Croatian Supreme Court dismisses appeal as inadmissible for lack of importance for uniform law application.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's revision against the second-instance judgment, ruling it inadmissible under Article 382 of the Civil Procedure Act. The appellant sought to overturn a decision denying compensation for lost wages following an injury, arguing the lower courts erred in finding no causal link between the injury and the termination of the fixed-term employment contract. The court determined that the lower courts correctly applied the law by concluding the contract ended due to expiration rather than the injury, and thus the issue did not require uniform application of law to justify a revision.
Legislator headnote
AI generatedčl. 382. st. 2. ZPP; čl. 382. st. 3. ZPP; čl. 392.b st. 3. ZPP: A revision is inadmissible if the legal question raised does not depend on a solution of a material or procedural issue of great importance for ensuring the uniform application of law and equal treatment of all in its application.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 915/16-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. Š. iz R., OIB: ...., kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u R., protiv tuženika L. R. d.d., R., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici M. M. i B. M., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u R., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika C. o. d.d. Z., kojeg zastupaju punomoćnici B. Š., T. Z. J. i A. J., odvjetnice u Zajedničkom odvjetničkom uredu u R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-56/2016-2 od 17. veljače 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2075/2012-52 od 21. prosinca 2015., u sjednici održanoj 12. srpnja 2017.,
r i j e š i o j e:
Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim se tuženiku nalaže isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 119.153,85 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos kako je to navedeno u točki I. izreke presude. U točki II. izreke presude naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 19.062,50 kn te naknaditi parniči trošak umješaču u iznosu od 15.625,00 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.
Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP). Predlaže reviziju prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu na način da se tužbeni zahtjev prihvati, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija nije dopuštena.
Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 2. ZPP).
Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP propisano je da u reviziji iz st. 2. tog članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važeći izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.
U reviziji tužitelj postavlja pitanje:
"Imaju li radnici pravo koji su teško ozlijeđeni na radu, u statusu rada po ugovoru na određeno vrijeme, pravo na naknadu štete proizašle iz te ozljede na radu, barem za štetu nastalu za vrijeme bolovanja – spriječenosti za rad, a onda nastavno i na naknadu štete na ime gubitka na zaradi zbog umirovljenja, kao razlike između njihove mirovine i onih prihoda koje bi ostvarivali da nisu postali invalidi i izgubili radnu sposobnost?"
Kao razlog važnosti postavljenog pitanja tužitelj navodi „da je pobijana drugostupanjska presuda upravo posljedica nepodudarnog i pogrešnog stava suda prvog i drugog stupanja u odnosu na materijalnopravno pitanje zbog kojeg je podnesena ova revizija“ i pritom se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-39/09 od 9. lipnja 2010. i Revr-232/09 od 20. svibnja 2009.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u visini razlike između prosječne plaće radnika u Republici Hrvatskoj i invalidske mirovine koju prima.
U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:
- da je tužitelj bio djelatnik tuženika na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme,
- da je 31. svibnja 2004. doživio nezgodu na radu,
- da je tužitelju radni odnos prestao 24. kolovoza 2004. zbog isteka roka na koji je imao zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme s tuženikom,
- da je tužitelju rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 26. ožujka 2009. priznato pravo na invalidsku mirovinu počev od 24. veljače 2009.
Na temelju takvih utvrđenja nižestupanjski sudovi su primjenom odredbe čl. 154. i 195. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) odbili tužbeni zahtjev uz zaključak da je tužitelju radni odnos prestao zbog isteka roka na koji je imao zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme s tuženikom, a ne zbog odlaska u invalidsku mirovinu, pa da ne postoji uzročna veza između umirovljenja i pretrpljene ozljede, a time niti obveza tuženika plaćati tužitelju razliku između plaće koju bi ostvarivao da je nastavio raditi i utvrđene invalidske mirovine.
Polazeći od pitanja kako ga je postavio tužitelj, prvenstveno valja reći da se pitanje sastoji od dva dijela. Dijelom pitanja tužitelj problematizira pravo na naknadu štetu nastalu za vrijeme bolovanja, koja šteta uopće nije bila predmetom ovog postupka, pa s obzirom na to da tužitelj u ovom postupku potražuje naknadu štete od dana priznanja prava na invalidsku mirovinu takvo pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer o odgovoru na to pitanju ne ovisi odluka u ovom sporu.
Drugi dio pitanja se odnosi na pravo tužitelja na naknadu štete za izgubljenu zaradu u visini razlike između invalidske mirovine koju prima i plaće koju bi primao da nije otišao u mirovinu.
Prema shvaćanju revizijskog suda, tako postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, budući da je shvaćanje nižestupanjskih sudova u skladu sa shvaćanjem izraženog u brojnim odlukama ovog suda (npr. Rev 896/08, Revr 314/11 i dr.). U navedenim odlukama izraženo je shvaćanje da u slučaju kada je tužitelju prestao ugovor o radu iz razloga koji nisu vezani uz posljedice povređivanja, tužitelj nema prvo na naknadu izgubljene zarade. Kako u konkretnom slučaju razlog prestanka radnog odnosa nije bilo profesionalno oboljenje tužitelja, već je tužitelju radni odnos prestao protekom roka na koji je ugovor o radu bio sklopljen, pa tužitelj gubi zaradu zbog toga što ne radi, a ne zbog toga što mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu, to je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbijen. Slijedom navedenog, postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti je to shvaćanje dovedeno u pitanje razlozima navedenim uz postavljeno pitanje, pa revizija tužitelj nije dopuštena te je istu valjalo odbaciti kao nedopuštenu, a sve na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP.
Zagreb, 12. srpnja 2017.
Predsjednica vijeća:
Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.