište suda prvoga stupnja prihvatio je i sud drugog stupnja.

Pravno stajalište sudova nižega stupnja nije pravilno.

Po odredbi čl. 71. st. 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima, koji se sada primjenjuje kao zakon Republike Hrvatske za raspravljanje nepokretne ostavine državljana Hrvatske postoji isključiva nadležnost suda Republike Hrvatske ako se ta ostavina nalazi u Republici Hrvatskoj.

Po st. 2. toga članka ako se nepokretna imovina državljana Republike Hrvatske nalazi u inozemstvu nadležnost suda Republike Hrvatske postoji samo ako po pravu države u kojoj se nalazi nepokretnost nije nadležan njen organ.

Predmetne nekretnine nalaze se u Republici Bosni i Hercegovini.

Po odredbi čl. 168. Zakona o nasljeđivanju Republike Bosne i Hercegovine ("Sl. list BiH" br. 7/80) za raspravljanje ostavine osobe koja je u času smrti imala prebivalište u Republici Bosni i Hercegovini, a koja je jugoslavenski državljanin u pogledu nepokretne imovine koja se nalazi u SFRJ i u pogledu njegove pokretne imovine bez obzira gdje se nalazi isključivo je nadležan sud Republike Bosne i Hercegovine.

Prema tome po upravo navedenom zakonskom propisu Republike Bosne i Hercegovine sud u toj državi bio bi nadležan za raspravljanje ostavine osobe koja je u času smrti imala prebivalište u toj državi i u pogledu nepokretne imovine koja se nalazila u tadašnjoj SFRJ.

Kako ostavitelj tj. pok. J. K. nije imao prebivalište u Republici Bosni i Hercegovini jer se selo R. gdje je on prema raspoloživim podacima u spisu imao prebivalište, nalazi u Republici Hrvatskoj dakle po pravu te države u kojoj se nalaze njegove nekretnine nije nadležan njen organ, to po prije spomenutoj odredbi čl. 71. st. 2. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima nadležan je sud u Republici Hrvatskoj.

Iz tih razloga su sudovi nižega stupnja u pogledu navedene odluke pogrešno primijenili materijalno pravo, a zbog toga je i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, pa je stoga reviziju tužitelja utoliko kao osnovanu trebalo prihvatiti, ukinuti odluke sudova nižega stupnja i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tom zgodom će taj sud odlučiti da li nekretnine kako one na teritoriju Republike Bosne i Hercegovine tako i one na teritoriju Republike Hrvatske (k.o. R.) spadaju u ostavinu pokojnikovu, a kako to tužitelj traži zahtjevom svoje tužbe, time da će prethodno utvrditi i prebivalište ostaviteljevo. Tužitelj je daljnjim zahtjevom svoje tužbe tražio da sud utvrdi nevaljanom oporuku pokojnikovu iz razloga što je ovaj nije vlastoručno potpisao i što je svjedok oporuke Ž. L. srodnik ostavitelja u četvrtom stupnju pobočne linije i kao takav nije mogao biti svjedokom oporuke.

Sud prvog stupnja je utvrdio da je spornu oporuku vlastoručno potpisao upravo ostavitelj sada pok. J. K.

Dalje je taj sud utvrdio da je baka svjedoka Ž. L. sestra oca tuženice odnosno žene ostaviteljeva.

Po odredbi čl. 73. st. 2. Zakona o nasljeđivanju ne mogu biti svjedoci pri sastavljanju pismene oporuke pred svjedocima, kao što je sporna, i sudske oporuke, niti oporuku sastaviti po kazivanju oporučitelja u svojstvu suca, potomci oporučitelja, njegovu usvojenici i njihovi potomci, njegovi preci i usvojenici, njegovi srodnici u pobočnoj liniji do zaključno četvrtog stupnja, bračni drugovi svih tih osoba i bračni drug oporučitelja.

Spomenuti svjedok oporuke je srodnik bračnog druga ostaviteljevog u pobočnoj liniji u petom stupnju, pa prema tome nije osoba u smislu prije spomenute zakonske odredbe koja ne bi mogla biti svjedokom pri sastavljanju pismene oporuke pred svjedocima.

Iz navedenih razloga su sudovi nižega stupnja pravilno primijenili materijalno pravo kad su zahtjev tužitelja za utvrđenje spomenute oporuke ništavom ocijenili neosnovanim.

Iz tih razloga revizija tužitelja u pogledu navedene odluke nije osnovana, pa ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. Zakona o parničnom postupku).

U Zagrebu, 24. siječnja 1995.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v. r.