Criminal appeal dismissed as unfounded due to lack of procedural violations and incorrect application of material law regarding housing allocation.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the criminal appeal filed by the prosecutor against the lower court's confirmation of the first-instance judgment. The prosecutor argued for the annulment of the housing committee's decision to allocate apartments to railway workers, claiming violations of procedural rules and material law. The court found no significant procedural violations and determined that the prosecutor's claim was unfounded because the defendant had ceased applying the priority list rules, making the prosecutor ineligible for housing under the new regulations.
Legislator headnote
AI generatedArt. 385. st. 1. toč. 1. do 3. ZPP; Art. 386. ZPP; Art. 393. ZPP: A criminal appeal is dismissed as unfounded if the appellate court finds no significant procedural violations and the lower courts correctly applied material law to determine the parties' rights.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2810/1995-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice P.K. iz P., koju zastupa K.B., odvjetnik iz O., protiv tuženika Hrvatske željenice Z. - Jedinica za vuču vlakova O., kojeg zastupa R.Ž. iz O., radi poništenja odluke o dodjeli stanova na korištenje, rješavajući reviziju tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 13. travnja 1995. godine br. Gž-655/95 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 6. veljače 1995. godine br. P-37/94, u sjednici održanoj dana 23. veljače 1999. godine,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice da se ponište odluke Stambene komisije tuženika o dodjeli na korištenje stanova radnicima tuženika, a kojima su povrijeđena prava tužiteljice na rješavanje stambenog pitanja, te da se tuženik obveže da riješi stambeno pitanje tužiteljice dodjelom na trajno korištenje odgovarajućeg stana tužiteljici.
Ujedno je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.
Protiv te presude reviziju je izjavila tužiteljica iz svih razloga označenih u čl. 385. st. 1. toč. 1. do 3. ZPP.
Na reviziju nije odgovoreno, niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske. Revizija je neosnovana.
Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud je ocijenio da nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj revizijski sud pazi primjenom čl. 386. ZPP po službenoj dužnosti.
O svim ostalim procesnim povredama zbog kojih se može izjaviti revizija, revizijski sud je ovlašten voditi računa jedino, kad se revident na postojanje takvih povreda određeno i poziva.
Tužiteljica ne obrazlaže posebno ni jedno od takvih bitnih povreda, niti ih konkretno naznačuje, pa ovaj sud ocjenjuje da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.
Pravilno su nižestupanjski sudovi utvrdili da je tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan, jer je tuženik od 15. 3. 1993. godine prestao primjenjivati odredbe svog Pravilnika o dodjeli stanova na korištenje temeljem izmjene i dopune tog Pravilnika kojom su se prestale primjenjivati odredbe o pravu na dodjelu stanova na korištenje djelatnicima tuženika prema listi reda prvenstva, te je ukinuta do tada važeća lista prvenstva, a nova se nije više mogla utvrditi.
Budući da je tužiteljica svoj zahtjev za dodjelu stana podnijela dana 14. 12. 1993. godine dakle nakon važenja odredbe citiranog Pravilnika o dodjeli stanova radnicima prema listi reda prvenstva, nije se tužiteljica više mogla ni pozvati na svoj red prvenstva.
Stoga je i neosnovano pozivanje tužiteljice u reviziji na odredbu čl. 23. Pravilnika st. 1. prema kojem pravo na dodjelu stana prema važećoj listi reda prvenstva ima i djelatnik koji se nalazi u mirovini, (tužiteljica umirovljena u prosincu 1993. godine), pod uvjetom da se prije zaključenja natječaja nalazio u radnom odnosu i podnio propisani zahtjev, ali to je pravo ograničeno st. 2. citiranog članka budući ono vrijedi do isteka važnosti liste reda prvenstva, a ona u konkretnom slučaju nije niti postojala, a niti je bio raspisan natječaj.
Prema tome, pravilno su nižestupanjski sudovi postupili kada su odbili tuženi zahtjev, pa kako se nisu ostvarili razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu, 23. veljače 1999. godine,
Predsjednik vijeća:
Stanko Jesenković, v.r.