Jž-3087/2016-0 · Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Jž-3087/2016

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI PREKRŠAJNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: Branke Žigante Živković kao predsjednice vijeća, te Renate Popović i Anđe Ćorluka kao članova vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okrivljene I. B.M., zbog prekršaja iz članka 20. stavka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj 137/09, 14/10 i 60/10), odlučujući o žalbi okrivljene I. B. M. podnesene po branitelju Odvjetničkom društvu P. i dr. iz V., protiv presude Prekršajnog suda u Varaždinu od 28. listopada 2016., broj: 2 Pp J-1647/15, na sjednici vijeća održanoj 28. veljače 2019.,

p r e s u d i o j e :

I. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljene I. B. M. i potvrđuje se pobijana presuda.

II. Temeljem članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), okrivljenica se oslobađa obveze naknade paušalnog iznosa troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

Pobijanom presudom okrivljena I. B. M. je proglašena krivom i kažnjena zbog počinjenja prekršaja iz članka 20. stavka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji činjenično opisanog u izreci prvostupanjske presude, za koje djelo joj je uz primjenu članka 37. Prekršajnog zakona izrečena novčana kazna u iznosu od 1.500,00 kuna.

Istom presudom okrivljenica je, temeljem članka 138. stavka 2. točke 3. Prekršajnog zakona, obvezana na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 kuna.

Protiv te presude okrivljena I. B. M. je putem branitelja pravodobno podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni i troškovima postupka, predlažući da se pobijana presuda ukine iz razloga navedenih u žalbi.

Žalba nije osnovana.

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žaliteljica navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenice povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, žaliteljica ističe u bitnom, da je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima u njoj, da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno da su isti nejasni i proturječni, da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju izjava danih u postupku. Sud navodi da je okrivljenica „postupila suprotno odredbi članka 4. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji“, te je nejasno kako je mogla postupiti suprotno odredbi koja daje definiciju nasilja. Također u izreci nisu opisana sva obilježja prekršaja u smislu definicije nasilje u obitelji niti je razvidno koja vrsta nasilje joj se stavlja na teret kao i kojim konkretnim radnjama bi prekršaj bio počinjen, a obrazloženje se većim dijelom svodi na reprodukciju sadržaja dokazne građe, bez valjano provedeno ocjene dokaza. Sud svoj zaključak temelji na iskazu svjedokinje M.M., dok je sve druge dokaze jednostrano ocijenio ili zanemario, te nije za to iznio prihvatljive i uvjerljive razloge, izvodeći zaključak o tome da su njihovi odnosi narušeni unazad četiri do pet godina, kao razlogu za nasilje i to usred bijela dana i prometne ulice nedaleko zgrade u kojoj žive. Takav zaključak je krajnje neuvjerljiv, no sud zanemaruje važnost navoda obrane i iskaz svjedokinje, te joj nekritičkim ocjenjivanjem dokaza povređuje temeljna prava na pravično suđenje, pri čemu se postavlja pitanje po čemu je iskaz M. M. bio uvjerljiviji, odnosno stječe se dojam da je sud unaprijed stvorio sliku o okrivljenici i zanemario presumpciju nevinosti. Žaliteljica nadalje u žalbi daje definiciju presumpcije nevinosti i opisuje uvjete koji moraju postojati za nedvojbeni zaključak o krivnji, ističući da u ovom slučaju ocjena dokaza nije utemeljena na logičkoj dedukciji, te da se u pravično provedenom postupku ima donijeti oslobađajuća odluka kada se iz skupa izvedenih dokaza ne može s potpunom sigurnošću utvrditi da bi okrivljenik počinio djelo.

Što se tiče žalbenih navoda koji se odnose na proturječnosti u presudi, na nerazumljivost iste i na nedostatak razloga za odluku, kao i navoda koji se općenito odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka ovaj Sud nalazi da nije došlo do bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. i stavka 2. Prekršajnog zakona na koje upire žaliteljica. Ovaj Sud je utvrdio da pobijana odluka ima, sukladno članku 185. Prekršajnog zakona sav potreban sadržaj, a njeno obrazloženje sadrži obrazloženu ocjenu sadržaja navoda obrane okrivljenice, kao i provedenih dokaza. Ista se temelji na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, te u presudi ne postoji bitna proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga a prvostupanjski sud je jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak o krivnji. Iz spisa je vidljivo da je okrivljenica upoznata s optužnim prijedlogom, da su joj pozivi uredno dostavljeni i da joj je omogućeno da iznese svoju obranu, pa je evidentno da joj je bilo omogućeno da se brani i da sudjeluje u postupku, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 2. Prekršajnog zakona, konkretno nije povrijeđeno pravo obrane.

Činjenica da je u pobijanoj presudi navedeno da je „postupila protivno odredbi članka 4. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji“, iako je zapravo počinila nasilje opisano u toj materijalnoj odredbi, ne dovodi do nerazumljivosti u tolikoj mjeri da bi predstavljalo počinjenje bitne povrede odredaba prekršajnog postupka.

Ponašanje okrivljenice koja postupa na način opisan u izreci pobijane presude svakako ispunjava zakonska obilježja prekršaja. Naime, u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, se nasiljem u obitelji između ostalog smatra primjena fizičke sile (povlačenje, udarac po licu) kao i verbalni napadi („još budeš ti platila…“), pa ponašanje žaliteljice u potpunosti ispunjava zakonsko biće prekršaja nasilja u obitelji. Prvostupanjski sud pravilno u izreci navodi kažnjivu odredbu koja predviđa prekršaj i sankcionira nasilje u obitelji u nazočnosti djeteta (članak 20. stavak 4. citiranog Zakona), te u obrazloženju upućuje na odredbu članka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji u kojoj su opisani postupci koji mogu predstavljati oblik nasilja.

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je imao dovoljno osnova za zaključak o krivnji žaliteljice, te je jasno i nedvosmisleno obrazložio kojim dokazima je utvrđeno da je žaliteljica ostvarila zakonska obilježja prekršaja. Kako nije bio u dvojbi glede činjenica odlučnih za postojanje zakonskog bića djela prekršaja, sud prvog stupnja nije došao u situaciju vrednovati činjenice „in favorem“, odnosno primijeniti pravno načelo „in dubio pro reo“, niti je postupio nezakonito, kada je slobodnom ocjenom dokaza iskaz oštećenice M. M. ocijenio uvjerljivim, s obzirom da pravilo koje bi se temeljilo na formalnoj ocjeni dokaza ne postoji, već se činjenice utvrđuju po načelu slobodne ocjene dokaza.

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenica navodi da nije kriva te djelomično ponavlja svoju obranu koju je iznijela tijekom postupka, ističući da je sud pogrešno utvrdio odlučne činjenice, a neke je uopće propustio utvrditi, te ukazujući na dužnost utvrđivanja činjenica s jednakom pažnjom. Analizira iskaz i neuvjerljivost iskaza svjedokinje, ističe da se radi o fabriciranoj konstrukciji svjedokinje koja se ne suzdržava od pretjerivanja u izmišljanju neuvjerljivih okolnosti, dok ne zna odgovoriti na pitanja kojom ju je rukom navodno udarila, pa u jednom trenu govori da ju je povukla za jaknu a onda da ju je povukla za ruku, te u suočenju navodi za rame, da nije mogla biti svjedokinji s desne strane budući je prema njihovom položaju upravo svjedokinja M. bila s vanjske strane nogostupa i ne bi joj mogla prići s te strane, dok je mehanizam navodnog izvršenja fizičkog nasilja posve neuvjerljiv. Njezina krivnja nije ni na koji način dokazana, nikada prema šogorici nije reagirala nasiljem već je u sebi osjećala tugu i razočaranost, te je konkretne prilike pokušala pridonijeti normalizaciji odnosa, međutim njezin dobronamjerni pokušaj je pretvoren u konstrukciju napada.

Suprotno žalbenim navodima, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje odlučnih činjenica, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji okrivljenice.

Naime, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje analizom i ocjenom obrane okrivljenice, iskaza svjedoka – oštećenice M. M. (šogorica okrivljenice) i D. B.(majka okrivljenice), te provedenog suočenja između okrivljenice i oštećenice, kao i između oštećenice i svjedokinje D. B.

Sud prvog stupnja je na temelju slobodne ocjene provedenih dokaza, sukladno članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, za svoju odluku dao razloge, koji su po mišljenju ovog Suda, opravdani, logični i pravno utemeljeni.

Oštećenica je po navodima prvostupanjskog suda iskazivala sigurno i detaljno, tijekom suočenja je bila uvjerljiva i dosljedna, te je sud prvog stupnja svoju odluku temeljio prvenstveno na njezinom iskazu, valjano obrazloživši razloge zbog kojih je prihvatio njezin iskaz, a zbog čega nije prihvatio obranu okrivljenice i svjedokinje D. B. U odnosu na utvrđeno činjenično stanje, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je za svoju odluku dao u svemu prihvatljive razloge.

Po ocjeni ovog Suda nema mjesta dvojbi glede odlučnih činjenica koje je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio, te je izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji okrivljenice, pravilno pravno označivši djelo kao prekršaj iz članka 20. stavka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

Žaleći se zbog odluke o kazni i trošku postupka, okrivljenica navodi da budući pobija presudu u pogledu odgovornosti, slijedom toga je pobija u odluci o kazni i obvezi snašanja troškova.

Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud okrivljenici za počinjeni prekršaj izrekao odgovarajuću kaznu, pravilno utvrdivši sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu na vrstu i mjeru kazne, te je okrivljenici izrekao kaznu primjerenu stupnju njezine krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32.

Prekršajnog zakona.

Pritom treba istaknuti da je za prekršaj iz članka 20. stavak 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisana novčana kazna u rasponu od 6.000,00 kuna do visine općeg maksimuma od 50.000,00 kuna, odnosno kao teža kazna, kazna zatvora u trajanju od najmanje 30 do najviše 90 dana, pa je iz svega navedenog evidentno da je prvostupanjski sud izričući blažu kaznu - novčanu kaznu ublaženu četverostruko ispod donje zakonske granice za to djelo, uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu na visinu iste.

Iz svega navedenog evidentno da je prvostupanjski sud izričući blažu kaznu - novčanu kaznu u ublaženom, uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu na visinu iste. Imajući u vidu prirodu i težinu počinjenog djela prekršaja, kao i sve vidove zakonske svrhe kažnjavanja, izrečena novčana kazna nije previsoka, te je valjano i argumentirano obrazložena.

Po ocjeni ovog Suda, upravo ovako izrečena novčana kazna je primjerena i dostatna okolnostima počinjenog prekršaja, ličnosti okrivljenice i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, držeći da se kako opća svrha kažnjavanja iz članka 6. Prekršajnog zakona, tako i svrha kažnjavanja iz članka 32. istog Zakona, ne bi mogla postići nižom novčanom kaznom.

Ispitujući povodom žalbe okrivljenice odluku o dosuđenim joj troškovima prekršajnog postupka, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito, temeljem članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezao istu na platež troškova u paušalnom iznosu, a koji troškovi su predviđeni odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. Prekršajnog zakona, te se mogu odrediti u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna sukladno Rješenju o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13). Troškovi u paušalnom iznosu od 200,00 kuna su određeni u gotovo minimalnom iznosu sukladno trajanju i složenosti postupka, kao i imovnom stanju okrivljenice, te ih u smislu gore citirane odredbe snosi okrivljenik kojeg sud proglasi krivim. Treba istaknuti da okrivljenica uz žalbu nije dostavila nikakve dokaze koji bi upućivali da dosuđene joj troškove ne bi mogla platiti bez štete za svoje uzdržavanje i uzdržavanje svoje obitelji, zbog kojeg razloga bi eventualno bila oslobođena od plaćanja troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu.

Temeljem članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona, žaliteljica je oslobođena obveze naknade paušalnog iznosa troškova ovog žalbenog postupka.

Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 28. veljače 2019.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Robert Završki, v. r.

Branka Žigante Živković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Varaždinu u 6 otpravaka: za spis, okrivljenicu, braniteljicu, oštećenicu i tužitelja.