Rev-2172/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2172/1997-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza, kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Stanka Jesenkovića, Damira Mratovića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. V. iz S., koju zastupa punomoćnik N. K., dipl. pravnik iz SSH, Gradsko povjerenstvo za Grad Zagreb, protiv tuženika I. d.d. iz Z., radi poništenja odluke tuženika, rješavajući reviziju izjavljenu po tuženiku protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 1. srpnja 1997. godine, br. Gž-342/97, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 13. srpnja 1995. godine, br. Pr-1587/94, u sjednici održanoj dana 24. kolovoza 2000. godine,

r i j e š i o j e :

Revizija tuženika se prihvaća, obje nižestupanjske odluke - presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 1. srpnja 1997. godine, br. Gž-342/97 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 13. srpnja 1995. godine, br. Pr-1587/94 - ukidaju u cijelosti i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je presuđeno:

"Poništava se nalog direktora tuženika br. 90/4 od 11.5.1994. g. o rasporedu tužiteljice na radno mjesto "pečenjar" i odluka br. 93/94 od 19.5.1994.g. o prestanku radnog odnosa tužiteljici s danom 18.5.1994.g., te nalaže tuženiku da rasporedi tužiteljicu na dosadašnje radno mjesto u roku od 8 dana po pravomoćnosti ove presude".

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači tako, da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, odnosno podredno predlaže da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženika protivna stranka nije odgovorila, niti se državni odvjetnik nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je osnovana.

Nije ostvaren istaknuti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka. Naime, iako se poziva na spomenuti revizijski razlog tuženik ne ukazuje na ostvarenje neke određene bitne postupovne povrede koja se može isticati u reviziji, a revizijski sud po službenoj dužnosti ispituje samo postojanje bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) pozivom na čl. 386. ZPP, ali takva bitna povreda po nalaženju ovog Vrhovnog suda nije ostvarena u postupku pred nižim sudovima.

Ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj parnici predstavljaju zahtjevi tužiteljice radi poništenja odluka tuženika - naloga direktora tuženika br. 90/94 od 11.5.1994.g. o rasporedu tužiteljice na radno mjesto "pečenjar" i odluke tuženika br. 93/94 od 19.5.1994.g. o prestanku radnog odnosa tužiteljice, te radi povratka tužiteljice na ranije radno mjesto upravitelja P. S. S..

Niži sudovi prihvatili su navedene tužbene zahtjeve u cijelosti.

Iz podataka u spisu predmeta slijedi, da tuženik nije odlučio o prigovoru tužiteljice protiv pobijanih odluka, te su niži sudovi utvrdili da su na strani tužiteljice ispunjene pretpostavke za traženje sudske zaštite u smislu čl. 83. st. 2. ranijeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (dalje: ZOPRO) i u tom dijelu revizija ne napada utvrđenja nižih sudova.

Na temelju okolnosti, da pobijana odluka - nalog direktora tuženika o rasporedu tužiteljice br. 90/94 od 11.5.1994.g. ne sadrži pouku o pravnom lijeku, niži sudovi su zaključili da je takva odluka nezakonito donesena i stoga su takvu odluku poništili.

Na temelju utvrđenja, da u vrijeme donošenja pobijane odluke o prestanku radnog odnosa tužiteljice, koja je donesena dana 19.5.1994.g. pod br. 93/94, tuženik nije odlučio o prigovoru tužiteljice upućenom tuženiku protiv odluke o rasporedu na drugo radno mjesto takva odluka nije postala konačnom, pa stoga u smislu odredbe čl. 83. ranijeg Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", br. 19/92 - dalje: ZRO) tužiteljica nije bila dužna po takvoj odluci postupati prije odluke o njezinom prigovoru, zbog čega nema mjesta utvrđenju tuženika o neosnovanom izostanku s posla tužiteljice s novog radnog mjesta u vrijeme donošenja odluke o prestanku radnog odnosa koje rješenje o rasporedu u to vrijeme nije bilo konačno. S druge strane niži sudovi odbijaju prigovor tuženika da je tužiteljica izostala s posla, jer nije bila spremna raditi na ranijem radnom mjestu upravitelja slastičarne u S. jer smatraju, da je tužiteljica bila privremeno udaljena s posla, s toga radnog mjesta, a nije bila stavljena izvan snage niti ukinuta takva odluka, pa se ne može smatrati da bi tužiteljica bila u obvezi dolaziti na rad na ranije radno mjesto iz čega niži sudovi zaključuju, da se nije ostvario zakonski osnov za otkaz radnog odnosa naveden u odluci tuženika pozivom na odredbu čl. 75. st. 1. toč. 3. ranijeg ZOPRO.

Odredbom čl. 82. ranijeg ZRO propisano je da se sve odluke o ostvarivanju prava obveza i odgovornosti radnika obvezno u pisanom obliku dostavljaju radniku poukom o pravnom lijeku.

Kao što je uvodno navedeno, izostanak pouke o pravnom lijeku u odluci tuženika - pismenom nalogu direktora tuženika od 11.5.1994.g. nije tužiteljicu u konkretnom slučaju doveo do gubitka prava na prigovor odnosno zahtjeva za sudsku zaštitu, jer je tužiteljica ta pravna sredstva pravovremeno podnijela nadležnim tijelima, pa stoga okolnost da je u rješenju o rasporedu tužiteljice na drugo radno mjesto izostala pouka o pravnom lijeku očigledno nije imala za posljedicu povredu njezinih prava. Zbog toga je po ocjeni ovog suda valjalo raspraviti i utvrditi da li je to rješenje o rasporedu donijeto u skladu s odredbom čl. 17. bivšeg ZOPRO, ali niži sudovi zbog izloženog pogrešnog pravnog pristupa nisu zakonitost osporenog rješenja o rasporedu tužiteljice na drugo radno mjesto raspravili imajući u vidu čl. 17. ZOPRO, zbog čega nije bilo moguće ispitati da li je u tom dijelu materijalno pravo pravilno primijenjeno.

Niži sudovi pravilno su zaključili, da zbog okolnosti što rješenje o rasporedu tužiteljice na drugo radno mjesto od 11.5.1994.g. nije postalo konačno - nije postojala njezina obveza da postupi po takvom rješenju, odnosno da se javi na rad na radno mjesto pečenjara u B. 1. u Z.. Međutim, revident opravdano, po ocjeni ovog revizijskog suda, ukazuje da niži sudovi zbog svog pogrešnog pravnog pristupa do sada nisu u dovoljnoj mjeri raspravili i utvrdili, da li se tužiteljica trebala javiti kroz sporno razdoblje na svoje ranije radno mjesto upravitelja pečenjare u S..

Naime, tužiteljici je prema odluci tuženika od 11.9.1994.g. prestao radni odnos po čl. 75. st. 1. toč. 3. ZOPRO, a to znači zbog neopravdanog izostanka s posla pet radnih dana uzastopce - u konkretnom slučaju računajući od dana 11.5.1994. godine.

Nije sporno, da je tužiteljica nakon što je odlukom tuženika od 11.5.1994.g. raspoređena na radno mjesto pečenjara u B. 1. u Z. izostala s rada kod tuženika pet radnih dana uzastopce pri čemu iz uvodno navedenih razloga ovaj Vrhovni sud prihvaća stajalište nižih sudova, da tužiteljica nije bila dužna započeti raditi na novom radnom mjestu na koje je bila raspoređena u to vrijeme odlukom tuženika od 11.5.1994.g. koja nije postala konačna, ali se pri tome postavlja pitanje da li je tužiteljica opravdano izostala s posla na ranijem radnom mjestu. Prema navodima stranaka tužiteljica je odlukom tuženika od 18.4.1994.g. privremeno udaljena iz radne organizacije temeljem čl. 69. toč. 3. ZRO. Međutim, imajući u vidu, da je tužiteljica rješenjem tuženika od 11.5.1994.g., dakle u vrijeme udaljenja iz radne organizacije raspoređena na drugo radno mjesto s pozivom da započne raditi na tom radnom mjeru treba zaključiti da je na taj način faktično stavljena izvan snage ranija odluka tuženika od 18.4.1994.g. o udaljenju iz radne organizacije.

Kako niži sudovi nisu cijenili zbog kojeg razloga je tužiteljica bila privremeno udaljena iz radne organizacije, niti da li je protiv nje vođen disciplinski ili neki drugi postupak, to ovaj sud nalazi da se bez ocjene tih okolnosti ne može pouzdano zaključiti da li je privremeno udaljenje tužiteljice nakon odluke o novom rasporedu tužiteljice bilo u cijelosti stavljeno van snage ili je to privremeno udaljenje s posla ostalo na snazi samo u odnosu na ranije radno mjesto (čl. 68. ZRO).

Naime, ako bi se ocjenom svih nabrojenih okolnosti (razlozi za privremeno udaljenje i dr.) moglo zaključiti, da je odlukom o rasporedu na novo radno mjesto i pozivom tužiteljici da odmah započne rad na tom radnom mjestu faktično bilo u cijelosti stavljeno izvan snage rješenje o privremenom udaljenju tužiteljice iz radne organizacije, u tom slučaju tužiteljica koja nije bila dužna postupiti po odluci o novom rasporedu do njezine konačnosti bila bi dužna javljati se na posao u spornom razdoblju do konačnosti odluke o rasporedu na ranije radno mjesto na koje traži da ju tuženik vrati na rad.

Zbog toga, jer nisu raspravljene sve važne okolnosti za rješenje spora uslijed pogrešnog pravnog pristupa nižih sudova ovaj sud za sada nije mogao cijeniti, da li je materijalno pravo u sporu pravilno primijenjeno, pa je stoga pozivom na odredbu čl. 395. st.

2. ZPP valjalo obje nižestupanjske odluke u cijelosti ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje u kojem će biti dužan raspraviti i utvrditi sve one odlučne okolnosti na koje je ukazano u ovoj odluci, nakon čega će sud prvog stupnja moći ponovno odlučiti o oba tužbena zahtjeva, kao i o troškovima cjelokupnog postupka (čl. 166. st. 3. ZPP).

U Zagrebu, 24. kolovoza 2000. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Hautz, v.r.