Revr-1539/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1539/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića, kao predsjednika vijeća, Nenada Perina, Željka Glušića, Aleksandra Peruzovića i Renate Šantek, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. V. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica R. I., odvjetnica u Z., protiv tuženika G. d.d. Z., radi poništenja odluke i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr- 1009/09-2 od 9. lipnja 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pr-1234/03 od 3. veljače 2009., u sjednici održanoj 3. ožujka 2010.,

p r e s u d i o j e :

I. Prihvaća se revizija tuženika G. d.d. Z., preinačuje se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-1009/09-2 od 9. lipnja 2009. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pr-1234/03 od 3. veljače 2009. i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I Poništava se odluka Disciplinske komisije tuženika br. Ps-122/438/KJ/MM od 20. rujna 1991.g. i odluka Radničkog savjeta tuženika broj Ps-122489/MP/SC od 16. listopada 1991.g.

II. Nalaže se tuženiku „G.“ d.d., iz Z., … da tužitelja V. M. iz Z., … vrati na poslove i zadatke na kojima je radio prije donošenja odluke o prestanku radnog odnosa, u roku od 8 dana.

III. Nalaže se tuženiku „G.“ d.d., iz Z., … da tužitelju V. M. iz Z., … na ime neisplaćene plaće isplati iznos od 338,68 kn sa zateznim kamatama obračunatim od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do 21. listopada 1993.g. po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate, od 22. listopada 1993. g. do 31. prosinca 2007. godine prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do isplate svakog pojedinog iznosa, prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% (temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućih na iznos od:

- 4,77 kn od 01. studenog 1991. g. do isplate,

- 9,25 kn od 01. prosinca 1991. g. do isplate,

- 9,25 kn od 01. siječnja 1992. g. do isplate,

- 16,68 kn od 01. veljače 1992. g. do isplate,

- 16,68 kn od 01. ožujka 1992. g. do isplate,

- 16,68 kn od 01. travnja 1992. g. do isplate,

- 16,68 kn od 01. svibnja 1992. g. do isplate,

- 16,68 kn od 01. lipnja 1992. g. do isplate,

- 16,68 kn od 01. srpnja 1992. g. do isplate,

- 47,50 kn od 01. kolovoza 1992. g. do isplate,

- 47,50 kn od 01. rujna 1992. g. do isplate,

- 47,50 kn od 01. listopada 1992. g. do isplate,

- 47,50 kn od 01. studenoga 1992. g. do isplate,

- 25,33 kn od 01. prosinca 1992.. g. do isplate, u roku od 8 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 8.197,80 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03. veljače 2009.g. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, u roku od 8 dana.“

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Poništava se odluka Disciplinske komisije tuženika br. Ps-122/438/KJ/MM od 20. rujna 1991.g. i odluka Radničkog savjeta tuženika broj Ps-122489/MP/SC od 16. listopada 1991.g.

II. Nalaže se tuženiku „G.“ d.d., iz Z., … da tužitelja V. M. iz Z., … vrati na poslove i zadatke na kojima je radio prije donošenja odluke o prestanku radnog odnosa, u roku od 8 dana.

III. Nalaže se tuženiku „G.“ d.d., iz Z., … da tužitelju V. M. iz Z., … na ime neisplaćene plaće isplati iznos od 338,68 kn sa zateznim kamatama obračunatim od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do 21. listopada 1993.g. po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate, od 22. listopada 1993. g. do 31. prosinca 2007. godine prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do isplate svakog pojedinog iznosa, prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% (temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućih na iznos od:

- 4,77 kn od 01. studenog 1991. g. do isplate,

- 9,25 kn od 01. prosinca 1991. g. do isplate,

- 9,25 kn od 01. siječnja 1992. g. do isplate,

- 16,68 kn od 01. veljače 1992. g. do isplate,

- 16,68 kn od 01. ožujka 1992. g. do isplate,

- 16,68 kn od 01. travnja 1992. g. do isplate,

- 16,68 kn od 01. svibnja 1992. g. do isplate,

- 16,68 kn od 01. lipnja 1992. g. do isplate,

- 16,68 kn od 01. srpnja 1992. g. do isplate,

- 47,50 kn od 01. kolovoza 1992. g. do isplate,

- 47,50 kn od 01. rujna 1992. g. do isplate,

- 47,50 kn od 01. listopada 1992. g. do isplate,

- 47,50 kn od 01. studenoga 1992. g. do isplate,

- 25,33 kn od 01. prosinca 1992.. g. do isplate, u roku od 8 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 8.197,80 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03. veljače 2009.g. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, u roku od 8 dana.“

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dosuđujućem dijelu pod stavkom I., II. i III. izreke (stavak I. izreke). Žalba tuženika djelomično je odbijena kao neosnovana i potvrđena je odluka o trošku sadržana u stavku IV. izreke prvostupanjske presude u pobijanom dijelu kojim je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 7.628,80 kuna (stavak II. izreke), prihvaćena je žalba tuženika i preinačena je odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u st. IV. Izreke prvostupanjske presude i odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 569,00 kuna (stavak III. izreke), a tužitelju na naloženo da tuženiku naknadi trošak pristojbe u iznosu od 392,20 kuna (stavak IV. Izreke).

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže reviziju prihvatiti, ukinuti pobijane nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio navode tuženika iznesene u reviziji i predložio reviziju odbiti kao neosnovanu. Zahtijeva naknadu troška odgovora na reviziju.

Revizija je osnovana.

Pobijana presuda je ispitana u smislu odredbe čl. 392.a ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. Pritom je ovaj sud po službenoj dužnosti pazio na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP s obzirom da je odluka suda drugog stupnja donesena nakon 1. listopada 2008. kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 84/08).

Neosnovano tuženik u reviziji opisno ističe da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer su u pobijanoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi nisu nejasni niti proturječni pa pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Budući da u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 8. ZPP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Tužbenim zahtjevom tužitelj je zahtijevao poništenje odluka disciplinske komisije tuženika broj Ps-122/438/KJ/MM od 20. rujna 1991. i Radničkog savjeta tuženika broj Ps- 122489/MP/SC od 16. listopada 1991., vraćanje na poslove i radne zadatke na kojima je radio prije donošenja pobijanih odluka, isplatu neisplaćenih plaća za razdoblje od listopada 1991. do studenoga 1992. s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate te naknadu troškova postupka.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu skladištara;

- da je odlukom disciplinske komisije tuženika broj Ps-122/438/KJ/MM od 20. rujna 1991. utvrđeno da je tužitelj odgovoran što je protuzakonito raspolagao društvenim sredstvima odnosno sudjelovao u radnjama koje imaju elemente krivičnog djela jer su 14. rujna 1991. djelatnici MUP-a zaustavili tužitelja i prilikom pregleda njegovog automobila pronašli metalni kovčeg pun sanitetske opreme, koji je bio dio robe koju je Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske uskladištilo u skladištu tuženika te da se tom robom moglo raspolagati samo uz punomoć Ministarstva, kojim protuzakonitim radnjama, da nisu na vrijeme otkrivene, bi tuženiku bila uzrokovana znatna šteta, čime je tužitelj počinio težu povredu radne obveze propisanu čl. 37. st. 1. točke 3., 32., 37. i 39. Pravilnika o radnim odnosima i odgovornostima radnika tuženika pa je tužitelju izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa;

- da je odlukom Radničkog savjeta tuženika broj Ps-122489/MP/SC od 16. listopada 1991. odbijena žalba tužitelja protiv odluke tuženika o prestanku radnog odnosa tužitelju;

- da je tužitelj pristao odvesti sporni kovčeg iz skladišta tuženika radniku M. V. na njegovu kućnu adresu, pri čemu uopće nije provjeravao sadržaj kovčega, iako je znao da sporni kovčeg predstavlja humanitarnu pomoć;

- da su djelatnici MUP-a zaplijenili sporni kovčeg namijenjen za humanitarne svrhe, pun sanitetske opreme, koji je bio dio robe koju je Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske uskladištilo u skladištu tuženika te da se tom robom moglo raspolagati samo uz punomoć Ministarstva,

- da je protiv tužitelja povodom ovog spornog događaja vođen kazneni postupak koji je pravomoćno okončan presudom kojom se optužba odbija.

Ocijenivši da tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi tužitelj povrijedio obvezu skladištara jer sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi koje su bile obveze tužitelja kao skladištara te da tuženik nije dokazao da bi zbog radnji tužitelja pretrpio znatnu materijalnu štetu sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev i na temelju čl. 37. st. 1. točka 3., st. 2. i 3. Pravilnika o radnim odnosima i odgovornostima radnika tuženika (dalje: Pravilnik) i čl. 54. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Narodne novine“, broj 34/91 – dalje ZOPRO) poništili pobijane odluke tuženika kao nezakonite, naložili tuženiku tužitelja vratiti na rad i isplatiti mu plaću za sporno razdoblje.

Prema pravnom shvaćanju ovog suda tuženik u reviziji osnovano upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Odredbom čl. 54. st. 1. ZOPRO propisano je da radnik koji svojom krivnjom ne ispunjava svoje dužnosti i radne obveze ili se ne drži odluka donesenih u organizaciji odnosno odluka što ih je donio poslodavac čini povredu radne obveze, dok je st. 3. iste odredbe propisano da se povrede radnih obveza utvrđuju ZOPRO-om, zakonom, općim aktom odnosno kolektivnim ugovorom.

Nadalje, odredbom čl. 58. st. 1. točka 2. ZOPRO propisano je da se mjera prestanka radnog odnosa izriče za teže povrede dužnosti i radnih obveza koje se odnose na nezakonito raspolaganje sredstvima.

Pogrešno sudovi primjenjuju materijalno pravo kada ocjenjuju da tužitelj nije počinio težu povredu dužnosti i radnih obveza za koju ga se tereti pobijanim odlukama tuženika.

Prema pravnom shvaćanju ovog suda činjenice da je tužitelj kod tuženika radio kao skladištar, da je tužitelj pristao odvesti sporni kovčeg iz skladišta tuženika radniku M. V. na njegovu kućnu adresu uopće ne provjerivši sadržaj kovčega, iako je znao da sporni kovčeg predstavlja humanitarnu pomoć ukazuju da je tužitelj nezakonito raspolagao (društvenim) sredstvima uskladištenim u skladištu tuženika te time postupao protivno prirodi posla radnog mjesta skladištara, čime je povrijedio radnu obvezu da kao skladištar brine o robi koja je uskladištena u skladištu tuženika i spriječi neovlašteno odnosno nezakonito odnošenje robe iz skladišta. Opisanim postupanjem tužitelj je počinio težu povredu dužnosti i radnih obveza iz čl. 37. st. 1. točka 3., točka 32., točka 37. Pravilnika, odnosno težu povredu dužnosti i radnih obveza iz čl. 58. st. 1. točka 2. ZOPRO.

Osim toga, tužitelj je u svom pisanom izvješću decidirano naveo da vidi da je pogriješio te da je radio uslugu drugom radniku, kada je 14. rujna 1991. pristao svojim autom odvesti sporni kovčeg van iz skladišta, na kućnu adresu M. V., kojom prilikom su ga zaustavili djelatnici MUP-a i pregledom njegovog automobila pronašli metalni kovčeg pun sanitetske opreme, koji je bio dio robe koju je Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske uskladištilo u skladištu tuženika. Dakle, tužitelj je i prema vlastitom priznanju, suprotno svojoj radnoj obvezi i prirodi posla radnog mjesta skladištara, nezakonito raspolagao uskladištenom robom kod tuženika, a tužitelj nije bio ovlašten raspolagati tom robom jer iz odluke tuženika od 20. rujna 1991. proizlazi da se tom robom moglo raspolagati jedino uz punomoć Ministarstva pravosuđa.

Nižestupanjski sudovi također pogrešno tumače odredbu čl. 37. st. 2. Pravilnika smatrajući da tuženik tijekom parničnog postupka, u kojem se pobija odluka disciplinske komisije kojom je radniku izrečena mjera prestanka radnog odnosa zbog počinjenja teže povrede dužnosti i radnih obveza, mora kumulativno dokazati da je radnik, osim počinjenja teže povrede dužnosti i radnih odnosa iz čl. 37. st. 1. Pravilnika također prouzrokovao znatnu štetu tuženiku.

Odredbom čl. 37. st. 2. Pravilnika propisano je da se za teže povrede dužnosti i prava radnih obveza iz stavka I. istog članka, izriče mjera prestanka radnog odnosa ako su uzrokovale poremećaj odnosa u obavljanju poslova ili otežavale rad drugih radnika ili su prouzrokovale ili mogle prouzrokovati znatnu štetu Poduzeću, odnosno tuženiku.

Iz citirane odredbe Pravilnika, koja je u skladu sa odredbom čl. 58. st. 2. i 3. ZOPRO, proizlazi da se u parnici koja se vodi radi pobijanja odluke disciplinske komisije kojom je radniku, odnosno tužitelju, izrečena mjera prestanka radnog odnosa zbog počinjenja teže povrede dužnosti i radnih obveza tuženik mora dokazati i da je radnik doista počinio neku od taksativno nabrojenih težih povreda dužnosti i radnih obveza te da je zbog počinjenja takve teže povrede dužnosti i radnih obveza ili došlo do poremećaja odnosa u obavljanju poslova ili otežavanja rada drugih radnika ili prouzrokovanja ili mogućeg prouzrokovanja znatne štete tuženiku. Drugim riječima, dovoljno je da tuženik u parnici dokaže da je tužitelj počinio težu povredu dužnosti i radnih obveza za koju ga se tereti i da dokaže samo jednu od pretpostavki propisanih u st. 2. čl. 37. Pravilnika. Dakle, dovoljno je dokazati da je tužitelj počinio težu povredu dužnosti i radnih obveza te da je zbog počinjenja te povrede tuženiku mogla biti (iako nije) prouzrokovana znatna šteta. Zbog toga je ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava i nije osnovan tužbeni zahtjev za poništenje pobijanih odluka tuženika.

Kako je ovaj sud ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje odluka tuženika kojima je tužitelju izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa neosnovan je i dio tužbenog zahtjeva za vraćanje tužitelja na rad i zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati plaću za sporno razdoblje.

S obzirom da je ovaj sud reviziju tuženika ocijenio osnovanom to je na temelju čl. 395. st. 1. ZPP revizija prihvaćena, preinačene su nižestupanjske presude, tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan i odlučeno je kao u točci I. izreke ove presude.

Trošak odgovora na reviziju tužitelju nije dosuđen, jer je ocijenjeno da on nije bio potreban u revizijskoj fazi postupka, pa je na temelju čl. 155. u vezi s čl. 166. st. 2. ZPP odlučeno kao u točci II. izreke ove presude.

U Zagrebu, 3. ožujka 2010.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivan Kaladić, v. r.