I Kž-655/2018-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 655/2018-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća, te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Mirne Mavriček kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog D. P. zbog kaznenog djela iz članka 250. stavka 2. u vezi s člankom 195. stavkom 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 21. rujna 2018. godine broj Kv I- 79/18, u sjednici održanoj 16. siječnja 2019. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba osuđenog D. P. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Zagrebu od 21. rujna 2018. godine broj Kv I-79/18, pod točkom I./, utvrđeno je da je osuđeni D. P. presudom Suda Bosne i Hercegovine od 3. veljače 2015. broj S1 2 K 017784 14 K, pravomoćna 7. ožujka 2015. godine, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, zbog počinjenja kaznenog djela organiziranog kriminala iz članka 250. stavka 2. u vezi s kaznenim djelom neovlaštenog prometa opojnim drogama iz članka 195. stavka 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine.

Točkom II./ utvrđeno je da je kazneno djelo iz točke I./ izreke presude opisano i kažnjivo kao kazneno djelo iz članka 329. stavka 1. točke 4., u vezi s kaznenim djelom iz članka 190. stavka 2. Kaznenog zakona (''Narodne novine'' broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. - dalje u tekstu: KZ/11.), za koje kazneno djelo je propisana kazna zatvora od 1 (jedne) do 12 (dvanaest) godina.

Točkom III./, na temelju članka 70. stavka 1. i članka 71. stavka 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima (''Narodne novine'' broj 178/04. - dalje u tekstu: ZOMPO) te članka 329. stavka 1. točke 4. u vezi s člankom 190. stavkom 2. KZ/11. osuđeni D. P. je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

Protiv te presude žalbu je podnio osuđeni D. P. putem izabrane braniteljice M. R., odvjetnice u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „usvoji žalbu, ukine pobijanu

I Kž 655/2018-4

presudu i predmet vrati na ponovni postupak, podredno, da je preinači u smislu navoda žalbe“, te putem branitelja po službenoj dužnosti B. M., odvjetnika u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači, odnosno podredno da ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

S obzirom na to da se obje podnesene žalbe u sadržajnom pogledu međusobno podudaraju i jedna drugu nadopunjuju, u nastavku će biti razmatrane kao jedna osuđenikova žalba.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Spis je, u skladu s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku (''Narodne novine'' broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka žalitelj smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 3. ZKP/08. budući da je sjednicu vijeća, na koju prethodno nije pozvao osuđenika i njegovog branitelja, održao bez nazočnosti navedenih osoba i time im onemogućio sudjelovanje u ovom postupku, zbog čega je povrijeđeno osuđenikovo pravo na obranu, a takvim postupanjem je, po mišljenju žalitelja, istovremeno počinjena, uz ovu povredu, i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08.

Međutim, nasuprot ovakvim tvrdnjama žalitelja pravilno i zakonito je postupio sud prvog stupnja kada na sjednicu vijeća koja je održana dana 21. rujna 2018. godine, a kada se odlučivalo o preuzimanju izvršenja strane kaznene presude, nije pozvao osuđenika i njegovog branitelja, odnosno kada je sjednicu vijeća održao bez njihove nazočnosti.

Naime, sukladno izričitoj odredbi članka 72. stavka 3. ZOMPO proizlazi da u postupcima preuzimanja izvršenja kaznene presude stranog suda nadležni sud donosi presudu u vijeću, bez prisutnosti stranaka. To drugim riječima znači da prvostupanjski sud u ovom konkretnom slučaju nije bio u obvezi pozivanja osuđenika i njegovog branitelja na sjednicu vijeća, jer njihova nazočnost na toj sjednici po zakonu nije obvezna, zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 3. ZKP/08., a samim time, postupajući na navedeni način, sud prvog stupnja nije povrijedio niti osuđenikovo pravo na obranu iz članka 468. stavka 3. ZKP/08., a kako to pogrešno tvrdi žalitelj u izjavljenoj žalbi.

U dijelu žalbe koji se odnosi na odluku o kazni osuđenik navodi kako je u međuvremenu došlo do izmijenjenih okolnosti u njegovom životu, a koje mogu biti od važnosti za vrstu i visinu kaznene sankcije, budući je zasnovao zajednicu u kojoj je 21. svibnja 2018. godine rođena mldb. kćer Dora, a koja okolnost je, po mišljenju žalitelja, trebala biti od utjecaja na odluku o kazni.

Međutim, i ovaj prigovor žalitelja u odnosu na pobijanu presudu također nije osnovan.

I Kž 655/2018-4

Naime, sukladno odredbi članka 70. stavka 1. ZOMPO domaći sud, a kada postupa po zamolbi države moliteljice za izvršenje kaznene presude stranog suda, izvršit će stranu presudu, u odnosu na sankciju koju je izrekao strani sud, na način da će presudom izreći sankciju prema kaznenom zakonodavstvu R. H. Stoga je, imajući u vidu navedenu odredbu, sud države izvršenja vezan i za činjenice koje su utvrđene u presudi države presuđenja, a koje su odlučne za odmjeravanje vrste i visine kazne, osim u situacijama kada bi visina kazne, izrečene stranom kaznenom presudom, nadilazila zakonom propisane okvire kazne predviđene domaćim kaznenim zakonodavstvom, a što ovdje nije slučaj.

U ovoj konkretnoj situaciji prvostupanjski sud je osuđeniku odmjerio kaznu u okviru zakonom propisane kazne za terećeno mu kazneno djelo po domaćem pravu, uvažavajući pritom sve one okolnosti koje utječu na odabir vrste i visine kaznene sankcije, a koje su prethodno već utvrđene pred stranim sudom i prihvaćene od strane domaćeg suda, pri čemu su istovremeno primijenjene i odredbe o ublažavanju kazne predviđene domaćim pravom.

Izričući osuđeniku kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine sud prvog stupnja postupio je sukladno domaćem kaznenom zakonodavstvu, ali isto tako i sukladno odredbi članka 11. stavka 1. točke d.) Konvencije o transferu osuđenih osoba Vijeća Europe, a koju je Sabor Republike Hrvatske prihvatio Zakonom o potvrđivanju Konvencije o transferu osuđenih osoba Vijeća Europe (''Narodne novine - Međunarodni ugovori'' broj 14/94. i 5/01.) zajedno s Dodatnim protokolom (''Narodne novine - Međunarodni ugovori'' broj 5/08.), kojom Konvencijom je propisano da država izvršenja neće izreći težu kaznu, bez obzira na najnižu kaznu koju zakon države izvršenja propisuje za počinjeno kazneno djelo. Takva odluka o kazni je pravilna i njome osuđenik, u smislu odredbe članka 13. stavka 2. Sporazuma između Vlade R. H., Vlade B. i H. i Vlade F. B. i H. o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u kaznenim stvarima od 26. veljače 1996. godine, izmijenjenog Sporazuma između Vlade R. H., Vlade B. i H. i Vlade F. B. i H. o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u kaznenim stvarima potpisan 7. lipnja 2004. godine, te Sporazuma između R. H. i B. i H. o izmjenama Sporazuma o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u kaznenim stvarima potpisan 10. veljače 2010. godine (''Narodne novine -Međunarodni ugovori'' broj 3/10. - dalje u tekstu: Sporazum), nije doveden u teži položaj nego što bi bio u državi presuđenja.

Isto tako u dijelu obrazloženja pobijane presude, a koji se odnosi na odluku o kazni, prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio sve one otegotne i olakotne okolnosti koje je kao takve utvrdio i cijenio i Sud B. i H. prilikom donošenja odluke o kazni, smatrajući pritom da također postoje zakonski uvjeti iz članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11. za ublažavanje zakonom propisane kazne te da će se upravo dosuđenom kaznom, a ne nekom drugom, postići zakonska svrha kažnjavanja.

To što je nakon nastupanja pravomoćnosti kaznene presude stranog suda (7. ožujka 2015. godine) došlo do promjena u osobnim i obiteljskim prilikama osuđenika (zasnivanje zajednice u kojoj je 2018. godine rođeno mldb. dijete), a imajući u vidu i odredbu članka 70. stavka 1. ZOMPO, nije i ne može biti od utjecaja na zaključak i odluku suda prvog stupnja u odnosu na izrečenu kaznu, pa da bi se zbog navedenih, naknadno nastalih okolnosti, osuđeniku izrekla blaža kazna od one koju mu je izrekao strani, a prihvatio domaći sud, postupajući po zamolbi države moliteljice za izvršenje kaznene presude stranog suda. Drugo je pitanje što u takvoj situaciji osuđenik uvijek može predložiti tzv. nepravu obnovu kaznenog postupka u slučaju da su se nakon pravomoćnosti presude pojavile okolnosti kojih nije bilo u

I Kž 655/2018-4

trenutku kada se izricala strana presuda ili taj sud za njih nije znao iako su postojale, a one bi očito dovele do blaže osude, a tada o tom izvanrednom pravnom lijeku, ako bude podnesen, odlučuje domaći, a ne strani sud.

Također nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno zaključio da u državi moliteljici (B. i H.) nije nastupila zastara izvršenja kazne zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, pri čemu se isti poziva na članak 16. alineju f) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, a koji propisuje da u situaciji kada je izrečena kazna zatvora do 1 (jedne) godine ili novčana kazna izrečena kazna zatvora neće se izvršiti kada od dana pravomoćnosti presude kojom je kazna izrečena protekne 3 (tri) godine.

Međutim, žalitelj pritom zanemaruje činjenicu da je, vezano za zastaru izvršenja kazne, člankom 18. stavkom 3. i 4. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine propisano da se zastarijevanje prekida svakom radnjom nadležnog tijela koja se poduzima radi izvršenja kazne, nakon čijeg poduzimanja zastarijevanje počinje ponovno teći. Prema podacima koji se nalaze u spisu nedvojbeno je utvrđeno kako su, u odnosu na izvršenje ove kazne zatvora, nadležna tijela poduzimala više sukcesivnih radnji (17. kolovoza 2015. godine, 1. veljače 2016. godine, 24. ožujka 2016. godine, 31. ožujka 2016. godine i 7. studenog 2016. godine), zbog kojih je, a nakon poduzimanja svake takve pojedinačne i zasebne radnje u tom trenutku došlo do prekida zastarijevanja, a zbog čega, suprotno navodima žalitelja, nije nastupila tzv. relativna zastara izvršenja kazne zatvora, kao što u konkretnom slučaju nije nastupila niti tzv. apsolutna zastara izvršenja kazne zatvora. Naime, odredba članka 18. stavka 5. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine propisuje da zastarjelost izvršenja kazne nastupa u svakom slučaju kada protekne dvaput onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost izvršenja, što u ovom slučaju iznosi 6 (šest) godina, a koje razdoblje nije proteklo računajući od pravomoćnosti presude pa je stoga potpuno pravilan zaključak prvostupanjskog suda da u ovoj konkretnoj situaciji, u odnosu na ovog osuđenika i izrečenu kaznu po sudu strane države, nije nastupila niti relativna, a niti apsolutna zastara izvršenja kazne zatvora, a kako se to pogrešno ističe u žalbenim navodima osuđenika.

Slijedom svega navedenog, a kako izloženim žalbenim navodima nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost pobijane prvostupanjske odluke, te budući da niti ispitivanjem pobijane presude, u smislu članka 476. stavka 1.ZKP/08., nisu pronađene povrede na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 482. ZKP/08. trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 16. siječnja 2019. godine

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Mirna Mavriček, v. r.

Vesna Vrbetić, v. r.