Rev-1712/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1712/10-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja F. S. iz Đ., …, kojeg zastupa punomoćnik T. F., odvjetnik u O., …, protiv tuženika H. A.-A. B. d.d. Z., kojeg zastupaju punomoćnici iz Z. odvjetničkog ureda M. K. i R. M. B., odvjetnici u P., …, radi činidbe,odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola, poslovni broj Gž-2458/08-2 od 1. veljače 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli, poslovni broj P-2182/05- 30 od 4. travnja 2008., u sjednici vijeća održanoj 4. lipnja 2014.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja F. S. kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Puli poslovni broj P-2182/05-30 od 4. travnja 2008., odbijen je tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku da ishodi upis brisanja založnog prava ili da tužitelju izda ispravu podobnu za brisanje založnog prava na 600/658 dijela k. č. br. 1117/54 dvorište, kolektivna stambena zgrada, upisana u zk. ul. 3842 k.o. M., u vlasničkom listu etažni udjeli označeni rednim brojem 1 i 2 pobliže opisani u izreci presude, jer da će u protivnom tu ispravu zamijeniti presuda, te je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 57.645,00 kn.

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž-2458/08-2 od 1. veljače 2010., odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog razloga navedenih u odredbama čl. 385. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP, odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka počinjene pred drugostupanjskim sudom i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju, ukinuti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

Tuženik nije odgovorio na tuženikovu reviziju.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP), a koje se na temelju odredbe čl. 52. st. 4. u svezi sa odredbom čl. 34. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 84/08) primjenjuje na ovaj spor, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Suprotno tvrdnjama tužitelja u drugostupanjskoj presudi nije učinjena apsolutno bitna povreda odredaba postupka iz odredba čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pobijana drugostupanjska presuda sadrži obrazloženje s razlozima iz kojih se može provjeriti primjena materijalnog prava te na kojim utvrđenjima i uvjerenjima je sud temeljio svoju ocjenu o neosnovanosti tužiteljeve žalbe protiv prvostupanjske presude. Pri tome je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora (čl. 375. st. 1. ZPP).

Pogrešno tužitelj, nadalje, smatra da je u drugostupanjskoj presudi ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP time što je u obrazloženju presude prvotno navedeno da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredbi iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP te da prvostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i da se može ispitati, a onda (na 3. str. presude) da je prvostupanjski sud "dao pogrešne razloge" za svoju odluku. Ovo stoga što je u obrazloženju drugostupanjske presude navedeno „...Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužbeni zahtjev kako je postavljen u ovoj parnici nije osnovan, ali je za to dao pogrešne razloge.“ Ukupni sadržaj obrazloženja drugostupanjske odluke pokazuje da je „pogrešnim razlozima“ drugostupanjski sud smatrao pogrešnu primjenu materijalnog prava (primjenu zemljišno - knjižnih pravila umjesto pravila obveznog prava), a ne da bi prvostupanjska presuda imala u obrazloženju koji od nedostataka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmetni spor vođen je povodom zahtjeva tužitelja prema tuženiku (u čiju korist je upisano založno pravo na nekretninama što ih je tužitelj kupio od tvrtke I. d.o.o. M.) da ishodi upis brisanja založnog prava ili tužitelju izda ispravu podobnu za brisanje založnog prava na nekretninama koje u naravi čine tri stana, a predstavljaju dio od 600/658 k. č. br. 1117/54 upisane u zk. ul. 3842 k.o. M..

U ovoj revizijskoj fazi postupka i dalje je za tužitelja prijeporno pitanje postojanja osnove za ostvarenje zahtjeva na izdavanje brisovnog očitovanja prema tuženiku (u čiju korist je upisano založno pravo na nekretninama što ih je tužitelj kupio od prodavatelja - tvrtke I. d.o.o. M.) i kojemu je (kao cesionaru ili novom vjerovniku) umjesto prodavatelju (cedenta ili starog vjerovnika) platio dio ugovorene cijene kupljenih nekretnina.

U postupku koji je prethodio reviziji u bitnom je utvrđeno:

- da je 16. kolovoza 2000. između tužitelja kao kupca i tvrtke I. d.o.o. kao prodavatelja sklopljen ugovor o prodaji tri stana u M., …, u zgradi sagrađenoj na pravu građenja na k.č. 1117/54 i nalaze se u prizemlju zgrade;

- da je ugovorena kupoprodajna cijena nekretnina iznosila protuvrijednost 180.000,00 DEM, čiji se dio od 130.000,00 DEM tužitelj kao kupac obvezao isplatiti odmah na račun prodavatelja kod tuženika, a preostali iznos obvezao se isplatiti kompenzacijom (za isporučeni namještaj) najkasnije do primopredaje stanova u posjed;

- da navedeni ugovor o prodaji sadrži izjavu prodavatelja kojim je ovlastio kupca na upis u zemljišne knjige prava vlasništva, te utvrđenje da je predmetnoj nekretnini (i na stanovima koje je kupio tužitelj, kao suvlasničkim dijelovima opterećena založnim pravom - hipotekom u korist tuženika;

- da dugovanje osigurano založnim pravom - hipotekom na predmetnim nekretninama nije namireno tuženiku;

- da se prodavatelj obvezao ishoditi izjavu radi brisanja založnih prava najkasnije do 15. listopada 2000. godine,

- da je ugovorom o cesiji od 21. kolovoza 2000. prodavatelj – tvrtka I. d.o.o. M. ustupio tuženiku svoje potraživanje prema tužitelju iz ugovora o prodaji od 16. kolovoza 2000. u iznosu od 130.000,00 DEM u protuvrijednosti kuna, a tim ugovorom je određen i žiro račun na koji će se izvršiti uplata,

- da je tužitelj izvršio isplatu na ugovoreni račun (tvrtke I. d.o.o. M.) kod tuženika u iznosu od 130.000,00 DEM.

Slijedom takvih utvrđenja pravilno je drugostupanjski sud ocijenio da tuženik ugovorom o cesiji nije preuzeo bilo kakve obveze prema tužitelju, pa tako ni obvezu brisanja založnog prava, upisanog kao osiguranje tražbine koju tuženik ima prema I. d.o.o. M.. Zbog toga ne postoji obveznopravni odnos između tužitelja i tuženika na temelju koje bi tuženik bio dužan izdati tužitelju ispravu podobnu za brisanje založnog prava na kupljenim nekretninama.

Polazeći od toga da tužitelj u ovoj pravnoj stvari nije tražio stvarnopravnu zaštitu svog vlasništva, niti je podnio brisovnu tužbu prema pravilima zemljišno knjižnog prava (brisovnu tužbu prema odredbi čl. 129 Zakona o zemljišnim knjigama, „Narodne novine“ broj 91/96), već je prema tuženiku usmjerio obveznopravni zahtjev na izdavanje (pribavljanje) brisovnog očitovanja, treba navesti kako obveznopravni odnos nastaje između subjekata toga odnosa U predmetnoj parničnoj stvari između sudionika događanja postoje dva potpuno odvojena i samostalna pravna posla - jedan po ugovoru o kreditu zaključenom između tuženika i korisnika kredita i pripadajućem sporazumu o osiguranju upisom založnog prava i drugi po ugovoru o prodaji nekretnina zaključen između tužitelja kao kupca i tvrtke I. d.o.o. M. kao prodavatelja. Na temelju prvog (ugovora o kreditu) je upisano založno pravo na zgradi sagrađenoj na na k.č. 1117/54 , zk. ul. 3842, k.o. M., u vlasništvu S. G. s ovlaštenjem nositelja prava građenja (tvrtke I. d.o.o. M.) na raspolaganje posebnim dijelovima zgrade, a drugim se u čl. 4. prodavatelj (tvrtka I. d.o.o. M.) obvezao kupcu (ovdje tužitelju) nakon isplate cijene ishoditi brisovno očitovanje u odnosu na prodane stanove kao posebnim dijelove zgrade.

Zaključenjem navedenih ugovora svaka od stranaka ugovora stekla je određena prava i obveze u odnosu na svog suugovaratelja.

Sklapanjem ugovora o cesiji prema odredbi čl. 436. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01, dalje: ZOO), koja se u ovom sporu primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05) vjerovnik ugovorom prenosi svoju tražbinom na tu treću osobu. Promjena vjerovnika ne utječe na identitet obveznopravnog odnosa i on ostaje isti kakav je bio prije promjene. Dakle, sklapanjem predmetnog ugovora o cesiji (kao pomoćnog pravnog posla) nije došlo do promjena u pogledu sadržaja obveza ugovora o prodaji nekretnine, već je samo „promijenjena“ vjerovnička strana u odnosu na obvezu isplatu cijene - i to samo u odnosu na cediranu tražbinu, odnosno dio ugovorene kupoprodajne cijene u iznosu od 130.000,00 DEM.

Zbog toga tužitelj ispunjenjem cedirane tražbine novom vjerovniku (tuženiku) nije prema njenu stekao bilo kakva prava koja bi proizlazila iz Ugovora o prodaji s tvrtkom Izvoditelj d.o.o. M. u pogledu davanja brisovnog očitovanja. Ishođenje tog očitovanja bila je i ostala obveza prodavatelja, a on je pak može ishoditi od kreditora (ovdje tuženika) pod uvjetima ugovora o kreditu.

Pismo namjere upućeno je prodavatelju - tvrtki I. d.o.o. M. i njime tuženik nije preuzeo nikakvu obvezu prema tužitelju. Eventualno postojanje tužiteljeve zablude u odnosu to pismo namjere i njegove učinke nije od utjecaja na primjenu materijalnog prava u ovoj parnici.

Slijedom navedenog, a suprotno navodima revizije, u drugostupanjskoj presudi nema bitne povrede postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti su ostvarene one na koje tužitelj u reviziji upire. Pri tome je, po ocjeni ovoga suda drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo odbijanjem žalbe tužitelja i potvrđivanjem prvostupanjske presude, pa je valjalo (čl. 393. ZPP) reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 4. lipnja 2014.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.