Revr-422/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 422/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Damira Mratovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. J. iz V., zastupane po S. K. odvjetniku u R., protiv tuženika INA d.d. Z., radi utvrđenja nezakonitosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci od 19. studenoga 2003. br. Gž-1808/03, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci od 03. veljače 2003. br. P-1804/98, u sjednici održanoj dana 08. rujna 2004. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Rijeci od 03. veljače 2003. br. P- 1804/98 utvrđen je nezakonitim otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora, kojeg je tužena INA d.d. Z. dala tužiteljici M. J., slijedom čega je tužena obvezana isplatiti tužiteljici razliku plaće za razdoblje od 01. 01. 1998. do 31. 12. 2000., u iznosu od 12.174,52 kn sa zakonskom zateznom kamatom po dospijeću svakog mjesečnog iznosa do isplate, kao i naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 3.331,00 kn. Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci od 19. studenoga 2003. br. Gž-1808/03 navedena presuda je potvrđena.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju iz svih revizijskih razloga, predlažući preinačenje nižestupanjskih presuda odbijanjem tužbenog zahtjeva ili ukidanjem istih i vraćanjem predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revident posebno ne obrazlaže, dok pogrešnu primjenu materijalnog prava nalazi u stajalištu nižestupanjskih sudova da je Radničko vijeće bilo izabrano na zakonit način, pa se poslodavac o namjeri otkazivanja ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora trebao savjetovati s postojećim Radničkim vijećem, ustrajući u vlastitim stajalištima da poslodavac nije priznao zakonitost utemeljenja radničkog vijeća, zato što je bilo organizirano samoinicijativno i zato što nakon njegova osnivanja nije bio sklopljen sporazum poslodavca i Glavnog radničkog vijeća. Povrh toga smatra da se radi o sporu između sindikata i poslodavca, koji su stranke kolektivnog ugovora, pa se stoga radi o kolektivnom radnom sporu kojeg može riješiti samo arbitraža, kako je to propisano člankom 203. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 i 114/03 – u daljem tekstu: ZR).

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03– u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

U odgovoru na reviziju tužiteljica ističe neosnovanost svih revizijskih razloga, ističući da je Radničko vijeće bilo osnovano na inicijativu sindikata (čl. 133. st. 2. ZR), a ne samoinicijativno, kako tvrdi tuženik, te da sporazum između poslodavca i Glavnog radničkog vijeća nije sklopljen, ali to ne znači da je postojanje Radničkog vijeća jedne organizacijske jedinice nezakonito.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o podnijetoj reviziji.

Revizija tuženika nije osnovana.

Predmet spora je utvrđenje nezakonitosti odluke poslodavca o otkazivanju ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora tužiteljici M. J., sa zahtjevom za isplatu razlike plaće za razdoblje od 01. 01. 1998. do 31. 12. 2000. godine.

U postupku je utvrđeno da je do 01. 01. 1998. tužiteljica radila na radnom mjestu samostalnog referenta prodaje s koeficijentom za obračun plaće od 2,40, da je reorganizacijom uveden jedinstveni naziv radnih mjesta sa jedinstvenim koeficijentima za cijelu INA-u d.d. tako da je tužiteljičino radno mjesto dobilo novi naziv: komercijalni referent II, s koeficijentom od 2,05, pa joj je u tom smislu otkazan dotadašnji ugovor o radu s ponudom izmijenjenog ugovora u skladu s novom sistematizacijom radnih mjesta, koji ugovor je tužiteljica potpisala, a zatim u smislu odredbe čl. 114. st. 2. ZR-a pred sudom osporavala dopuštenost takvog otkaza ugovora o radu.

Nije sporno da je tužiteljica ostala raditi na istim poslovima, ali pod novim nazivom radnog mjesta i s novim koeficijentom plaće od 2,05.

Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev nakon što su utvrdili da se poslodavac u postupku otkazivanja ugovora o radu propustio savjetovati s Radničkim vijećem, koje je postojalo i bilo zakonito utemeljeno, pa su pozivom na odredbu čl. 145. st. 11. ZR-a poništili odluku o otkazivanju ugovora o radu kao nezakonitu.

Neosnovane su revizijske tvrdnje da se poslodavac nije ni trebao savjetovati s postojećim Radničkim vijećem, već samo sa sindikalnim povjerenikom u smislu odredbe čl. 148. st. 3. ZR-a zato što poslodavac nije priznao zakonitost utemeljenja radničkog vijeća, pa da se stoga ima smatrati da Radničko vijeće nije ni bilo utemeljeno.

Pravilne su ocjene nižestupanjskih sudova da je Radničko vijeće zakonito utemeljeno, jer je postupak njegova utemeljenja pokrenuo sindikat temeljem odredbe čl. 133. st. 2. ZR-a i jer su izbori za Radničko vijeće provedeni zakonito.

Radničko vijeće izabrano je na razini Profitnog centra R. u smislu odredbe čl. 135. st. 1. ZR-a. Od ukupno 2.307 radnika s pravom glasa na izbore je izašlo 1.169 radnika (50,67%), pa su takvi izbori valjani, jer je čl. 141. ZR-a propisana valjanost izbora ako je glasovala najmanje 1/3 radnika s pravom glasa. Pobjednička lista na tim izborima dobila je 1.140 glasova (što u odnosu na ukupan broj radnika s pravom glasa iznosi 49,4%, a u odnosu na broj radnika izašlih na izbore (1.169) čak 97,5%.

Neosnovano je također stajalište tuženika da ne priznaje legitimitet izabranom Radničkom vijeću zato što nije osnovano Glavno radničko vijeće na razini cijele INE d.d., niti je u smislu odredbe čl. 135. st. 3. ZR sklopljen sporazum između poslodavca i Glavnog radničkog vijeća, jer postojanje Glavnog radničkog vijeća nije preduvjet postojanja i djelovanja Radničkog vijeća na razini organizacijske jedinice, budući da to ne proizlazi iz odredbe čl. 135. st. 1. i 2. ZR-a, kako pravilno obrazlaže drugostupanjski sud. Također neosnovano revident ističe da se zbog protivljenja poslodavca organiziranju Radničkog vijeća na razini organizacijske jedinice radi o kolektivnom radnom sporu iz čl. 203. ZR-a, koji se može riješiti samo arbitražom. Stranke kolektivnog ugovora su poslodavac i sindikat, dok je radničko vijeće poseban oblik organiziranja radnika, nije ni poslodavac ni sindikat, kako pravilno iznosi drugostupanjski sud, pa se na radničko vijeće ne odnose odredbe čl. 203. ZR-a o arbitražnom rješavaju sporova između stranaka kolektivnog ugovora.

Kad je odredbom čl. 185. ZR-a propisano da su stranke kolektivnog ugovora samo poslodavac i sindikat, onda se i odredbe Zakona o radu o načinu rješavanja sporova između stranaka kolektivnog ugovora odnose isključivo na sindikat i poslodavca, a ne i na radničko vijeće kao poseban oblik organiziranja i djelovanja radnika.

Pravilno je stoga stajalište nižestupanjskih sudova da je odluka o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora nezakonita, jer savjetovanje tuženika kao poslodavca samo sa sindikalnim povjerenikom ne može zamijeniti zakonsku odredbu o nužnosti savjetovanja o namjeravanom otkazu s postojećim i zakonito izabranim radničkim vijećem. Odbijanjem iznijetih prigovora tuženika materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno. Kako nisu ostvareni revizijski razlozi na koje ukazuje revident, kao ni oni na koje revizijski sud primjenom odredbe čl. 386. ZPP-a glede bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a i pravilne primjene materijalnog prava, pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu.

U Zagrebu, 08. rujna 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v. r.