Rev-3024/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3024/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T.O. sina S. iz Š., zastupanog po punomoćniku T.Đ., odvjetniku iz Š., protiv tuženika GP "I. " Š. po punomoćniku M.K., radi poništenja odluke, rješavajući reviziju tužitelja protiv presude Okružnog suda u Šibeniku od 2. studenog 1992. godine broj Gž-387/92 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku od 17. lipnja 1991. godine broj P-528/91 u sjednici održanoj 17. studenog 1993. godine,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja i preinačuje presuda Okružnog suda u Šibeniku od 2. studenog 1992. godine broj GŽ-387/92 i presuda Općinskog suda u Šibeniku od 17. lipnja 1991. godine broj P-528/91-13 tako da se prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" Poništavaju se kao nezakonite i nepravilne odluke tuženika o rasporedu tužitelja na radno mjesto evidentičara u skladištu "Pogona mehanizacije" i to odluka Odbora za radne odnose od 27.3.1990. godine broj 238/90 i odluka Radničkog savjeta od 21. svibnja 1990. broj 1041/90.

Dužna je tužena naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 600 HRD, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja."

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Šibeniku od 17. lipnja 1992. godine broj P-528/91-13 suđeno je:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" 1. Poništavaju se kao nezakonite i nepravilne odluke tuženika o rasporedu tužitelja na radno mjesto evidentičara u skladištu "Pogona i mehanizacije" i to odluka Odbora za radne odnose od 27.3.1990. broj 238/90 i odluka Radničkog savjeta od 21. svibnja 1990. broj 1041/90.

2. Dužna je tužena naknaditi tužitelju parnični trošak u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja." Presudom Okružnog suda u Šibeniku od 2. studenog 1992.g odine broj Gž-387/92 odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog pava i predložio da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili podredno da se pobijana presuda preinači u pravcu razloga revizije.

Na reviziju nije odgovoreno, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio. Revizija je osnovana.

Nije sporno među strankama da je tužitelju rješenjem SIZ MIORH - područna služba Šibenik od 20.11.1989. godine priznato pravo počev od 19.1. 1989. godine na zaposlenje s punim radnim vremenom na drugim odgovarajućim poslovima, odnosno, radnim zadacima na kojima nema dizanja i nošenja tereta iznad 10 kg, rada u nefiziološkom položaju tijela te izlaganja vlazi i propuhu, i da je tuženi 27.3.1990. godine donio odluku kojom se tužitelj raspoređuje s danom 1.4.1990. godine na radno mjesto evidentičara u skladištu "Pogona mehanizacije".

Protiv te odluke tužitelj je uložio prigovor Radničkom savjetu koji je odbijen odlukom od 21. svibnja 1990.godine.

U prvostupanjskom postupku utvrđeno je da ne postoje razlozi zdravstvene naravi zbog kojih tužitelj ne bi mogao obavljati poslove na radnom mjestu evidentičara u skladištu "Pogona mehanizacije", da je tužitelj završio 6 razreda osnovne škole i da je Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta tuženika za rad na radnom mjestu evidentičara potrebno imati završenu SSS ekonomsku školu ili gimnaziju ili kvalifikaciju KV radnik ili SSS i tri godine radnog staža na administrativnim poslovima.

Imajući u vidu navedena činjenična utvrđenja oba nižestupanjska suda zaključuju da tužitelj ne ispunjava uvjete završene SSS ekonomske škole ili gimnazije, ili SSS i tri godine radnog staža na administrativnim poslovima, ali da ispunjava uvjet koji je alternativno postavljen za radno mjesto evidentičara u sistematizaciji radnih mjesta, a to je završen KV kovač, jer da tužitelj ima uvjerenje da je kovač a koji je dobio na osnovi provjere stručne sposobnosti za samostalno obavljanje zanatske djelatnosti i to dana 5.ožujka 1974. godine i da se kvalifikavija za KV radnika i može dobiti jedino ili završenom srednjom stručnom spremom ili završenim tečajem, a što da je slučaj kod tužitelja.

Tužitelj je, međutim, u tijeku postupka isticao, a sada ponavlja u reviziji da on nema završenu srednu stručnu spremu odnoso da su niži sudovi pogrešno zaključili da bi tužitelj stekao kvalifikaciju KV kovača temeljem uvjerenja SO Benkovac, odnosno da je navedeno uvjerenje izdano isključivo da bi tužitelj mogao samostalno obavljati zanatsku djelatnost kovača i da tim uvjerenjem tužitelj nije stekao niti školsku spremu a niti kvalifikaciju za KV kovača.

Razmatrajući reviziju tužitelja ovaj revizijski sud je ocijenio da je revizija opravdana, jer su niži sudovi u ovom slučaju pogrešno primijenili materijalno pravo.

Naime, na temelju odredbe čl. 48. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("NN", br. 34/91), radnik invalid ima pravo na raspoređivanje na radnom mjestu prema preostaloj radnoj sposobnosti, pravo na prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju, pravo na raspoređivanje na radno mjesto za koje je osposobljen te pravo na odgovarajuće novčane naknade u vezi s korištenjem tih prava, u skladu s propisima o mirovinskom i invalidskom osiguranju, a na temelju iste zakonske odredbe st. 3. organizacija odnosno poslodavac dužan je radniku osigurati radno mjesto za koje je osposobljen, uz uvjete i na način što su utvrđeni općim aktom odnosno kolektivnim ugovorom u skladu sa zakonom.

Iz Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta tuženika, međutim, proizlazi da je za radno mjesto evidentičara potrebno imati završen SSS, ekonomsku školu ili gimnaziju, ili KV radnik, ili SSS i tri godine radnog staža na administrativnim poslovima, a tužitelj kako pravilno ističe u reviziji, ne ispunjava uvjete koje su za navedeno radno mjesto postavljeni, jer on nema, kako pogrešno smatraju niži sudovi, kvalifikaciju - završen KV kovač, jer tu kvalifikaciju nije stekao niti je dokaz u tom pravcu uvjerenje Sekretarijata za društvenu službu imovinskopravne poslove i opću upravu SO Benkovac od 5. ožujka 1974. godine.

Ovo zbog toga jer se na temelju odredbe čl. 17. Zakona o zanatskim radnjama samostalnih zanatlija ( "NN", br. 19/64), odobrenje za osnivanje zanatske radnje izdaje na zahtjev osobe koja ispunjava uvjete: 1. da je poslovno sposobna, 2. da ima stručnu spremu ili da je stručno osposobljena za obavljanje određene zanatske djelatnosti, 3. da joj pravomoćnom sudskom presudom ili rješenjem o prekršaju nije zabranjeno samostalno obavljanje zanatske djelatnosti, dok je odredbom čl. 27. istog zakona propisano da se stručnom spremom za obavljanje određene zanatske djelatnosti smatra se da raspolaže osoba kojoj je priznato najmanje stručno obrazovanje kvalificiranog radnika u zanimanju u čije poslove spadaju zanatska djelatnost koja će se obavljati u zanatskoj radnji.

U čl. 28. citiranog zakona zanatsku radnju može osnivati i osoba koja nema stručno obrazovanje iz st. 1. čl. 27. tog zakona ako dokaže da je stručno osposobljena za obavljanje određene zanatske djelatnosti koju stručno provjerava posebna komisija.

Iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da tužitelj nema kvalifikaciju KV kovača, budući da to što mu je priznata stručnost za obavljanje zanatske djelatnosti kovača ne znači da je tužitelj završen KV kovač, kako pogrešno sudovi zaključuju.

Kako, dakle, tužitelj ne ispunjava uvjete za radno mjesto na koje je raspoređen, rješenje tuženika o rasporedu tužitelja na radno mjesto evidentičara u skladištu "Pogona mehanizacije" kao i odluka Radničkog savjeta od 21. svibnja 1990. godine kojom je odbijen prigovor tužitelja, su nezakonite, pa ih je valjalo poništiti.

Budući da punomoćnik tužitelja na ročištu od 17. lipnja 1992. godine nije određeno postavio zahtjev glede troškova parničng postupka tužitelju je priznat samo trošak takse za žalbu i drugostupanjsku presudu (čl. 164. st. 1. Zakona o parničnom postupku "Narodne novine", broj 53/91, 91/92 - dalje ZPP).

Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 395. st. 1. i čl. 166. st. 2. ZPP. U Zagrebu 17. studenog 1993. godine

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)