Rev-2876/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2876/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Ilije Čuljata, Augusta Husinca i Gordane Gasparini kao članova vijeća, u gradjansko- pravnoj stvari tužitelja B. R. i dr. iz M., protiv tuženika B. R. iz M., koga zastupa M. Z., odvjetnik u L., radi poništenja ugovora o darovanju, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Puli od 4. ožujka 1991° br. Gž-286/91, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Labinu od 17. rujna 1990. br. P-71/89-17, u sjednici održanoj dana 7. travnja 1992.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim su tužitelji zahtijevali utvrdjenje da je darovni ugovor od 19. lipnja 1974. godine koji su sklopili sa tuženikom ništav, sa pravom promjene u zemljišnim knjigama i odlučeno je da tužitelji naknade tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.232,50 HRD u roku od 15 dana. Ta je presuda potvrdjena odlukom Okružnog suda u Puli od 4. III. 1991. godine broj Gž-286/91-2.

Protiv pravomoćne drugostepene odluke reviziju su izjavili tužitelji iz svih razloga predvidjenih u zakonu s prijedlogom da se revizija prihvati, obje odluke preinače i zahtjevu tužbe udovolji, ili pak ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Na podnesenu reviziju nije odgovoreno niti se Javni tužitelj Republike Hrvatske izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Tužitelji u reviziji ponavljaju žalbenu tvrdnju da su tuženiku darovali samo dio čestice br. 213/5 zbog toga što je svojim sredstvima kuću obnovio, o čemu razloga u pobijanoj odluci nema. U tom smislu tuženiku je predat u posjed samo dio te nekretnine, osim kuće, kako je to i utvrdjeno skicom premjera (zelena boja) i iskazima svjedoka. Dakle, do darovanja tog drugog dijela te iste nekretnine nije ni došlo, pa se u tora dijelu ne može ni pozivati na zastaru.

U postupku je utvrdjeno da su stranke 19. lipnja 1974. godine sklopile darovni ugovor prema kojem su tužitelji darovali tuženiku svoje suvlasničke dijelove na čest. kat. br. 213/5 (3). Na osnovi tog ugovora izvršen je i upis prava vlasništva na cijeloj toj nekretnini u korist tuženika (broj 5). Prema tvrdnjama samih tužitelja, kako to sudovi utvrdjuju za promjenu zemljišno-knjižnog stanja na toj osnovi tužitelji su saznali još 1985. godine. Kako pravo zahtijevati poništenje pobojnog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog pobojnosti (subjektivni rok, stav 1. čl. 139. ZOO, "NN" br. 53/91), odnosno u svakom slučaju nakon isteka roka od tri godine (objektivni rok, st. 2. čl. 139. ZOO), te imajući u vidu da je tužba za pobijanje spomenute darovne pogodbe iz 1974. godine podnesena sudu na dan 7. veljače 1989. godine sudovi su s pravom odbili tužbeni zahtjev, jer utvrdjeno za ovaj spor i odlučno činjenično stanje doista ukazuje da je pravo tužitelja na poništenje spomenute darovne pogodbe zahvaćeno zastarom.

Dakle, nema povreda procesnog i materijalnog prava, zbog čega je reviziju tužitelja kao neosnovanu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP-a, "NN" br. 53/91).

U Zagrebu, 7. travnja 1992.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.