Rev-600/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 600/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, Ivana Mikšića, Vlatke Potočnjak Radej, Gordane Gasparini i Aleksandra Peruzovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja – protutuženika M. N. iz R., kojeg zastupa Ž. V., odvjetnik iz R., protiv tužene – protutužiteljice J. B. iz Z., koju zastupaju odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda T. S., D. M., A. S. iz R., odlučujući o reviziji tužene – protutužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci od 09. studenog 2006. broj Gž-2245/03, kojom je djelomično potvrđena i preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci od 17. travnja 2003. broj P-992/96, u sjednici održanoj dana 04. srpnja 2007.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužene – protutužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž- 2245/03 od 09. studenog 2006. odbija se.

Obrazloženje

Pravomoćnom drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci broj Gž- 2245/03 od 09. studenog 2006. odbijena je žalba tužene – protutužiteljice (dalje: tužena) i potvrđena je prvostupanjska presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-992/96 od 17. travnja 2003., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev da je tužena dužna trpjeti namirenje zalogom (hipotekom) osiguranog potraživanja u iznosu od 26.638,30 EUR prodajom nekretnine k. č. br. 1675/2, upisane u z. k. ul. 748 k. o. S. i odbijen protutužbeni zahtjev za brisanje prava zaloga na istoj nekretnini.

Protiv te pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i čl. 385. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01; dalje: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se prvostupanjska i drugostupanjska presuda preinače i tužbeni zahtjev odbije, a protutužbeni zahtjev prihvati ili da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj – protutuženik (dalje: tužitelj) nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Osporena presuda ispitana je u granicama iz čl. 386. ZPP.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, jer presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati.

Suprotno navodima revizije, presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama glede postojanja tražbine koja se namiruje iz vrijednosti zaloga.

Isto tako ne postoji niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 385. st. 2.. ZPP, jer osporenom presudom nije prekoračen tužbeni zahtjev time što je valuta plaćanja, umjesto u DEM, koje više nisu važeće sredstvo plaćanja, određena u EUR.

Razlozi koji se tiču značenja i posljedica ništavosti Ugovora o darovanju, ništavosti Ugovora o zajmu i pravovaljanosti upisa hipoteke u zemljišnu knjigu, odnose se na primjenu materijalnog prava i ne mogu se podvesti pod bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, a razlozi o (ne)osnovanosti tih materijalnopravnih prigovora sadržani su u obrazloženju osporene presude.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

U ovom sporu radi namirenja hipotekom osigurane tražbine, po tužbi, te brisanja uknjižbe hipoteke, po protutužbi, materijalno pravo pravilno je primijenjeno kada je na temelju odredbe čl. 63. st. 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91; dalje: ZOVO) tužbeni zahtjev prihvaćen i protutužbeni zahtjev odbijen. Odlučujući o sporu, sudovi su utvrdili da je pravomoćnim rješenjem Zemljišno- knjižnog odjela Općinskog suda u Rijeci broj Z-532/93, na temelju Ugovora o kreditu od 08. srpnja 1992., dozvoljena uknjižba prava zaloga na teret nekretnina k. č. br. 1675/2, upisane u z. k. ul. broj 748 k.o. S., vlasništvo M. S. iz R., za glavnicu od 52.100 DEM u korist tužitelja; da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci broj P-3863/93 od 13. travnja 1994. donesenom u sporu između nasljednika osobnog i hipotekarnog dužnika pokojne M. S. i tužene, utvrđeno je da je bez pravnog učinka Ugovor o darovanju sklopljen između tužene i njezine kćerke, sada pokojne M. S. od 10. lipnja 1992., a temeljem kojeg Ugovora je sada pokojna M. S. postala vlasnik nekretnine na kojoj je uknjiženo pravo zaloga koje se realizira u ovoj parnici, te da zajam nije vraćen, odnosno da postoji tražbina osigurana zalogom.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su, zbog razloga navedenih u presudama, pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev prihvatili i protutužbeni zahtjev odbili.

U reviziji su sporna materijalnopravna pitanja: 1. je li pravovaljan ugovor o zajmu sklopljen 08. srpnja 1992., koji glasi na stranu valutu (DEM); 2. da li je tužena kao tzv. svagdašnji hipotekarni dužnik (vlasnik hipotekom opterećene nekretnine) dužan trpjeti namirenje iz vrijednosti te nekretnine, te 3. postoje li pretpostavke za brisanje uknjižbe hipoteke tim nekretninama.

Prije svega, valja istaći da je pravovaljan Ugovor o zajmu strane valute od 08. srpnja 1992., jer prema tada važećem Zakonu o privremenim mjerama o izmjenama i dopunama Zakona o deviznom poslovanju ("Službeni list SFRJ" broj 82/90 – preuzet kao Zakon o deviznom poslovanju – "Narodne novine" broj 53/91) nije bilo zabranjeno pozajmljivanje strane valute u tuzemstvu.

Istim ugovorom o zajmu zasnovan je založnopravni odnos i ugovor je sadržavao klauzulu intabulandi (III.), tako da je tužitelj bio ovlašten podnijeti prijedlog za uknjižbu hipoteke na založenim nekretninama.

Tužena kao vlasnica hipotekom opterećenih nekretnina dužna je trpjeti namirenje iz vrijednosti tih nekretnina. U skladu s odredbom čl. 63. st. 1. ZOVO hipoteka se odnosi na određenu nekretninu, bez obzira na promjenu vlasnika te hipotekom opterećene nekretnine.

Na stvarnopravnu odgovornost tužene – da trpi namirenje iz vrijednosti založene nekretnine – bez pravnog je učinka presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-3863/93 od 13. travnja 1994.

Kako to pravilno ocjenjuju sudovi, citirana presuda djeluje samo između stranaka te parnice, a u odnosu na tužitelja ona je res inter alios acta.

Tužitelj je založno pravo na predmetnoj nekretnini, sada u vlasništvu tužene, stekao u dobroj vjeri, na zakonit način (čl. 64. ZOVO) i okolnost da je sada pokojna Marija Stanić u vrijeme stjecanja založnog prava bila uknjižena kao vlasnik založene nekretnine na temelju simuliranog ugovora o darovanju, bez učinka je prema tužitelju kao trećoj osobi.

Nastavno svemu izloženom, za zaključiti je da tužitelj, na temelju valjano stečenog založnog prava na predmetnoj nekretnini, ima pravo namirenja iz njezine vrijednosti, odnosno da je tužena dužna to trpjeti, te da ne postoje pretpostavke za brisanje založnog prava tužitelja.

Zbog ovih je razloga reviziju kao neosnovanu valjalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 04. srpnja 2007.

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v. r.