Revr-872/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 872/13-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja G. K. iz K., koji je zastupan po punomoćniku H. K., odvjetniku u B. protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-632/13-2 od 18. travnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-852/11-27 od 10. prosinca 2012., u sjednici vijeća održanoj 14. prosinca 2016.,

r i j e š i o j e:

1. Prihvaća se revizija tuženice Republike Hrvatske, ukidaju se presuda Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-632/13-2 od 18. travnja 2013., presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-852/11-27 od 10. prosinca 2012. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-852/11-27 od 10. prosinca 2011. naloženo je tuženici isplatiti tužitelju bruto iznos od 93.924,99 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom pobliže opisanom u izreci (točka I. izreke) te je naloženo tuženici nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 10.052,50 kn (točka II. izreke).

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-632/13- 2 od 18. travnja 2013. odbijena je žalba tuženice te je potvrđena prvostupanjska presuda, a tuženici je odbijen zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08,57/11 i 25/13 - dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje, a podredno preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, odnosno preko utvrđenog efektivnog prekovremenog rada i donese novu odluku o troškovima postupka, uz naknadu troška revizije.

Tužitelj je odgovorio na reviziju. U bitnom smatra da je revizija nedopuštena, a podredno osporava revizijske navode i predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu.

Revizija je osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

U reviziji tuženica postavlja materijalnopravno pitanje "ima li djelatna vojna osoba pravo na isplatu razlike plaće na ime ostvarenih prekovremenih sati odrađenih za vrijeme dežurstava, straža i terena te da li ima pravo na isplatu naknade plaće za 24 sata koje je proveo na radnom mjestu neovisno da li je stvarno radio ili se odmarao i spavao, ili kod izračuna ne treba uzimati u obzir one sate koje se odmarao ili spavao".

U razlozima kojima opravdava podnošenje predmetne revizije s navedenim pitanjem tuženica navodi da o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

Polazeći od postavljenog pitanja te navedenih razloga njegove važnosti, ovaj sud ocjenjuje da je riječ o pitanju koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Pobijana presuda je, sukladno čl. 392.a st. 2. ZPP, ispitana samo u dijelu kojim se pobija revizijom i samo zbog istaknutog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je revizija podnesena.

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatu plaće za prekovremene sate rada ostvarene u dežurstvu, straži i na terenu u razdoblju od 3. ožujka 2008. do 1. srpnja 2009.

Sudovi su ocijenili da tužitelj ima pravo na naknadu za prekovremeni rad na temelju čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine" broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 – dalje: ZSOSRH/07) supsidijarnom primjenom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima, općih propisa o radu i kolektivnih ugovora sklopljenih u skladu s njima. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – dalje: ZR), Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 92/04, 114/04 i 150/04) i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 93/08, 23/09 i 39/09).

Na temelju navedenih propisa sudovi su tužitelju dosudili bruto plaću za prekovremene sate koje su obračunali tako da su u prekovremene sate uračunali, kako efektivne sate rada, tako i slobodne sate (tijekom jednog dana obavljanja straže ili dežurstva) koje je tužitelj proveo na odmoru (s time da su od ukupnog broja prekovremenih sati odbijeni sati po iskorištenim slobodnim danima). Pritom su nižestupanjski sudovi izrazili stajalište da se tužitelju kod obavljanja straže i dežurstva 8 sati rada treba računati kao redovan rad, a da u prekovremeni rad treba računati 16 sati tijekom radnog dana, a u neradne dane i dane blagdana da u prekovremeni rad treba računati 24 sati, uz obrazloženje da se odmor za vrijeme obavljanja službe straže i službe dežurstva ne može smatrati prekidom rada, odnosno dnevnim odmorom jer ukupno radno vrijeme čini efektivni rad i vrijeme obvezne prisutnosti na radu.

Iz navedenog proizlazi da sudovi ne razlikuju pitanje radnog vremena (u koje ulazi i vrijeme tijekom kojeg radnik mora biti na mjestu rada, ali tijekom kojeg stvarno ne radi) od pitanja različitog plaćanja (vrednovanja) različitog rada (radnog vremena), primjerice vremena tijekom kojeg radnik stvarno radi i onog vremena tijekom kojeg radnik mora biti na mjestu rada, ali stvarno ne radi.

Takva odluka nije u skladu s pravnim shvaćanjem koji je ovaj sud izrazio u većem broju odluka.

Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama zauzeo stajalište da u odnosu na pitanje plaće djelatnih vojnih osoba za rad u dežurstvu i stražarskoj službi u spornom razdoblju na temelju odredbe čl. 14. ZSOSRH/07 treba primijeniti odredbe Zakona o radu i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, unatoč tome što iz odredbe čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07 nedvojbenim proizlazi da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom. Ovo stoga što do stupanja na snagu Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće ("Narodne novine" broj 118/09), koji je stupio na snagu 1. listopada 2009., nije postojao provedbeni propis koji bi regulirao pitanje naknade plaće za dežurstvo odnosno za obavljanje stražarske službe. Predmetni Pravilnik ne može se retroaktivno primjenjivati i na sporno razdoblje do 1. listopada 2009. Stoga, prema stajalištu ovog suda okolnost da nije donesen provedbeni propis ne smije biti na štetu građanina, već naprotiv, u takvoj situaciji treba primijeniti opće propise na čiju supsidijarnu primjenu upućuje odredba čl. 14. ZSOSRH/07 (tako i u Revr-811/13-2 od 1. lipnja 2016., Revr- 1131/14-2 od 13. srpnja 2016. i drugim odlukama).

Međutim, prema ocjeni ovog suda, u situaciji kad je tužitelj obavljao poslove straže, životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara. Tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao prekovremeni rad (u tom smislu i Vrhovni sud u Revr 753/09-2 od 17. studenoga 2009.).

Stoga su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kad su tužitelju kao prekovremene sate priznali i vrijeme kada je tužitelj bio nazočan na mjestu rada, ali stvarno nije radio, već se odmarao.

S obzirom na ovaj pogrešan pravni pristup u primjeni materijalnog prava sudovi su propustili potpuno i jasno utvrditi koji se sati rada (od ukupno evidentiranog vremena provedenog na radnom mjestu) mogu priznati kao prekovremeni rad, a za koje tužitelj nije koristio slobodne dane niti su mu plaćeni pa na temelju tih odlučnih činjenica utvrditi pravo na plaću za neplaćene prekovremene sate. Zbog toga je činjenično stanje u predmetnoj parnici ostalo nepotpuno utvrđeno, pa nije moguća preinaka pobijane drugostupanjske odluke.

Slijedom iznesenog valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju, ukinuti presudu prvostupanjskog i drugostupanjskog suda i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku sudovi će sukladno uputama iz ove odluke i nakon toga donijeti novu, zakonitu odluku.

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 14. prosinca 2016.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.