Legislator Case Law & Legislation
Revr-1368/2013-2 AI generated

Supreme Court dismissed appeal on military overtime pay, ruling guard duty is not continuous 24-hour work.

Case Number Revr-1368/2013-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against a second-instance judgment regarding military salary adjustments. The lower courts ruled that guard duty and watch duties performed by active military personnel do not constitute continuous 24-hour work, allowing for eight hours of rest to be deducted from the daily workday. The court upheld this decision, stating that the risk of administrative errors lies with the state and that retroactive application of new regulations cannot harm citizens.

Legislator headnote

AI generated

čl. 14. ZSOSRH/07; čl. 39. Kolektivnog ugovora; Rad djelatne vojne osobe tijekom dežurstva i stražarske službe dulji od punog radnog vremena ne može se vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od dvadeset četiri sata.

Keywords

AI generated
military personnel guard duty overtime pay continuous work collective agreement retroactive application state liability

Cited Legislation

AI generated
čl. 382. stavak 2. ZPP
čl. 97. stavak 7. ZSOSRH/07
čl. 14. ZSOSRH/07
čl. 39. Kolektivnog ugovora

Cited Case Law

AI generated
Gashi protiv Republike Hrvatske, 13. prosinca 2007.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1368/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. S. iz T., zastupanog po punomoćnicima B. K., N. K. i M. K., odvjetnicima u Odvjetničkom društvu K. & K. u K., protiv tuženice Republike Hrvatske, za Ministarstvo 1 2

obrane, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-1081/2013-2 od 3. srpnja 2013., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-104/12-14 od 28. ožujka 2013., u sjednici održanoj 6. prosinca 2016.,

p r e s u d i o j e:

Revizije tuženice odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom tuženici je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 47.662,32 kn s pripadajućim zateznim kamatama kako je pobliže naznačeno u izreci presude te naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 12.772,50 kn sa zateznim kamatama tekućim od 28. ožujka 2013. do isplate.

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženice i preinačena presuda suda prvog stupnja na način da je naloženo tuženici isplatiti tužitelju na ime dodataka na plaću iznos od 14.016,11 kn s pripadajućim zateznim kamatama kako je pobliže naznačeno u izreci drugostupanjske presude, kao i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 8.509,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 28. ožujka 2013. do isplate. Odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva do traženog iznosa od 47.662,32 kn.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćena žalba i odbijen tužbeni zahtjev iznad dosuđenog, tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev i dosuditi mu i preostali zatraženi iznos.

Tuženica je protiv dijela presude kojom je tužbeni zahtjev prihvaćen također podnijela reviziju pozivom na odredbu članka 382. stavak 2. ZPP-a. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači drugostupanjsku odluku ili ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Stranke nisu odgovorile na revizije.

Revizija tužitelja nije dopuštena.

Revizija tuženice nije osnovana.

Prema odredbi članka 382. stavak 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima ne može reviziju podnijeti prema odredbi stavka 1. istog članka, stranka može podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U reviziji iz članka 382. stavak 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (članak 382. stavak 3. ZPP-a).

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev za isplatu razlike plaće na ime dodataka na plaću za prekovremeni rad, za rad noću, za rad subotom, nedjeljom i blagdanom a koji je tužitelj kao djelatna vojna osoba obavljao u sklopu dežurstva i stražarske službe u razdoblju od siječnja 2009. do rujna 2009.

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, a drugostupanjski je sud preinačio takvu presudu, utvrđujući da je kroz utuženo razdoblje tužitelj ostvario prekovremene sate rada zbog rada subotom, nedjeljom i blagdanima. Utvrđeno je da je tužitelj na ime takvog rada nakon obavljene službe koristio slobodne dane, ali ne za ukupno ostvarene prekovremene sate za koje zato u postupku traži naknadu.

Tužitelju je tako prema presudi suda drugog stupnja dosuđen iznos od 14.016,11 kn, a preko tog iznosa do iznosa od 47.662,32 kn je odbijen, jer je sud smatrao da tužitelju pripada pravo na naknadu za prekovremeni rad osnovom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima te općih propisa o radu koji su u supsidijarnoj primjeni na osnovi odredbe iz članka 14. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07, u daljnjem tekstu: ZSOSRH/07) za odnose koji nisu regulirani tim Zakonom. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom članka 39. stavak 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog 2. srpnja 2004. („Narodne novine“, broj 92/04).

Pri tome je drugostupanjski sud u odnosu na dežurstvo koje je tužitelj vršio kontinuirano u trajanju od dvadeset četiri sata, rad od osam sati tretirao redovnim radom, daljnjih osam sati prekovremenim radom, a daljnjih osam sati je računao kao dnevni odmor. U dane vršenja službe vikendom drugostupanjski sud je smatrao da tužitelju pripada naknada za prekovremeni rad od šesnaest sati te opet daljnjih osam sati da mu je potrebno za dnevni odmor.

Tužitelj, smatrajući ga važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni postavlja pitanje:

„Da li se vrijeme odmora od 2 sata između smjena straže može smatrati prekidom rada, odnosno dnevnim odmorom kako to zaključuje drugostupanjski sud ili to vrijeme treba uračunati u ukupno radno vrijeme koje čini osim efektivnog rada tužitelja i vrijeme obvezne prisutnosti na radu kako to zaključuje prvostupanjski sud?“

Važnost postavljenog pitanja u smislu odredbe članka 382. stavak 2. ZPP-a tužitelj obrazlaže navodeći da revizijski sud o tom pitanju još uvijek nije zauzeo shvaćanje te da je riječ o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

Tako naznačeni razlog važnosti predmetnog pravnog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni nije prihvatljiv. Ovo stoga što tužitelj u reviziji nije (u smislu odredbe članka 382. stavak 2. točka 1. do 3. ZPP) na određen način izložio razloge zbog kojih smatra da je navedeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a samo pozivanje na različitu praksu drugostupanjskih sudova nije dostatno. Naime, tužitelj u reviziji ne navodi određene (konkretne) odluke određenih (konkretnih) drugostupanjskih sudova koje bi bile utemeljene na različitim pravnim shvaćanjima povodom u reviziji naznačenog pravnog pitanja.

Prema tome, tzv. izvanredna revizija tužitelja ne ispunjava postupovnopravne pretpostavke (kumulativno) propisane člankom 382. stavak 2. i 3. ZPP-a o kojima ovisi dopustivost izvanredne revizije.

Stoga je valjalo na temelju odredbe članka 392.b stavak 3. ZPP-a odbaciti reviziju tužitelja kao nedopuštenu i odlučiti kao u izreci rješenja.

Tuženica osporavajući shvaćanja nižestupanjskih sudova, kao važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u bitnom navodi pitanja: „narav i pravni karakter rada tužitelja van redovnog radnog vremena te koje materijalnopravne propise treba primijeniti kod određivanja visine naknade za rad van redovnog radnog vremena?

Obrazlažući važnost pitanja ukazuje na odluku Europskog suda od 11. siječnja 2007. u slučaju Vorel C-437/05 u kojoj je sud zauzeo stajalište da dežurstvo u medicinskoj ustanovi ulazi u radno vrijeme, ali da Direktiva 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4.studenog 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena ne onemogućuje, ni u kojem slučaju, pravo države članice da naknadu za rad koji se sastoji od aktivnog, pasivnog rada i odmora regulira na primjeren način, stoga različito utvrđivanje naknade za „redovan rad“ i onaj u dežurstvu spada u autonomno pravo poslodavca i kao takvo je zakonito. Na temelju odredbe članka 392.a stavak 2. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojih pitanja je revizija podnesena i koja su u njoj određeno naznačena kao takva uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na ta pitanja odnose.

Potraživanje tužitelja odnosi se na razdoblje nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 76/07), gdje je u članku 97. iza stavka 6. dodan stavak 7., a koji određuje da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo odredit će se posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.

Prema tome, a slijedom propisa koji uređuju rad djelatnih vojnih osoba, postoje kategorija prekovremenog rada te rada u dežurstvu i na straži.

Navedeno proizlazi iz odredaba sljedećih propisa:

Odredbom iz članka 97. stavak 1. ZSOSRH/07 propisano je da rad dulji od punog radnog vremena (u daljnjem tekstu: prekovremeni rad) djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezan je obavljati:

- kad su zapovjeđene mjere pripravnosti,

- u slučaju uzbune u vojnoj postrojbi,

- tijekom vojne vježbe,

- tijekom elementarnih nepogoda i drugih opasnosti.

U stavku 2. propisano je da se na rad iz stavka 1. ne primjenjuju vremenska ograničenja propisana općim propisima.

U stavku 3. propisano je da su prekovremeni rad djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezni obavljati i zbog drugih neodgodivih poslova čije bi prekidanje dovelo do štetnih posljedica.

U stavku 4. je propisano da rad iz stavka 3. ovog članka može trajati najdulje 30 radnih dana tijekom kalendarske godine.

U stavku 5. je propisano da djelatnoj vojnoj osobi službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima. U stavku 6. određeno je da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena.

U stavku 7. propisano je da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo uredit će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću.

Odredbama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 6/03, 175/03, 34/05 i 50/08) propisani su dodaci na plaću i način isplate plaće za pripadnike Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 9/03) propisana je duljina tjednog radnog vremena od 40 sati tjedno koje se raspoređuje u pravilu od ponedjeljka do petka, s time da dnevno radno vrijeme u pravilu se raspoređuje od 8,00 do 16,00 sati, a u dnevno radno vrijeme uključen je i dnevni odmor od 30 minuta koji se u pravilu koristi između 11,00 do 14,00 sati. Iznimno je propisano da se djelatnim vojnim osobama raspoređenim u Ministarstvu obrane dnevno radno vrijeme traje od 8,30 do 16,30 sati za koji koriste dnevni odmor na isti način kao prije naveden.

Naprijed navedenom odredbom članka 97. ZSOSRH/07 propisana su prava za djelatne vojne osobe koje oni imaju s osnove prekovremenog rada te posebno prava s osnove dežurstva. Prema tome, za zaključiti je da se radi o različitim kategorijama koje podrazumijevaju različitu regulaciju prava koja djelatnim vojnim osobama pripadaju za rad dulji od punog radnog vremena kada oni rade prekovremeno, od onih prava koje oni imaju kad rade u dežurstvu. Naime, iz odredbe članka 97. stavak 7. ZSOSRH/07 nedvojbenim proizlazi da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom o kojem govori ta odredba zakona, dok će se dodaci za dežurstvo odrediti posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.

Međutim, taj posebni propis nije donesen za ovdje utuženo sporno razdoblje već je donesen tek Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“, broj 118/09) koji je stupio na snagu 1. listopada 2009. Tim je Pravilnikom raniji Pravilnik izmijenjen tako da su dodane u članak 4. nove točke i to dodatak za dežurstvo i dodatak za obavljanje stražarske službe, kao što su i dodani novi članci 17.a do 17.b koji pobliže propisuju način određivanja naknade djelatnoj vojnoj osobi u stražarskoj službi.

Dakle, sukladno članku 97. stavak 7. ZSOSRH/07, nije postojao posebni provedbeni propis koji bi regulirao pitanje naknade plaće za dežurstvo odnosno za obavljanje stražarske službe.

Budući da se provedbeni propisi (izmjene Pravilnika) ne mogu retroaktivno primjenjivati, nižestupanjski sudovi su pravilno u spornom razdoblju primijenili odredbu članka 14. ZSOSRH/07, kao i odredbu članka 39. Kolektivnog ugovora. Naime, ne može činjenica da država nije donijela provedbeni propis ići na štetu tužitelja, već naprotiv, u takvoj situaciji se primjenjuju opći propisi na čiju supsidijarnu primjenu upućuje i članak 14. ZSOSRH/07. Tako je i Europski sud za ljudska prava u presudi Gashi protiv Republike Hrvatske od 13. prosinca 2007. (paragraf 40.) naveo da rizik svake greške što ju napravi državno tijelo trebala snositi država, a propusti države se ne smiju ispravljati na štetu građana.

Tuženica je tužitelju u spornom razdoblju samo djelomično na ime prekovremenog rada pa tako i za dežurstva ili stražu, priznavala slobodne dane te nije sporno da tužitelju u navedenom razdoblju nije u cijelosti omogućeno korištenje slobodnih dana niti mu je isplaćena naknada.

U odnosu na pitanja koja postavlja u reviziji, tuženica zapravo smatra pogrešnim pravno stajalište nižestupanjskih sudova koji su tužitelju u utuženom spornom razdoblju za dežurstva i obavljanje stražarske službe priznali taj rad kao prekovremeni rad.

Prema ocjeni ovog suda, u situaciji kad je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže, životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od dvadeset četiri sata.

Stoga se, uzimajući u obzir sve navedeno, rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe dulji od punog radnog vremena, prilikom isplate plaće ne može u spornom razdoblju vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od dvadeset četiri sata, a pod koji rad bi se računao i dnevni odmor u trajanju od osam sati. Pravno stajalište da nije fizički moguće te da nije životno da bi djelatnik obavljao rad dvadeset četiri sata dnevno i u kontinuitetu od sedam dana uzastopno, ovaj sud je već zauzeo u odluci ovoga suda broj Revr- 753/09 od 17. studenoga 2009.

S obzirom na to da drugostupanjski sud u ovoj pravnoj stvari rad djelatne vojne osobe za vrijeme dežurstva i stražarske službe nije vrednovao kao neprekidan rad u trajanju od dvadeset četiri sata već je od cjelodnevnog rada oduzeo po osam sati odmora i na taj način prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, pravilno je primijenjeno materijalno pravo iz članka 14. i članka 97. stavak 6. ZSOSRH/07, kao i članak 39. Kolektivnog ugovora.

Slijedom navedenoga revizija tuženice nije osnovana pa ju je valjalo odbiti na temelju odredbe iz članka 393. ZPP-a i odlučiti kao u izreci presude.

Zagreb, 6. prosinca 2016.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.