Revr-234/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 234/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka i Petra Milasa kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. B. iz L. Z., I. S. iz R. i A. T. iz Z., svi zastupani po N. K., odvjetniku u Z., protiv tuženika Hrvatske pošte d.d. Zagreb, … radi poništenja odluka o prestanku radnog odnosa i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zlataru od 26. lipnja 2002. godine, br. IV Gž 733/02-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zaboku od 17. veljače 1999. godine, br. P 613/92, u sjednici održanoj dana 10. ožujka 2004. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija se prihvaća, te se preinačuju nižestupanjske presude – presuda Županijskog suda u Zlataru od 26. lipnja 2002. godine, br. IV Gž 733/02-2 i presuda Općinskog suda u Zaboku od 17. veljače 1999. godine, br. P 613/92, tako da se odbijaju kao neosnovani tim presudama prihvaćeni tužbeni zahtjevi.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tuženika, te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je suđeno:

"I. Poništavaju se odluke tuženika poslovni broj P-3. (10-13) 4. 1-3517/92. od 23. srpnja 1992. godine u odnosu na tužiteljice B. B. i A. T. i odluka tuženika broj P-3. (10-13) 4. 1.3517/92 od 24. srpnja 1992. godine u odnosu na tužitelja I. S. te drugostupanjske odluke p.b. Z-1-4369/92 od 15. rujna 1992. godine u odnosu na sve tužitelje, slijedom čega je tuženik dužna tužitelje vratiti na rad i slijedom toga naknaditi im zaostale obroke plaće s pripadajućim zateznim kamatama prema čl. 2. Zakona o visini stope zatezne kamate, tekućima od prestanka radnog odnosa, po dospijeću svakog pojedinog obroka mjesečno do isplate, sve u roku 15 dana.

II. Odbacuje se tužba u odnosu na isplatu pripadajućih doprinosa vezanih uz radni odnos i u odnosu na priznavanje radnog staža.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi parnične troškove u iznosu od 2.440,00 kn, u roku od 15 dana."

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizija bude prihvaćena i pobijana presuda preinačena na način da tužbeni zahtjevi budu odbijeni u cijelosti, odnosno da nižestupanjske presude budu ukinute i predmet da bude vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak pred drugim vijećem.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnilo.

Revizija je osnovana.

Nižestupanjskim presudama prihvaćenim tužbenim zahtjevima tužitelji traže poništenje kao nezakonitih odluka tuženika kojima su tužitelji u disciplinskom postupku proglašeni odgovornim zbog težih povreda radne obveze, te im je izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa.

Tužitelj I. S., kao radnik tuženika na radnom mjestu operatera u pošti Z., proglašen je odgovornim zbog težih povreda radne obveze iz čl. 8., 24. , 27. i 29. Pravilnika o radnim odnosima HPT na osnovi činjenica što je dana 19. lipnja 19992. godine pomoću isplatnog štednog listića Hrvatske poštanske banke, sa štednim računom broj…, na kojem je ispravljen datum od 19. travnja na 16. travnja 1992. godine, dana 16. travnja 1992. godine primio isplatu iznosa od 54.000 HRD bez evidentiranja te transakcije u štednoj knjižici, s time da je istoga dana djelatnica na šalteru novčanog prometa stornirala navedenu isplatu, a osim toga da je dana 18. lipnja 1992. godine ponovno dao isti isplatni listić djelatnici na šalteru novčanog prometa bez štedne knjižice i primio isplatu navedene svote iako u oba navrata na štednoj knjižici nije bilo imovine za tražene isplate.

Tužiteljica B. B., kao radnica tuženika na radnom mjestu kontrolora u pošti Z., također je proglašena odgovornom za teže povrede iz čl. 103. toč. 8., 24., 27. i 29. tuženikovog Pravilnika, a s obzirom na činjenice da je dana 18. lipnja 1992. godine popunila štedni listić Hrvatske poštanske banke svog štednog računa na iznos od 3.550,00 kn i istog predala PT operateru bez štedne knjižice, te zatražila da joj ovaj izvrši isplatu, što je PT operater i učinio iako na štednoj knjižici nije bilo dovoljno imovine za tu isplatu.

I tužiteljica A. T., kao radnik na radnom mjestu kontrolora u istoj pošti proglašena je odgovornom za teže povrede radne obveze iz čl. 103. toč. 8., 24., 27. i 29. tuženikovog Pravilnika čije postojanje tuženik temelji na činjeničnom supstratu da je tužiteljica, radeći dana 18. lipnja 1992. godine u poslijepodnevnoj smjeni na svom radnom mjestu kontrolora PT prometa, znala da odgovorni PT operater M. L. nije izdavala potvrde o otkupu stranih valuta (750 CHF, 500 DEM i 2.000 ATS), kao i da je tužiteljima I. S. i B. B., i radnici Š. H. na teret njihovih štednih računa isplaćen novac bez pokrića i bez da su transakcije knjižene u dnevnik i evidentirane u štednim knjižicama, a osim toga da je dana 16. travnja 1992. godine izvršila nedozvoljenu posudbu novca iz glavne blagajne gotovine, tako da je toga dana u prijepodnevnoj smjeni knjižena isplata iznosa od 19.000 HRD sa njezine štedne knjižice, iako na istoj nije bilo pokrića za tu isplatu.

Ocjenjujući pitanje zakonitosti pobijanih disciplinskih odluka sudovi su zaključili da su odluke nezakonite uz obrazloženje da u postupcima tužitelja nema elemenata svih disciplinskih djela iz čl. 103. tuženikovog Pravilnika koja im se stavljaju na teret, da je prilikom izricanja disciplinske mjere disciplinska komisija propustila ocijeniti kao olakotne okolnosti da protiv tužitelja do tada nije nikada vođen disciplinski postupak, da nije bilo prigovor a na njihov rad, da su tužitelji I. S. i B. B. odmah vratili novac, zbog čega da tuženiku nije nastala šteta, a da je "upitno" da li su isti stekli imovinsku korist, a osim toga da je u odnosu na tužitelja I. S. povrijeđeno njegovo pravo obrane jer da nema dokaza da je uredno pozvan na raspravu pred disciplinskom komisijom koja je održana dana 24. srpnja 1992. godine.

Iako se u reviziji ne navodi niti jedan argumentirani materijalno-pravni prigovor ovaj sud, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u skladu sa odredbom čl. 386. Zakona o parničnom postupku – ZPP ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99), ocjenjuje pogrešnim navedeno zaključivanje nižestupanjskih sudova glede razloga nezakonitosti pobijanih disciplinskih odluka, te nalazi da su te odluke zakonite.

Naime, razlog nezakonitosti disciplinske odluke ne predstavlja okolnost što bi u toj odluci teža povreda radne obveze zbog koje se izriče disciplinska mjera bila pogrešno pravno kvalificirana ukoliko bi ista disciplinska mjera mogla biti izrečena uz pravilnu pravnu kvalifikaciju tog disciplinskog djela.

Stoga u konkretnom slučaju nije od značaja da li su radnjama tužitelja ostvarena obilježja svih povreda radnih obveza iz čl. 103. tuženikovog Pravilnika koje se u odlukama navode, već je dovoljno da su ostvarena obilježja bilo koje povrede iz toga članka u kojem su navedene teže povrede radne obveze zbog kojih se može izreći najstroža disciplinska mjera prestanka radnog odnosa.

Po ocjeni ovoga suda popunjavanjem isplatnih štednih listića Hrvatske poštanke banke i podizanjem novca bez pokrića na svojim štednim ulozima, tužitelji I. S. i B. B. su počinili težu povredu radne obveze iz čl. 103. toč. 24. tuženikovog Pravilnika koju predstavlja "protupravno pribavljanje materijalne koristi za sebe ili druge osobe", pa budući da se za tu povredu može izreći disciplinska mjera prestanka radnog odnosa, nije od značaja da li su navedenim radnjama ostvarena obilježja i drugih težih povreda radne obveze za koje su tužitelji proglašeni odgovornima.

Sudovi neosnovano zaključuju da je s obzirom na činjenicu da su tužitelji B. B. i I. S. novac vratili "upitno" da su si pribavili kakovu imovinsku korist.

Navedeno disciplinsko djelo dovršeno je u trenutku kada su tužitelji preuzeli nezakonito isplaćeni im novac, pa okolnost vraćanja novca, koje je nastupilo nakon što je povreda radne obveze otkrivena, nije od značaja za ocjenu pitanja postojanja odnosno nepostojanja tog disciplinskog djela.

Neosnovana je i ocjena sudova da je odluka o prestanku radnog odnosa tužitelju I. S. bila nezakonita i zbog toga što isti nije uredno pozvan na raspravu pred disciplinsku komisiju, jer povreda odredbe čl. 63. st. 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj 34/91), prema kojoj radnik mora biti saslušan pred disciplinskim tijelom i ne može mu se uskratiti obrana, osim ako se bez opravdanih razloga ne odazove na uredno dostavljeni poziv, može biti od utjecaja na zakonitost disciplinske odluke samo u slučaju ako bi saslušanje radnika pred disciplinskim tijelom imalo za posljedicu drugačiju odluku u disciplinskom postupku.

U prigovoru protiv drugostupanjske disciplinske odluke tužitelj I. S. nije osporavao postojanje okolnosti na kojima se odluka temelji, te nije naveo niti jedan razlog zbog kojeg bi bilo opravdano zaključiti da je postojala nužnost njegovog saslušanja, pa stoga povreda tužiteljevog prava na iznošenje obrane u disciplinskom postupku nije utjecala na zakonitost pobijane drugostupanjske disciplinske odluke.

Nadalje, neosnovano je i zaključivanje sudova da, unatoč tome što je disciplinska komisija navela da nisu nađene olakotne okolnosti koje bi opravdavale izricanje blaže disciplinske mjere, takove okolnosti postoje i da ih je trebalo uzeti u obzir. Iz obrazloženja prvostupanjskih disciplinskih odluka proizlazi da je prilikom izricanja disciplinske mjere, disciplinska komisija uzela u obzir težinu povreda radne obveze, materijalne i socijalne prilike radnika, te kao otežavajuće okolnosti značaj poslova i radnih zadataka koji su im povjereni, značaj PTT djelatnosti, a olakšavajućih okolnosti da nije bilo, dok je drugostupanjsko disciplinsko tijelo u odnosu na okolnost, dugotrajnog radnog odnosa, koju su kao olakšavajući isticali tužitelji B. B. i I. S., u obrazloženju svoje odluke istaklo da to ne predstavlja olakšavajuću okolnost jer da su tim više isti tužitelji trebali znati da počinjenim radnjama čine težu povredu radne obveze za koju je predviđena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa.

Proizlazi dakle, da je tuženik prilikom izricanja disciplinske mjere uzeo u obzir okolnosti koje po ocjeni sudova opravdavaju izricanje blaže disciplinske mjere od izrečene.

U situaciji kada je tuženik imao zakonsko ovlaštenje za počinjene teže povrede radne obveze izreći tužiteljima najstrožu disciplinsku mjeru, te kada je u skladu sa svojim općim aktima takvu mjeru i izrekao, sud nije ovlašten ocjenjivati primjerenost izrečene sankcije.

Odluka o izricanju disciplinske mjere prestanka radnog odnosa tužiteljici A. S. zakonita je neovisno o tome što su sudovi utvrdili da ista nije počinila povredu radne obveze posudbom novca iz blagajne gotovine, jer je za njezinu disciplinsku odgovornost i za izricanje navedene disciplinske mjere dovoljno postojanje teže povrede radne obveze koju je počinila time što je kao kontrolor u smjeni u kojoj je PT operater M. L. izvršila naprijed navedene nezakonite isplate tužiteljima B. B. i I. S., iste isplate prihvatila i omogućila, a osim toga omogućila je i nepropisno postupanje u svezi otkupljenih deviznih sredstava pronađenih u glavnoj blagajni gotovine, koja nisu knjižena niti su za njih izdane potvrde o otkupu.

Navedenim propustima u obavljanju poslova PT kontrolora tužiteljica A. T. je ostvarila obilježja težih povreda radnih obveza iz čl. 103. toč. 1. i 8. tuženikovog Pravilnika, za koja disciplinska djela joj je mogla biti izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa.

Treba još reći da je neosnovano i nerazumljivo zaključivanje sudova da su odlučne činjenice što su tužitelji I. S. i B. B. u disciplinskom postupku tvrdili "da su sporni novac posudili samoinicijativno i za svoje osobne potrebe dok su na glavnoj raspravi naveli da su to učinili po nalogu i za korist neposredno nadređene djelatnice M. H." i da su "navedene činjenice u slučaju da su bile utvrđene u disciplinskom postupku mogle utjecati na donošenje odluke, naročito kod primjene disciplinskih mjera."

Nije jasno zbog čega bi činjenica mijenjanja iskaza tužitelja danih u disciplinskom postupku trebala utjecati na pravilnosti i zakonitost disciplinskih odluka koje su donesene na temelju činjenica utvrđenih u disciplinskom postupku, a ne na temelju činjenica utvrđenih u budućem sudskom postupku, pa to što tužitelji u sudskom postupku iznose drugačije činjenično stanje od onog kojeg su iznijeli u disciplinskom postupku ne predstavlja propust disciplinskih tijela u vođenju disciplinskog postupka.

Slijedom izloženog proizlazi da su nižestupanjski sudovi materijalno pravo pogrešno primijenili kada su pobijane disciplinske odluke ocijenili nezakonitim i slijedom toga prihvatili zahtjev za njihovo poništenje, pa je stoga na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP uz prihvaćanje revizije nižestupanjske presude valjalo preinačiti i tužbene zahtjeve odbiti kao neosnovane.

U Zagrebu, 10. ožujka 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.