I Kž-546/1999-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-546/1999-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Senke Klarić-Baranović, Vesne Vrbetić, Milivoja Mikora i Hajrije Novoselec, kao članova vijeća, uz učestvovanje višeg sudskog savjetnika Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. B. i dr. zbog kaznenih djela iz čl. 34. st. 1. KZRH i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, te opt. A. B. i opt. M. L., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 17. ožujka 1999. godine broj K-17/96, u sjednici održanoj dana 24. travnja 2002. godine, u prisutnosti zamjenika glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika, opt. A.B. i opt. M.Lj. kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Županijski sud u Dubrovniku je presudom od 17. ožujka 1999. broj K-17/96 optuženog A.B. i optuženog M.Lj. oglasio krivima i to opt. A.B. da je počinio kazneno djelo ubojstvom u pokušaju po čl. 34. st. 1. KZRH u svezi sa čl. 17. OKZRH, prema činjeničnom i pravnom opisu djela iz točke I. izreke presude, a opt. M.Lj. da je počinio kazneno djelo ubojstvom po čl. 34. st. 1. KZRH prema činjeničnom i pravnom opisu djela pod točkom II. izreke te presude, te je opt. A.B. temeljem čl. 34. st. 1. KZRH u svezi sa čl. 17. OKZRH, uz primjenu čl. 38. st. 1. toč. 1. i 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH, osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, u koju mu je po čl. 45. st. 1. OKZRH uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 03. lipnja 1992. do 04. kolovoza 1992., a opt. M.Lj. temeljem čl. 34. st. 1. KZRH, uz primjenu čl. 38. st. 1. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH, osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, u koju mu je po čl. 45. st. 1. OKZRH uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 26. listopada 1994. do 02. prosinca 1994. godine, a uz to je po čl. 90. st. 1. ZKP optuženike obavezao na naknadu troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 19.658,00 kn solidarno, te u iznosu od po 2.000,00 kn svakog zasebno.

Protiv navedene prvostupanjske presude žalbe su podnijeli i to državni odvjetnik, opt. A.B. po branitelju odvjetniku D.P. iz D. i opt. M.Lj. po branitelju odvjetniku A.K. iz D.

Državni odvjetnik prvostupanjsku presudu pobija zbog odluke o kazni i predlaže da se žalba uvaži, a pobijana presuda preinači tako da se optuženicima izreknu kazne zatvora u duljem trajanju.

Opt. A.B. po branitelju u odgovoru na žalbu predlaže da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

Opt. A.B. žalbom prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o troškovima postupka, a kako to iz navoda žalbe proizlazi, još i zbog odluke o kazni. Predlaže da se u odnosu na ovog optuženika ta presuda preinači i oslobodi ga se od optužbe, odnosno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak, a podredno da se preinači u odluci o kazni na blaže i u odluci o troškovima kaznenog postupka tako da ga se oslobodi takve obaveze. Ujedno zahtijeva da se njega osobno i njegovog branitelja izvijesti o sjednici vijeća suda drugog stupnja.

Opt. M.Lj. žalbom prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona, te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a kako to iz navoda žalbe proizlazi još i zbog odluke o kazni te odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se ta presuda u odnosu na ovog optuženika ukine uz primjenu Zakona o općem oprostu, odnosno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, sjednicu vijeća održao je po čl. 374. ZKP, kojoj je nazočio zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske T.D., a u odsutnosti opt. A.B. i njegovog branitelja odvjetnika D.P., koji su o sjednici bili uredno izviješteni. Saslušani zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske ustrajao je kod navoda i prijedloga iz podneska od 15. rujna 1999. broj DOKŽ-1255/99, podržavši žalbu nižeg državnog odvjetnika.

Žalbe državnog odvjetnika, opt. A.B. i opt. M.Lj. neosnovane su.

Na žalbe optuženika iz osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka:

Opt. A.B. u žalbi ističe da je sud prvog stupnja utvrdio okolnosti djela, kao što su napetost situacije, osjećaj straha i nepovjerenja od agresije općenito, te opasnosti od okupacije otoka Š., kao i razloge sumnjičavosti optuženika i njegovih suboraca prema oštećeniku i njegovom suborcu E.O., jer da su ovi nosili odore kakve je koristila bivša JNA, a ne kakve su nosili pripadnici ZNG-a i pričuvnog sastava MUP-a, da su svi mještani iskazivali nepovjerenje prema toj dvojici zbog načina kako su došli na otok, zbog toga što su ovi imali svoja pokretna sredstva veze kojima su uspješno komunicirali, za razliku od inače lošeg sustava veza na otoku, da su se predstavljali kao organizatori obrane otoka, a imali su samo jednu “Zolju” i dvije automatske puške, da je optuženicima i njihovim suborcima bila nepoznata činjenica formiranja HRM, da su ova dvojica prikazivala da su na tajnom zadatku, a nosili su identifikacijske isprave, kao i da su bili arogantni i sumnjiva ponašanja. Međutim, da je sud svim tim okolnostima dao simboličan značaj, u čemu žalitelj nalazi znatnu mjeru proturječnosti razloga presude, dakle, ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP (1993.).

Suprotno tome, ovaj Vrhovni sud ne nalazi da bi razlozi pobijane presude glede odlučnih činjenica bili proturječni ili nejasni, odnosno da bi izostali razlozi o takvim činjenicama. Zbog toga i nije u prigovorenom smislu ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP, a niti koja druga povreda propisana u toj odredbi kaznenog postupka.

Iako ovaj žalitelj svoje navode nije izričito usmjerio ka postojanju onih činjenica koje mogu biti odlučne radi eventualne primjene odredbi kaznenog zakona o stvarnoj ili o pravnoj zabludi u smislu čl. 14. odnosno čl. 15. OKZRH, a vezano na to i ka izostanku razloga presude o takvim činjenicama, sud drugog stupnja razmotrio je sadržaj provedenih dokaza tijekom postupka i provjerio ocjenu njihove vjerodostojnosti koju je dao sud prvog stupnja, ali pri tome nije našao uporišta da bi ti dokazi pružali dovoljnu osnovu za postojanje takvih činjenica o kojima ovisi neposredna primjena koje od navedenih odredbi kaznenog zakona, kako glede zablude o obilježjima kaznenog djela, zablude o objektu radnje, odnosno zablude o osobi, o uzročnoj vezi, zablude o razlozima isključenja protupravnosti, pa tako niti glede pogrešne predodžbe o zabranjenosti djela, kao biti pravne zablude. Samo u takvom slučaju, da činjenično stanje ukazuje na postojanje onih činjenica koje su odlučne za koju od pravno relevantnih zabluda u smislu kaznenog zakonodavstva, izostanak razloga u obrazloženju presude o njihovom postojanju i značenju opravdao bi ocjenu postojanja bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP.

Niti izostanak razloga pobijane presude o motivu počinjenja djela ne predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka po čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP, a niti koju drugu povredu iz toga članka postupovnog propisa, zbog toga jer, motiv kao unutarnji razlog za poduzimanje radnje usmjerene ka počinjenju kaznenog djela ubojstva, nije sastavni dio obilježja toga kaznenog djela, niti u subjektivnom, a niti u objektivnom smislu, niti je kod predmetne stvari, obzirom na optužbu i presuđenje za osnovni oblik toga djela, od odlučnog značaja, što ne znači da motiv, odnosno pobuda na počinjenje kaznenog djela, nema značaj otegotne ili olakotne okolnosti, zavisno o tome o kakvom se motivu radi.

U pobijanoj presudi iznijeti su i razlozi suprotstavljeni tvrdnji obrane da je ovaj optuženik postupao u nužnoj obrani.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pobijana presuda sadrži sve potrebne razloge o svim odlučnim činjenicama, koji su jasni i među njima nema proturječnosti, kao što nema proturječnosti niti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju izvedenih dokaza u vidu isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku, te samih tih isprava ili zapisnika.

Nisu također osnovani niti prigovori žalbe sadržani u navodima da nije u predmetnoj stvari vršen očevid od strane nadležnih tijela, da je vještak za balistiku pregledavao mjesto događaja nakon što je ono bilo bitno izmijenjeno, da je zapisnik o ekshumaciji sačinio vještak sudske medicine, a ne istražni sudac, da nije vršeno probno ispaljivanje iz predmetnih oružja, te da su nalazi i mišljenja vještaka za balistiku i sudsko-medicinskog vještaka oslonjeni na isprave prethodno sačinjene uz istaknute nepravilnosti, a ovo zbog toga što su prigovori usmjereni na radnje poduzete u predistražnom, odnosno istražnom stadiju kaznenog postupka, a ne na postupanje suda kod pripremanja glavne rasprave ili u tijeku glavne rasprave, odnosno pri donošenju presude, tako da već iz tog razloga otpada osnovanost prizivanja bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 2. ZKP. Greške u postupanju i povrede odredaba kaznenog postupka koje su počinjene prije pripremanja glavne rasprave, načelno gledano, mogu se sanirati tijekom glavne rasprave, kao što je to u predmetnoj stvari i učinjeno. Naravno, osim ako bi presuda bila temeljena na dokazu na kojem se prema odredbama ZKP ne može temeljiti presuda, ali samo ako s obzirom na druge dokaze ne bi bilo očito da bi i bez takvog dokaza bila donesena ista presuda, kao što je to propisano u čl. 354. st. 1. toč. 8. ZKP. Takvu povredu međutim žalitelj niti ne ističe izričito, niti pak takav prigovor ne proizlazi iz žalbenih navoda, a niti je ovaj sud drugog stupnja našao da bi kakove greške ili povrede odredaba kaznenog postupka u prikupljanju dokaza u stadiju predistrage i za vrijeme istrage bile počinjene koje bi bile takve vrste i značaja da se po odredbama ZKP/93 na tako prikupljenim dokazima ne bi mogla temeljiti presuda.

Zbog toga prigovori ove vrste u stvari spadaju uz žalbeni osnov kojim se presuda pobija zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, gdje će biti i razmotreni u tom smislu.

Glede žalbe opt. M.Lj., koji također prigovara tome što zapisnik o ekshumaciji nije potpisao istražni sudac, kao i to da pregled mjesta događaja koji je obavio vještak za balistiku nije obavljen u prisustvu okrivljenika i branitelja, da očevid nije niti vršen neposredno nakon događaja, da su vještačenja tijekom istrage bila vršena bez prisustva okrivljenika i branitelja, a i ovo nakon proteka duljeg vremena, te da sud prvog stupnja nije uvažio prijedlog obrane za izdvajanjem iz spisa onih dijelova sačinjenih isprava o tako, po stajalištu žalbe, nepravilno izvedenim radnjama, obzirom na to da je istovrsne prigovore, u bitnom jednakog sadržaja, pa i šireg opsega, stavio u žalbi i opt. A.B., na koje je već sud drugog stupnja dao razloge, radi toga da se izbjegne suvišno ponavljanje istih razloga, ovog žalitelja se upućuje na prethodni dio obrazloženja ove drugostupanjske presude.

Na žalbe optuženika iz osnove povrede kaznenog zakona:

Uvodno se žaliteljima napominje da prigovori o tobožnjoj povredi kaznenog zakona, koji se nastoje opravdati tvrdnjama o pogrešno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, što da bi dovelo posrednim putem do povrede kaznenog zakona, ne spadaju u žalbeni osnov pobijanja po čl. 353. toč. 2. ZKP, već u onaj iz toč. 3. toga članka ZKP, slijedom čega će ti prigovori biti razmotreni i na njih iznijeti razlozi ovoga suda nastavno u obrazloženju drugostupanjske presude.

Vrhovni sud Republike Hrvatske nalazi da je sud prvog stupnja na utvrđeno činjenično stanje u potpunosti i pravilno primijenio odredbe kaznenog zakona.

Optuženi A.B. u žalbi, kako to proizlazi iz njenih navoda, priziva primjenu odredbe čl. 7. OKZRH o nužnoj obrani, ali pri tome polazi od svoje ocjene dokaza i ne slažući se s utvrđenjem odlučnih činjenica kako ih je utvrdio sud prvog stupnja.

Međutim, uz razloge prvostupanjske presude iz kojih je razvidno da sud nije utvrdio postojanje onih odlučnih činjenica koje sadrži odredba čl. 7. OKZRH, ponajprije o postojanju istodobnog protupravnog napada, te o obrani koja bi bila neophodna da počinitelj od sebe, a u predmetnoj takav napad na drugoga, tj. na B.Š., odbije, samo radi odgovora na žalbu treba dodati da ovaj optuženik u utvrđenim okolnostima ne bi imao pravo pozivati se na nužnu obranu sve da je i točno da je oštećeni I.B. dohvatio nož i započeo s napadom na spomenutog Š., a ovo zbog toga jer bi prema ostalim utvrđenjima, štoviše i prema obrani opt. A.B., koja je provjerena iskazom svjedoka A.M. i u čemu su bili u bitnome suglasni, neminovno proizlazio zaključak da je B.Š., i to bez ikakova ovlaštenja, započeo tobožnje ispitivanje oštećenika, koristeći se pri tome nožem, a potom sredstvom za vezivanje, uz istovremeno prisustvo opt. B. i navedenog A.M., koji su stajali u blizini naoružani pištoljima, dakle takav napad bio bi isprovociran izvan okvira ovlaštenja i uz primjenu opasnoga sredstva, pa bi i takav eventualni napad na Š., kao reakcija na takvu provokaciju bio dopušten, čime bi se isključilo pravo na nužnu obranu od strane tako napadnutog Š., ali također i od strane opt. A.B., a ovo zbog toga što, kako je prethodno obrazloženo, nije postojao protupravni napad na Š., mada je takav napad mogao biti i istodoban.

Opt. M.Lj. u žalbi ističe da je u predmetnoj stvari bilo uvjeta za primjenom Zakona o općem oprostu, čime zapravo prvostupanjsku presudu pobija iz osnove povrede krivičnog zakona u smislu čl. 355. toč. 3. ZKP/93, jer da postoje okolnosti koje isključuju kazneno gonjenje zbog općeg oprosta.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je povodom ovakvog prigovora razmotrio pobijanu presudu i glede opt. A.B., postupajući po službenoj dužnosti u smislu čl. 370. ZKP kao da takva žalba postoji i s njegove strane.

Uvodno se naznačuje da je o pitanju oprosta tijekom ovog kaznenog postupka već bilo odlučivano prema Zakonu o oprostu od krivičnog progona i postupka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske, a povodom prijedloga branitelja obojice optuženika i to pravomoćnim rješenjem što ga čini rješenje Vojnog suda u Splitu od 27. lipnja 1995. broj K-27/95 i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. rujna 1995. broj Kž-522/1995-4, kojim su ti prijedlozi odbijeni, a potom i tijekom glavne rasprave, i to povodom prijedloga branitelja opt. M.Lj., prema odredbama Zakona o općem oprostu, pravomoćnim rješenjem što ga čine rješenje Županijskog suda u Dubrovniku od 20. ožujka 1998. broj Kv-36/98, K-17/96-48 i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 19. kolovoza 1998. broj Kž-210/1998-3, kojim je ovaj prijedlog pravomoćno odbijen. Ispitujući sada i povodom predmetnih žalbi postojanje odlučnih činjenica kako su one utvrđene u prvostupanjskoj presudi sa stajališta Zakona o općem oprostu, ovaj Vrhovni sud kao sud drugog stupnja, ne nalazi razloge za primjenu čl. 1. i 2. toga Zakona. Ovo zbog toga jer utvrđene činjenice u prvostupanjskoj presudi pokazuju da je djelo počinjeno, doduše za vrijeme agresije, oružane pobune, odnosno oružanih sukoba, ali ipak ne u svezi s tom agresijom, oružanom pobunom ili oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj. Nije ostvarena izravna i odlučna veza između radnji počinjenja kaznenog djela i ratnih djelovanja. Naime, na otoku Š. nije bilo pripadnika neprijateljske vojske, oštećeni I.B. se prethodno B.Š. u prisustvu opt. A.B. i svjedoka A.M. legitimirao kao pripadnik Hrvatske ratne mornarice, potom je najprije zadobio tešku tjelesnu ozljedu koju mu je zadao hicem iz pištolja opt. A.B., kako je to opisano u točki I. izreke pobijane presude, a potom ga je opt. M.Lj. usmrtio najprije pucajući kroz vrata iz pištolja s tri hica, a potom iz automatske puške još sedam hitaca, rafalno, kako je to pobliže opisano u točki II. izreke pobijane presude, a sve ovo u zatvorenim prostorijama hotela Š. i nakon što je ovom optuženiku B.Š. rekao da ode “srediti stvar”. Takav slijed događaja ne može opravdati zaključak da je predmetno djelo i utvrđena posljedica proizašla izravno iz ratnih djelovanja koja su se inače odvijala na širem području oko otoka.

Zbog navedenih razloga pravilno je sud prvog stupnja otklonio primijeniti odredbe čl. 1. Zakona o općem oprostu, dajući razloge vezane za st. 2. čl. 3. toga Zakona, što tvrdnjama i navodima žalbe nije uspješno osporeno.

Na žalbe optuženika iz osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja:

Činjenično stanje, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a na osnovi brojnih i raznovrsnih dokaza izvedenih tijekom glavne rasprave, koji su pravilno i suglasno čl. 337. ZKP/93 ocijenjeni, u pobijanoj presudi potpuno je i pravilno utvrđeno. Takvo činjenično stanje tvrdnjama i navodima žalbi optuženika nije uspješno dovedeno u sumnju, niti je osporeno.

Uvodno se žalitelje iznova upućuje na razloge ove drugostupanjske presude iznijete u obrazloženju glede žalbenih osnova kojim su optuženici prvostupanjsku presudu pobijali iz osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka, ponajprije o tome da prikupljeni dokazi u stadiju predistrage i tijekom istrage nisu zbog onih manjkavosti na koje su žalbe upućivale izgubili svojstvo valjanih dokaza u toj mjeri da ne bi mogli poslužiti kao temelj za donošenje presude.

Glede žalbe opt. A.B., uz razloge iz pobijane presude, a radi odgovora na žalbene navode, još se dodaje:

Prigovorom žalitelja da očevid na mjestu događaja nije bio neposredno iza događaja proveden, a vještak za balistiku da je to mjesto pregledavao nakon značajnih promjena koje su se u međuvremenu u tom prostoru desile, ne izaziva sumnju u nalaz i mišljenje tog vještaka, zato jer je iz njega razvidno da su tragovi projektila na zidovima sobe, vratima prema kupaonici i zidovima iste bili sačuvani u dovoljnoj mjeri, i još zbog toga što je ovaj vještak taj nalaz i mišljenje dao uzimajući u obzir i navode zapisnika o obdukciji, a potom i zapisnika o ekshumaciji, nakon čega je bio pregledan leš, te učinjene RTG-snimke istoga, te također i analizirajući ostale dokaze, uključujući i obranu opt. A.B., a također i u suradnji s vještakom sudske medicine, pri kojem nalazu i mišljenju je ostao u cijelosti i kod iskazivanja pred sudom tijekom glavne rasprave, dajući pri tome i odgovore na pitanja obrane. Bitno je iz nalaza i mišljenja ovog vještaka da on na temelju materijalnog traga na tijelu oštećenika u području gluteusa i tragova projektila na zidu sobe sa sigurnošću isključuje položaj tijela oštećenika u momentu ispaljivanja hica od strane opt. A.B. kako ga je u obrani opisivao ovaj optuženik. Na žalbeni navod da vještak za balistiku, a zbog različito zapisanih visina tijela oštećenika prilikom obdukcije, odnosno nakon ekshumacije, nije imao jednoznačan podatak o toj visini, valja odgovoriti da je vještak izričito otklonio značaj toga podatka jer da mu ovo nije bilo potrebno i da mu nije bilo relevantno, zato jer iz ostalih tragova na tijelu oštećenika i zidu isključuje da bi oštećenik u momentu zadobivanja ozljede u području gluteusa bio u stojećem stavu. Iz istih razloga ne izaziva sumnju u valjanost činjeničnih utvrđenja prvostupanjske presude niti okolnost da vještak nije određeno naveo koji projektil je prošao kroz tijelo oštećenika, da li onaj koji je ostavio trag na zidu u visini od 87 ili od 80 cm od poda.

Niti prigovor ovog žalitelja da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno zbog toga što nije vršeno probno ispaljivanje iz pištolja kojim je rukovao opt. A.B. ne dovodi u sumnju utvrđeno činjenično stanje. Naime, iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta s lista 15 vidljivo je da je od ovog optuženika 08.10.1991, između ostaloga, uzet jedan pištolj ČZ broj 5104, koji je već 09.10. on preuzeo po naređenju D., dok iz ostalih spisa predmeta nije vidljivo da bi isti pištolj bio vraćen redarstvenim vlastima ili sudu radi potrebe vođenja kaznenog postupka, pa se ta okolnost kao objektivna prepriječila probnom ispaljivanju iz tog oružja. Najzad, niti je sam opt. A.B., a niti njegovi branitelji tijekom postupka, pa čak niti sada u žalbi iznosio kakav konkretizirani prigovor u pravcu neispravnosti pištolja.

Proizvoljni su navodi žalbe da bi u slučaju da je oštećenik u momentu zadobivanja tjelesne ozljede opisane u toč. I. izreke presude stajao, tj. bio trupom savitim prema podu, znači u položaju koji imitira slovo “U”, zasigurno doveo do toga da bi projektil nakon prolaska kroz gluteus lijeve noge morao završiti u području poprsja oštećenika, a i takav položaj da je vještak dao, kao alternativno. Ovo zbog toga što žalitelj iznosi navode iz nalaza i mišljenja vještaka za balistiku datog tijekom istrage, a zanemaruje njegove zaključke iznijete u zajedničkom nalazu i mišljenju koje je on dao s vještakom sudske medicine i napose prilikom saslušanja tijekom glavne rasprave (list 287 i 288), gdje razjašnjava da je on povezao ozljedu gluteusa oštećenika s hicima koje je opt. A.B. ispalio u sobi, od kojih da je jedan promašio, a oba da su ostavila na zidu trag relativno nisko, iz čega da je zaključio da je prostrjel gluteusa prema kuku morao biti izazvan onda kada je oštećenik ležao ili sjedio na krevetu leđima okrenut prema gore, te da se takva prostrjelna rana ne može zadobiti u položaju oštećenika stojećem na nogama, ponavljajući da je oštećenik morao ležati ili klečati s licem usmjerenim nadolje na krevetu, odnosno leđima prema smjeru odakle dolazi hitac, dakle prema oružju, i da je to jedini mogući položaj pri kojem hitac može proći kroz tijelo te završiti u zidu, kao što je to na zidu i nađeno, a visina pištolja iz kojeg je hitac ispaljen da je morala biti negdje u toj visini. Na opisani način, odgovarajući na pitanja obrane, a potom i na pitanja optužbe, vještak je dao potpuno i prihvatljivo razjašnjenje, vezujući ga za ostale provedene dokaze i njima utvrđene činjenice.

Iz istih razloga bilo je opravdanja ne pokloniti vjeru iskazu svjedoka A.M., koji inače položaj tijela oštećenika u momentu zadobivanja ozljede opisane u točki I. izreke presude, opisuje u biti suglasno obrani opt. A.B., a ovo zato jer se takvo što protivi utvrđenjima izvedenim iz preostalih dokaza glede ovdje razmatrane činjenice, uključujući i zapisnik o obdukciji, te zapisnik o ekshumaciji, koji sadrže i zapise o materijalnim tragovima na tijelu. Zbog toga niti takovim prigovorom žalitelj ne uspijeva osporiti valjanost utvrđenja odlučnih činjenica.

Glede prigovora žalbe da sud prvog stupnja nije utvrdio motiv za počinjenje kaznenog djela iz točke I. izreke presude, već su u ovoj drugostupanjskoj presudi iznijeti razlozi o značenju motiva kod kaznenog djela ubojstva kao osnovnog djela, i to u razlozima koji se odnose na žalbu ovog optuženika iz osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, iz kojih je razloga razvidno da ovaj sud drugog stupnja ne smatra takvu činjenicu odlučnom za postojanje krivnje, odnosno ostvarenje obilježja kaznenog djela, osim što će ovo biti razmotreno i razjašnjeno nastavno u obrazloženju presude kod ocjene žalbi po osnovi kojom se pobija odluka o kaznenoj sankciji.

Najzad, ovaj žalitelj prigovara da sud prvog stupnja nije proveo psihijatrijsko vještačenje opt. A.B., ukazujući pri tome da se događaj zbio za vrijeme rata, neispavanosti i straha optuženika, te u okvirima ostalih okolnosti koje je sud utvrđivao i utvrdio. Međutim, prema odredbi čl. 248. st. 1. ZKP, vještačenje psihijatrijskim pregledom okrivljenika poduzima se samo ako se pojavi sumnja da je isključena ili smanjena ubrojivost zbog trajne ili privremene duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti ili zaostalog duševnog razvoja. Sud prvog stupnja očito nije zapazio da bi se pojavila takova sumnja, a niti je obrana u tom pravcu tijekom glavne rasprave stavljala dokazni prijedlog. Štoviše, niti u žalbi ne daje određene razloge za sumnju da bi uslijed naprijed navedenih uzroka bila isključena odnosno smanjena ubrojivost opt. A.B., osim što samo općenito ukazuje na okolnosti u kojima se djelo zbilo. Takvi navodi, bez potkrijepljenosti kakvim dokazom ili kakvim određenijim razlozima žalitelj nije uvjerio niti ovaj sud drugog stupnja u to da bi sumnja na smanjenu ili izostalu ubrojivost ovog optuženika bila čime izazvana, a što bi opravdalo potrebu da se u kaznenom postupku izvede i dokaz pribavljanjem nalaza i mišljenja vještaka psihijatrijske struke.

Opt. M.Lj. u žalbi, preko onih navoda vezanih uz osnov pobijanja prvostupanjske presude zbog bitnih odredaba kaznenog postupka, žalbeni osnov kojim tu presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, nastoji opravdati tvrdnjom da u obdukcijskom nalazu i mišljenju nema razjašnjenja koji je projektil bio smrtonosan, što veže uz utvrđenje da je oštećeni I.B. “zadobio dva metka” prije nego što je pucao opt. M. Lj., a od tih metaka da je bar jedan mogao povrijediti vitalne arterije i unutarnje organe radi kojih je mogao biti i smrtonosan, što da naknadnim vještačenjima nije moglo biti nedvojbeno utvrđeno, jer da isti vještaci nisu imali ni neposredan uvid u tragove događaja, niti bili na očevidu, niti su vršili obdukciju.

Najprije valja otkloniti žalbenu tvrdnju da je oštećeni I.B. već prije nego što je opt. M.Lj. pucao “zadobio dva metka” kao neistinitu, zato jer iz izreke pobijane presude u točki I. stoji da je opt. A.B. ispalio dva hica u pravcu I.B., te je jedno zrno pogodilo I.B. u lijevi kuk, a što je i u razlozima presude dosljedno obrazloženo, a utemeljeno nadasve iz nalaza i mišljenje vještaka za balistiku i sudsko-medicinskog vještaka koje su oni dali nakon obavljene ekshumacije, pregleda leša i RTG-snimanja leša. Iz tih dokaza je određeno i jasno da su vještaci suglasni u tome da je teška tjelesna ozljeda koju je oštećenik zadobio u događaju opisanom pod točkom I. izreke presude, u sobi nastala probojem samo jednog, od inače dva ispaljena projektila iz pištolja kojim je rukovao opt.

A.B., kao i da ta ozljeda kuka, kao i one ozljede koje je oštećeni zadobio na desnoj nadlaktici odnosno lijevoj podlaktici pojedinačno nisu bile smrtonosne i da bi pravovremenom liječničkom intervencijom one bile sanirane, no da su svojim ukupnim djelovanjem doprinijele smrtnom ishodu, time da bi ostale ozljede, i to prsnoga koša i trbuha i same za sebe dovele do smrtnog ishoda, jer su bile takovih karakteristika, te najzad takvim suglasnim nalazom i mišljenjem navedene dvojice vještaka potpuno je i određeno razjašnjeno da su najopsežnije ozljede bile ozljede lijeve strane prsnog koša i trbuha, a one da su nastale posrednim djelovanjem projektila ispaljenih iz puške cal. 7,62 mm, kao i djelovanjem sekundarnih projektila od razbijenih keramičkih pločica, koje su za posljedicu imale oštećenja organa prsne i trbušne šupljine s lijeve strane, uslijed čega je došlo do unutarnjeg iskrvarenja koje predstavlja neposredni uzrok smrti.

Tim dokazima nije bio suprotstavljen niti jedan dokaz koji je bio izveden tijekom glavne rasprave, pa niti koji dokaz prikupljen tijekom istrage odnosno još prije otvaranja istrage. Okolnost da vještak za balistiku, odnosno vještak sudske medicine na temelju nalaza i mišljenja obducenta nisu mogli odgovoriti na pitanje iz kojeg oružja je ispaljen jedan odnosno više projektila koji su doveli neposredno do smrtnog ishoda, već su do takvog zaključivanja vještaci došli tek nakon obavljene ekshumacije s pregledom leša i njegovim RTG-snimanjem, ne znači da su sadržajno ti dokazi međusobno proturječni.

Naprotiv, oni se međusobno potkrjepljuju i dopunjuju, a osobito kada se ti dokazi analiziraju u svezi sa sadržajem ostalih dokaza, ponajprije same obrane opt. M.Lj. koju je dao tijekom istrage, a u kojoj je on opisao da je kroz pritvorena vrata kupatila pucao najprije s dva metka iz pištolja u vrata, a nakon što mu je pištolj zatajio onda još da je opalio kroz pritvorena vrata jedan rafal iz automatske puške prema unutrašnjosti kupatila.

Razlozi prvostupanjske presude i sadržaj prethodno iznijetih dokaza provedenih tijekom glavne rasprave otklanjaju žalbenu tvrdnju da prvostupanjski sud nije nedvojbeno utvrdio koji metak je smrtonosan, kao neistinitu, pa zato i neosnovanu.

Konačno, glede žalbenih navoda iz žalbi obojice optuženika vezanih uz osnov pobijanja prvostupanjske presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj Vrhovni sud kao sud drugog stupnja nalazi da je tijekom glavne rasprave sud obuhvatio dokazivanjem sve činjenice koje su važne za pravilno presuđenje, te da su na taj način sve odlučne činjenice o kojima ovisi primjena odredaba kaznenog zakona utvrđene potpuno i pravilno. Posebno ovaj sud drugog stupnja ističe da prihvaća valjanim i one razloge iznijete u prvostupanjskoj presudi (str. 13. odlomak 2.) kojima je izvršena sinteza rezultata dokaznog postupka i iznijet odgovor zbog čega sud zaključuje da su optuženici počinili inkriminirana kaznena djela, jer je neprijeporno utvrđeno da su oni, na čelu s B.Š., ničim izazvani i nepozvani pristupili i to naoružani ispitivanju nenaoružanog oštećenika I.B., mada su u sobi bile dvije puške i zolja, ali ne nadohvat njegovih ruku i to uz primjenu sile i prijetnje, što se dalje nastavilo radnjama optuženika opisanim pod točkom I. odnosno iza toga radnjama opisanim pod točkom II. presude, unatoč tome što su optuženici zajedno sa svojim suborcima imali mogućnost, ako se već pojavila određena sumnja da su oštećeni I.B. i njegov suborac E.O. pripadnici neprijateljske vojske, postupiti na drugačiji način, pa poduzeti i druge mjere kakve je na primjer poduzeo I.M. prema E.O. nakon inkriminiranog događaja i obavještavanja o istome. Utvrđeno ponašanje optuženika i objektivni učin djela, u okolnostima u kojima su djela počinjena s takovim razlozima presude opravdava i valjanost utvrđenja da je na strani optuženika postojala svijest i volja na lišenje života oštećenika I.B., nasuprot čemu žalbe optuženika nisu stavile uvjerljive razloge, niti ponudile kakve nove dokaze kojima bi se osporila valjanost utvrđenja iz pobijane presude.

Na žalbe optuženika i državnog odvjetnika s osnove odluke o kazni:

U žalbi državnog odvjetnika se tek općenito pledira za strožim kaznama.

Državni odvjetnik smatra da je niz olakotnih okolnosti pravilno uzet u obzir, no da se svrha kažnjavanja, posebno generalne prevencije neće tako ostvariti. Zato kazne smatra preblagima.

Suprotno tome, ovaj Vrhovni sud kao sud drugog stupnja smatra da je sud prvog stupnja s jednakom pažnjom i pravilno najprije utvrdio, a potom vrednovao sve okolnosti koje prema čl. 37. OKZRH utječu da kazna bude manja ili veća.

Posebno, uz one okolnosti koje je već kao olakotne uzeo sud prvog stupnja u obzir, pooštrenju kazne priječile bi se inače po sudu prvog stupnja neprijeporno utvrđene okolnosti (str. 13. odlomak 2. presude), a koje se tiču situacije kakva je bila tempore criminis na otoku Š., gdje je vladala napetost, strah od okupacije, sumnjičenja osobito prema nepoznatim osobama, što je svakako na izvjestan način utjecalo na optuženike koji su bili u povlačenju s ratišta u K. i odvojeni od svoje borbene formacije.

Nije u pravu opt. A.B. kada izrečenu kaznu smatra prestrogom.

Po ocjeni suda drugog stupnja, sve olakotne okolnosti koje je sud prvog stupnja utvrdio na strani ovog optuženika, a to je bilo potpuno utvrđenje svih okolnosti u predmetnoj stvari i suglasno odredbi čl. 37. st. 1. OKZRH općim pravilima za odmjeravanje kazne, te su okolnosti ujedno i pravilno vrednovane, dobile su svoj puni odraz u tome što je sud prvog stupnja iste okolnosti cijenio osobito olakotnim okolnostima, te je kod ublažavanja kazne primijenio osim toč. 1. čl. 38. OKZRH, u vezi s čl. 17. OKZRH još i odredbu toč. 2. čl. 38. OKZRH, izričući kaznu zatvora u velikoj mjeri ispod posebnog minimuma od pet godina zatvora za kazneno djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH, a samo za šest mjeseci iznad moguće granice ublažavanja, koja je inače u čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH propisana na jednu godinu zatvora, pa da se, po ocjeni ovog suda drugog stupnja, ispunjenje svrhe kažnjavanja u smislu specijalne, a posebno generalne prevencije ne bi mogla ostvariti izricanjem još blaže kazne.

Već je naprijed razloženo uz žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja da ovaj žalitelj nije s uspjehom ukazao na potrebu psihijatrijskog vještačenja opt. A.B., pa kako nije utvrđena njegova smanjena ubrojivost u vrijeme počinjenja djela, a kamoli neubrojivost, zbog toga se “afektivitet okrivljenika” koji ističe žalitelj, niti ne može uzeti u obzir kod odmjere kazne.

Također, neosnovana je žalba opt. M.Lj. zbog odluke o kazni.

U žalbi ovog optuženika opet nisu s uspjehom osporena utvrđenja olakotnih okolnosti, niti njihova vrednovanja po prvostupanjskom sudu pukim ponavljanjem onih okolnosti koje je u obrazloženju pobijane presude naveo sud prvog stupnja.

Sud drugog stupnja nalazi da je i ovom optuženiku pravilno odabrana i odmjerena kazna zatvora, pri čemu su sve olakotne okolnosti u dovoljnoj mjeri uzete u obzir, jer su ocijenjene osobito olakotnima i dovele do primjene čl. 38. toč. 2. OKZRH, tako da je kazna zatvora izrečena ispod posebnoga minimuma od pet godina iz čl. 34. st. 1. KZRH, te su na taj način olakotne okolnosti u dovoljnoj mjeri valorizirane. Svrha generalne, a ni specijalne prevencije ne bi se mogla ostvariti izricanjem još blaže kazne ovom optuženiku.

Na žalbe optuženika zbog odluke o troškovima postupka:

Opt. A.B. prigovara odluci o troškovima kaznenog postupka tvrdeći da on nema posebne imovine, što da uopće nije utvrđeno, ali ne osporava utvrđenje iz prvostupanjske presude o tome da je djelatni časnik HV u činu zastavnika, dakle zaposlen.

Tako utvrđeno činjenično stanje, a obzirom na složenost i trajanje postupka, po ocjeni suda drugog stupnja, opravdava odluku iz pobijane presude po kojoj je taj optuženik dužan solidarno sa suoptuženikom naknaditi 19.658,00 kn, te još 2.000,00 kn zasebno, troškove kaznenog postupka.

Isto tako, opt. M.Lj., isticanjem prilika u kojima živi, ali ih uopće ne obrazlažući kakve su one određeno, pobija odluku o troškovima postupka, ne osporavajući utvrđenu činjenicu da je zaposlen s primanjem oko 2.500,00 kn mjesečno.

Takvo činjenično stanje, po ocjeni suda drugog stupnja, i u odnosu na ovog optuženika opravdava odluku iz pobijane presude kojom je on obavezan platiti troškove kaznenog postupka, i to solidarno s opt. B. iznos od 19.658,00 kn, te još 2.000,00 kn zasebno. Kako time navodi podnesenih žalbi nisu osnovani, dok ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je odlučiti kao u izreci ove presude, sukladno čl. 387. ZKP/97.

U Zagrebu, 24. travnja 2002. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v. r.

mr. Branko Zmajević, v. r.